21.11.2021. | 11:36
Kristina Šimić
Pregleda: 2962
FOTO: Stipo Mlinarić Ćipe privatna arhiva
Dobri i mudri Grad Vukovar svake godine uoči obljetnice podsjeti nas na podvige nekih veličanstvenih ljudi kojih više nema, a opet su tu. Kroz guste jesenje magle šapuće priču dugu 87 dana, priču o ljubavi, sebedarju i nesebičnoj žrtvi ljudi kojima nisu trebale riječi da pokažu svijetu kako se voli i brani i domovina. Nažalost, nakon svake obljetnice, daleko od škrtog svijetla treperećih lampiona, uvlačimo se u ljušture naših svakodnevnih života, zaboravljajući da agonija Vukovarca nije prestala s padom Grada, ona je samo promijenila mjesto zbivanja.
Torturu srpskih koncentracijskih logora prošao je i jedan od junaka s Trpinjske ceste, pripadnik legendarnog Turbo voda, a danas zastupnik Domovinskog pokreta u Hrvatskom saboru, Stipo Mlinarić-Ćipe
-Nakon pada Vukovara, kupe sve muškarce u starosti od 15 godina pa nadalje, djecu, i jedan dio žena. Zatim slijede logori, štala u Stajićevu, štala u Begejcima, , a oni koji su imali sreće završavaju u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici. Radi se o štalama na golom betonu, dva puta na dan ste dobivali za jesti, ako se to uopće može nazvati hranom. Sjećam se da prva tri dana u logoru u Stajićevu nisam dobio ništa za jelo- za 034 portal, prisjetio se Stipo Mlinarić-Ćipe.
Iskustvo logora u , na svom FB profilu Stipo Mlinarić-Ćipe opisat će riječima -Bilo nas je oko 50 logoraša u sobi, a hrana je bila toliko loša da smo se počeli pretvarati u kosture koji hodaju. Donosili su nam srbijanski civilni zatvorenici ručak i kruh u sobe. Znalo se dogoditi da, kada otvorimo vojničke manirke, u kojima je bila hrana, plutaju dva živa miša. U vreći za kruh, kada bi ju otvorili, izletjelo bi oko 50-ak žohara koji su se nalazili unutra. Logoraška glad ne bira, izbacili bi miševe iz variva te rastjerali žohare i nastavili bi jesti kao da se ništa nije dogodilo. Dao Bog da nitko to nikada više ne doživi.
Stipo Mlinarić-Ćipe prošao je tri koncentracijska logora: Stajićevo, Srijemska Mitrovica i Niš, te u njima proveo ukupno devet mjeseci. Zbog neljudskih uvjeta i spavanja na golom betonu pri temperaturi od -20 C, štala u Stajićevu bila je najgora. Iako je u sva tri logora, proživljavao fizičku i psihičku torturu, logor u Nišu zbog svakodnevnog zlostavljanja s te strane čini se najgori.
-Više od 10. 000 Vukovaraca je prošlo kroz pakao logora, a ono što najviše boli je to što Hrvatska nije stala iza tih ljudi koji su zlostavljani u logorima. Nikakva ratna odšteta nije tražena, a prema presudi koja je donesena ljetos u Hagu, izričito piše da Hrvatska ima pravo tražiti ratnu odštetu. Meni taj novac ne treba, kao i vjerujem većini istinskih hrvatskih branitelja, ali je poanta da ostane za povijest, tko je žrtva, a tko agresor.- pojašnjava Stipo Mlinarić-Ćipe.
Za vrijeme teških logoraških dana na životu ga je držala vjera u Boga, obitelj te nada da će se vratiti u svoju domovinu Hrvatsku, što se i dogodilo 14.8.1992. kada je napokon razmijenjen. Taj isti plam iskrenih životnih vrijednosti protkana toplinom obiteljskog doma , snagom tihe molitve i sjećanjem na zajedništvo sa svojim suborcima koje je živio u okupiranom Vukovaru, pokreće ga i danas pa on vješto i sadržajno svoja sjećanja prenosi u rečenici kako bi generacijama što dolaze ostavio u nasljeđe neprocjenjive priče o junacima s Trpinjske ceste.
U ovogodišnjoj koloni sjećanja, rijeka ljubavi, poput nabujalog Dunava potekla je kroz vukovarske ulice, nošena valovima nekih novih generacija što niču, i to je ono što Stipu Mlinarića-Ćipu čini sretnim.
-Ovo kolonu sjećanja doživio sam izuzetno emotivno, ali pozitivno emotivno. Prema nekim procjenama u koloni je bilo 50, 000 ljudi, to nije najveća kolona koje se sjećam, jer bilo je i većih, ali je zasigurno u ovogodišnjoj koloni sudjelovalo najviše mladih ikad. Zato sam sretan i ponosan i upravo zato Republika Hrvatska ima budućnost jer mladi prepoznaju i cijene žrtvu Vukovara.- zaključuje Stipo Mlinarić- Ćipe