Rudolf Horvat, Požežanin koji je zaustavljao vrijeme
6.12.2020. | 11:22
Kristina Šimić
Pregleda: 8318
FOTO: Autor/Izvor Bruno Horvat
Vrijeme, beskonačnost koja teče ta nevidljiva nit vječnosti, koja curi i protječe. Nezaustavljiva silina satkana od beskraja, u spretnim rukama urara postaje krotka rijeka spokoja, ukroćena između otkucaja kazaljki sata. U kolektivnom pamćenje Požežana još uvijek živi lik čovjeka koji je zaustavljao vrijeme, legendarnog požeškog urara Rudolfa Horvata.
Obiteljska tradicija obitelji Horvat seže u daleku 1930. godinu kada je pokojni Franjo Horvat , zajedno s bratom Josipom otvorio urarsku radnju u tadašnjem Plavom podrumu, današnjem prostoru Gradske kavane Boba. Nakon kraćeg zajedničkog rada, brat Josip kupuje kuću u centru grada i tamo otvara svoju urarsku radnju. Urarska radnja funkcionira normalno sve do 1945. godine i ratnog vihora kada je nacionalizirana te Franjo Horvat bježi na Papuk jer su ga željeli opljačkati.
Naime, kao urar, draguljar i optičar, njegova imovina bila je na meti pljačkaša. Tadašnja vojska gazi tenkom kasu koja se nalazila u urarsko-optičarskoj radnji, ali je ne uspijeva otvoriti te sav sadržaj ostaje netaknut.
Nakon rata i smirivanja situacije, Franjo Horvat dobiva u najam lokal u Cehovskoj 1, u Požegi i tamo nastavlja rad sa svojom trojicom sinova, među kojima je i Rudolf Horvat, čuveni požeški urar. Ovu zanimljivu i uzbudljivu obiteljsku sagu u jednom dahu prepričava nam, Rudolfov sin, Bruno Horvat.
Rudolf Horvat, široj javnosti poznat kao Ruda, nakon završenog zanata i majstorskog ispita, odlazi u Italiju, kod ujaka Pietra Del Vecchia na usavršavanje. U Italiji provodi 4 godine, a zatim od 1962. do 2003 . godine, nastavlja rad u svoj urarskoj radnji koja će tijekom godina postati okupljalište Požežana
Mjesto na kojem su se pretresale sve društvene i gradske teme, kuloarske priče i sportska događanja. Preko četrdeset godina urarstva prenijelo je glas o urarskoj obitelji Horvat i izvan granica Požeštine.
Rudolf Horvat nije bio samo urar i majstor svog zanata, nego je i aktivno sudjelovao u društvenom životu Požege. Grada kojeg je neizmjerno volio i poklanjamo mu svo svoje slobodno vrijeme. Bavio se vaterpolom, hokejom i skijanjem. Bio je aktivni dugogodišnji planinar ,osvajač brojnih vrhova te strastveni navijač NK Slavonije.
Osnivač GSS-a, jedan od osnivača Društva sveti Grgur te Požeške građanske straže. Svojevrsno priznanje za sav društveno-kulturni rad kojem se davao cijelim svojim bićem stiglo je 2002. godine kada mu je na Ivanjskom krijesu u Požegi dodijeljena titula Velikog Grgura.
Nažalost, nakon iznenadne i teške bolesti napustio je ovaj svijet i svoj voljeni Grad 2003. godine, ostavljajući iza sebe plodove mukotrpnog rada po kojem će ga se sa sjetom i čežnjom sjećati mnoge generacije Požežana.
-Urarstvo kao zanat danas izumire, moderna tehnologija uništila je dušu urarstva u smislu izvornosti i tradicije. Satovi se više ne popravljaju, već se industrijski proizvode, i imaju vijek trajanja, a samim time izgubila se čar popravljanja satova,- napominje Bruno Horvat, koji je također izučio urarski zanat, nastavljajući tako obiteljsku tradiciju obitelji Horvat. Bruno se danas urarstvom bavi na simboličnoj razini, nadajući se da će za urarstvo doći neka bolja vremena.
