U Skenderovcima raste riža?!
(FOTO: Compas)
Članak u potpunosti prenosimo s Lipičkog Compasa
Teško da netko s područja Lipika i Pakraca još nije čuo za Barta Meijera, Nizozemca koji je 2015. već bio gost Compasovih web stranica kada je s njim razgovarao tadašnji urednik i novinar Marko Barčan. U to vrijeme Bart je tražio način da se s obitelji nastani u Hrvatskoj, jer do zaposlenja u svojoj zemlji nije uspijevao doći radi, kako je on to opisao, previše godina na leđima i nekonkurentnosti na tržištu rada. Stoga se potpuno suprotno migracijskim trendovima koji su tada vladali i još uvijek vladaju kod nas, odlučio potpuno preseliti i početi iznova, prodati sve što posjeduje u Nizozemskoj, i s puno hrabrosti i truda izmisliti se ponovo i to nigdje drugdje do u Slavoniji.
Sada četiri godine poslije, može se reći da je u svom naumu uspio, nastanivši se u Skenderovcima, malenom naselju u sastavu Grada Lipika, gdje obitava sa svojom obitelji ( suprugom Jessicom, sinom Bramom i kćerkom Mariom) i bavi se permakulturom i organskom poljoprivredom i gdje nastoji razviti neke nove i svježe ideje u okviru svoje tvrtke Permakultura Zlatna jutra.
Po njegovim vlastitim riječima lokacija je idealna, daleko od zagađenja i pesticida, što je potpuno izliječilo simptome astme kod njegove kćeri koja nakon svega 5 dana boravka u ovom kraju više nije morala uzimati lijekove za svoje tegobe. Njihovim dolaskom Skenderovci su doživjeli svojevrstan populacijski „boom“ i udvostručili se, jer je po zadnjem popisu stanovništva 2011. godine u tom selu živjelo svega četvero stanovnika.
Iako mi to nije bio prvi susret s Bartom jer sam ga upoznao dok sam s jednim prijateljem bio na „kavi“, nedavno je naišao do redakcije Compasa i iznio mi poljoprivredne zanimljivosti kojima se trenutno bavi i koje bi mogle biti korisne i drugima na području Lipika i Pakraca. Stoga smo dogovorili razgovor na njegovom posjedu u Skenderovcima, kako bi što više ljudi čulo čime se bavi i možda potaknuo neke od njih da probaju isto.
Nekoliko dana kasnije kontaktirao sam Barta i dogovorili smo razgovor. Budući da je put blago rečeno loš, a nemam terensko vozilo koje je jedino primjereno za takve uvjete, Bart me povezao od spomenika u Skenderovcima zavojitom cestom do dva kilometra udaljenog posjeda govoreći usput da je prije jedanaestak mjeseci cesta popravljana i nasipana ali da oborinske vode neumoljivo vraćaju cestu u prijašnje stanje. To mu nikako ne ide u prilog radi stalnih popravaka na vozilima što mu uzrokuje veliki trošak, a potvrda njegovih riječi naišla je ubrzo kad smo prošli pored pokvarene Fiat Pande parkirane na proširenju pokraj puta.
Domaćin me kao pravi slavonac čim smo stigli odmah ponudio rakijom, za koju je ponosno istaknuo da je svojevrstan kuriozitet jer da sigurno nikada nisam pio rakiju od duda. Istina, dudovaču još nisam imao prilike probati, a iskreno nisam ni čuo da u netko u okolici peče rakiju od te danas zapostavljene stare voćke, koju je nekada narod zvao „ljetna poslastica“ i koja je našim starima također bila neiscrpan izvor zdravlja radi blagotvornih učinaka sirupa spravljenog od ploda, a i čajeva od lišća i kore korijena.
Rakije će biti i za prodaju i to jabukovače, šljivovice, drenovače i dudovače kad krenu s proizvodnjom, što je i logična odluka s obzirom na tradiciju ovog kraja, a i radi preko stotinu stabala voćaka koje Bart ima na svom posjedu. Ima tu starih sorti koje se više ne mogu naći u prodaji poput jabuka zvečarki i kolačara, krušaka lubeničarki, duda i drijenka, a cilj mu je prikupiti ih još i napraviti banku i rasadnik starih sorti. Budući da je posjed godinama bio zapušten, do voćaka koje su bile zarasle u kako Bart kaže „džunglu“ mukotrpno se proteklu godinu probijao uz pomoć svojih ruku, mehanizacije, motorne pile i trimera, a do mnogih se tek još treba probiti. Kako bi to dodatno ubrzao, u skladu s principima permakulture kupio je ovce koje jedu tu istu šikaru, svakodnevno prodiru dublje i dalje, dok usput gnoje voćnjak. I množe se! Nije to ništa novo, „Pitaj svoju baku!“ reći će Bart, jer tehnike su to kojima su se služili naši preci.
Raskrčena šikara samljevena je i njome je pognojen voćnjak što je obogatilo tlo i u njega vratilo nutrijente, jer grehota bi to bilo spaliti u nepovrat, a Bartov plan je u voćnjaku za vrijeme dok se plodovi šljive formiraju i rastu iskoristiti prostor ispod krošnji sadnjom drugih kultura koje se međusobno podupiru. Plan je posaditi kukuruz, po kojem će se kad se razvije stabljika penjati grah kuruzar, dok će podno njih rasti tikve koje zasjenjuju tlo i sprječavaju rast korova.
