Dobriša Cesarić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena, rođen je u Slavonskoj Požegi, 10. siječnja 1902. godine. Djetinjstvo, od 1905. godine, kao i kasnije osnovnoškolske i gimnazijske dane, proveo je u Osijeku.

Cesarićevi su u Osijeku stanovali u Strossmayerovoj ulici, blizu Rokove crkve. Cesarićeva osnovna škola nalazila se u Aninoj ulici, a zvala se Niža pučka škola Gornji grad.

U prvo godište Dobriša se upisao 1909./1910. godine. U imeniku je zaveden pod rednim brojem 9. U prvom razredu bio je među najboljima. Probleme mu je zadavao jedino krasopis. Kasnije je prešao u Klasičnu realnu gimnaziju, u I. b. Najslabiju ocjenu imao je iz vladanja.

Godine 1916., Cesarićevi sele u Zagreb, gdje mladi Dobriša uspješno završava gimnaziju. 1920. godine upisao je studij filozofije. Prilično zbunjen u velikom gradu, ne zna kamo bi krenuo. Umjetničke sklonosti odvode ga u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište. Htio je postati kazališnim redateljem. Dvije je godine radio volonterski, ali će od toga odustati. Zatim je bio Knjižničar u Školi narodnog zdravlja, da bi poslije Drugog svjetskog rata, godinama bio urednikom u Izdavačkom poduzeću »Zora«. Godine 1951. postaje članom JAZU.

Za svojega boravka u Osijeku, kao četrnaestogodišnji dječak, napisao je svoje prve stihove, pjesmu „Ja ljubim“. U svojoj osamnaestoj, pjesmom „Buđenje šume“, ući će u hrvatsku poeziju na velika vrata. Za prvu zbirku pjesama „Lirika“, objavljenu 1931. godine, dobiva nagradu Jugoslavenske akademije .

Surađuje u mnogim književnim časopisima - Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji...- objavljuje književne prikaze, prevodi s njemačkog, ruskog, talijanskog, bugarskog i mađarskog jezika. Objavio je sljedeće knjige: Lirika, Spasena svijetla; Izabrani stihovi; Pjesme; Knjiga prepjeva; Osvijetljeni put; Goli časovi; Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prijevoda svjetskih pjesnika, Knjiga prepjeva.

Za svog života napisao je više od stotinu pjesama, a objavio je i nekoliko zbirki: "Lirika" (1931.), "Spašena svijetla" (1938.), "Izabrani stihovi" (1942.), "Pjesme" (1951.), "Knjiga prepjeva" (1951.), "Osvijetljeni put" (1953.), "Goli časovi" (1956.), "Proljeće koje nije moje" (1957.), "Izabrane pjesme" (1960.), zbirke lirike: "Moj prijatelju" (1966.) i "Slap" (1970.), "Izabrane pjesme" (1973. godine), "Pjesme. Memoarska proza" (1976.) i "Voćka poslije kiše" (1978.) po nazivu istoimene pjesme.

Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. u 79. godini, a sahranjen je na Mirogoju u Zagrebu.

U Požegi se od 2003. godine održavaju Dani Dobriše Cesarića, na kojima se dodjeljuje hrvatska pjesnička nagrada koja nosi njegovo ime, nagrada Dobriša Cesarića.

Naranča

Dohvatih naranču sa stola,
I najedanput
U svijesti mi sinu:
Sada je zima.
Neprijazna, duga,
A ja u ruci držim komad juga.

I zlati mi se naranča u ruci.

Sačuvala je malo južnog sunca
Na svojoj kori,
I smije se,
I miriše,
I gori.