Tlo je zdravo i nezagađeno, obiluje životom, kotrljani su redovni gosti kao i zaštićeni uskršnji leptir. No uz sve dobro ima i lošega, govori mi Bart pokazujući na uz cestu rasprostranjena stabla pajasena, invazivne vrste koja potječe iz Kine i koju je vrlo teško i skoro nemoguće iskorijeniti. No teško da će to obeshrabriti Barta jer je kako on sam za sebe kaže uporan do bola.
Ima planove i za staru kuću i štalu koje se nalaze na parceli s voćnjakom, koja se po njegovim riječima može za male novce obnoviti te pretvoriti u smještajni kapacitet koji će ljudima koji su željni ruralnog turizma moći ponuditi iskustvo detoksikacije od modernog života i tehnologije.
No ono čime se trenutno usporedno sa svime time bavi je istraživački rad i to je u stvari bio osnovni motiv njegovog poziva. Kao što mu je i prvi susjed rekao da je lud kad je shvatio odakle je Bart došao u Skenderovce, mnogi će to pomisliti kad pročitaju da se Bart trenutno bavi sadnjom i uzgojem riže!
Točno tako. Riže. Trenutno je u fazi testiranja desetak sorti, koje je presadio prije desetak dana u povrtnjake blizu kuće i zaštitio električnim pastirom kako se njima ne bi pogostila divljač, točnije divlje svinje. „Problem kod klijanja riže je da tlo treba imati određenu vlažnost i temperatura tla treba biti preko 20 stupnjeva što je ovdje skoro nemoguće“ objašnjava mi Bart. „Stoga smo klijanje radili na dva načina, u tlu i samo u vodi te ih kasnije presađivali. Oba načina klijanja bila su uspješna te smo ih presadili prije nekih 9 dana. Presađivanje je potrajalo jer smo sve radili ručno, jer je ovo trenutno tek testiranje, ali koliko vidiš napreduju odlično, korijen se vrlo dobro primio i ne daju se baš lako iščupati, a i već su trostruko više nego nakon presađivanja.“ energično opisuje dok mi zadovoljno pokazuje čvrste i zdrave biljke. Nestabilno vrijeme ovih dana s obilnom kišom i jakim vjetrom nije pokolebalo mladu rižu, što se nažalost ne može reći za stablo starog duda koje nije odoljelo jakim udarima vjetra koji ga je srušio i blokirao cestu do drugog dijela Bartova posjeda.
Osnovna zamisao za ovu godinu, što se riže tiče, je vidjeti hoće li ove sorte riže uopće uspjeti, jer radi se o posebnim sortama riže koje se mogu uzgajati na suhom tlu (upland/dry land rice), a budući da su klimatske promjene uzele maha postavlja se pitanje što ako budu nestašice vode u budućnosti ili poplave pa se pojavi potreba za izmještanjem uzgoja riže u povišene, brdske predjele.
Istraživanja vezana za ovakve sorte riže traju već dvije godine, provode ih 22 mala poljoprivrednika sa svih strana svijeta kojima se priključio i Bart, te nastoje utvrditi kakav je prinos po kojoj sorti te kakve im vrste tla najbolje odgovaraju. „Rezultati su za sada odlični, izuzetno sam zadovoljan kako sve napreduje, a sjeme koje će proizvesti samo ova dva mala povrtnjaka (od njih desetak) bit će dovoljna za sadnju površine od jednog jutra.“ Ukoliko sve bude išlo po planu nagodinu će nastojati naći poljoprivrednika koji će biti voljan iznajmiti im toliko zemlje i upustiti se u uzgoj riže uz njihovu pomoć i podršku.“ Ako bi sve teklo po planu, uz mogućnost prodaje sjemena poljoprivrednicima hobistima, proizvedena riža ima otkupnu vrijednost trostruko veću od pšenice, a i ako je nešto proizvedeno na organski način dobiva dodatnu vrijednost na tržištu. I ako se tada nađe zainteresiranih za sudjelovanje u ovom projektu slobodno se mogu priključiti, a ono što proizvedu drage volje bih otkupio.“
Bila bi to velika zanimljivost da ovaj kraj postane poznat po proizvodnji organske hrvatske riže. Planovi su vrlo ambiciozni i tek treba vidjeti kako će se sve razviti jer Bart podsjeća da je ovo tek početak testiranja i potencijalno odlične priče za ovaj kraj.
Dok me vodi i pokazuje imanje nisam mogao ne primijetiti da je Bart potpuno u svom elementu i da u dobroj mjeri nastoji živjeti u skladu s prirodom, a načela permakulture je potpuno ugradio u život, te ih nastoji maksimalno iskoristiti i uskladiti u prostoru kojim trenutno raspolaže. Jasno se vidi i koliko je puno truda uloženo da bi se sve dovelo u trenutno stanje, a potrebno će biti uložiti ga još poprilično. Nije to Bartu strano, permakulturom se u životu bavio i iz hobija i profesionalno tako da mu je to u malom prstu, a volje i hrabrosti upustiti se u to mu ne nedostaje.
Nakon velikog koraka kao što je preseljenje u drugu državu, posao koji predstoji čini se tek kao jedan od malih koraka kojim će uporno kročiti k ostvarenju onoga što je sebi zacrtao. I sretno onamo stići, jer sreća prati hrabre.
