Proslava Grgureva prije 45 godina
12.3.2019. | 08:30
Dražen Muljević
Pregleda: 5036
Grgurevo prije 45 godina
(FOTO: Dražen Muljević)
Iako Požežani Grgurevo proslavljaju u dugom nizu od 330 godina, ipak su postojale godine u kojima je sa požeških brda odzvanjala samo sablasna tišina. Postojali su za to razni razlozi. Nakon konačnog oslobođenja Slavonije od Turaka 1691. godine, u slobodarsku svijest Požežana duboko se urezao nadnevak 12. ožujak – koji je nekada padao na Dan Pape Grgura I velikoga – Svetog Grgura. Legende i povijesni zapisi nam kažu da je toga dana 1688. godine požeški puk predvođen fra Lukom Ibrišimovićem Sokolom, u cik zore napao turski logor na brdu Sokolovac, uz gromoglasnu pucnjavu mužara. Oko 3.500 janjičara, pristiglih prethodnoga dana pješke iz pravca Cernika, zatekao je ovaj napad u dubokom snu – padali su kao pokošeni pod sabljama Požežana, dok su oni sretniji pobjegli glavom bez obzira kroz Jagodnjak prema Bosni. Tako je naš Sokol ušao u legendu, a 12. ožujak su Požežani počeli redovito proslavljati pucnjavom iz mužara na Sokolovcu i Velikom kamenu, te drugim obroncima Požeške gore.
No već 50 godina nakon protjerivanja Osmanlija iz grada na Orljavi, Slavoniju, pa tako i Požegu pogodila je epidemija kuge, koja je požeško stanovništvo prepolovila. Povijesni izvori nam kazuju da se stanovništvo Požege ionako teško i sporo oporavljalo od 150-godišnjeg turskog zuluma. Komorski popis iz 1736. godine navodi da je u Požegi te godine bilo 370 kuća, i u njima tek 1327 stanovnika. Epidemija kuge koja je grad pogodila u proljeće 1739. godine, do proljeća 1740. godine ubila je oko 800 ljudi. Ako je i do stotinu od tih žrtava u Požegi bilo među ljudima koji su se u gradu zatekli zbog posla, proputovanja i sl. – nakon ožujka 1740. godine Požega nije mogla imati više od 600 stanovnika. Trebalo je proći petnaestak godina da se stanovništvo brojčano vrati na stanje prije epidemije – tako da 1756. u gradu živi već 1606 ljudi – preživjeli muževi i žene čiji su bračni partneri umrli tijekom epidemije međusobno su se poženili, i obitelji su se proširile, dok se u grad doseljava i sve više novih ljudi. Danas pretpostavljamo da se tijekom ovih događanja, koja su se protegla na nekoliko desetljeća, nije slavilo požeško Grgurevo, jer su Požežani bili pritisnuti borbom za vlastito preživljavanje.
Grgurevo su Požežani nastavili slaviti u drugom dijelu 17. stoljeća, na što nam ukazuje otac Ivo Abramović prije gotovo dvije stotine godina. Ovaj ljetopisac Franjevačkog samostana Sv. Duha svojim prvim zapisom o Grgurevu od 12. ožujka 1825. piše kako „stanovnici slobodnog i kraljevskog grada Požege običavaju na današnji dan poslijepodnevno vrijeme provoditi po vinorodnim bregovima i tamo pucati iz pušaka i mužara“, ali dodaje i opasku „kako se to u neprestanom nizu godina čini“. Od te 1825. godine Požežani su Grgurevo proslavljali redovito, pa čak i u vrijeme svjetskih ratova, sve do 1944. godine, kada su proljetni mužari na brdima utihnuli. Ljetopisac Franjevačkog samostana o. Tarzicije Trstenjak zapisao je 12. ožujka 1947. kako je „12 ožujka bio lijep dan, ali više nije bilo na Sokolovcu tradicionalne proslave“ dok je nekoliko godina kasnije, 1953. nepoznati ljetopisac zapisao: „Grgurevo se gotovo zaboravilo. Nova Požega ne sjeća se dana kada je pod vodstvom Fra Luke oslobođena turskog zuluma“.
Tišina u brdima trajala je sve do ranih 1970-tih godina. Kao i nekoliko stoljeća ranije, slobodarska svijest Požežana nije se mogla dugo sputavati. Grgurevsku tradiciju sačuvali su požeški vinogradari, koji su 50-tih i 60-tih godina XX. stoljeća svakog 12. ožujka odlazili u brda, i uz vino pričali o Fra Luki i svetoj slobodi. Konačno, godine 1971. godine, nakon gotovo 3 desetljeća tišine, 12. ožujka zapucali su mužari s Požeške gore. Iz početka skromno, pa zatim iz godine u godinu sve glasnije! Konačno, o tristotoj godišnjici bitke na Sokolovcu, godine 1988. Grgurevo se slavilo na Sokolovcu, Velikom kamenu, na Svetom Vidu i preko njega, na Garevici i Badinicama, Iznad Arslanovaca i Vranduka, kao i širom grada Požege, od Terezinskog trga do Vinogradarskog podruma. Danas je Grgurevo Dan grada Požege i zaštićeno nematerijalno dobro koje postaje prvorazredna turistička atrakcija kontinentalne Hrvatske.
Prva zabilješka sa proslave Grgureva nakon 1944. godine, u medijima je izašla nakon 12. ožujka 1974. godine – prije točno 45 godina! U tadašnjem „Požeškom listu“ na posljednjoj stranici, u rubrici „Okom kamere“ objavljene su fotografije i tekst dr. Željka Muljevića: „One koji ne poznaju prošlost našeg grada iznenadit će možda činjenica da su se Turci nalazili u Požegi duže od 150 godina i da je u tom razdoblju (1536 – 1688.) u našem gradu bilo središte turske upravne vlasti za veći dio Slavonije, tzv. Požeškog sandžaka. Od tih vremena u Požegi se zadržao i jedan običaj tzv. „Tjeranje Turaka“ koji podsjeća na ona vremena, odnosno na dan 12. ožujka 1688. godine, kada su Požežani na čelu sa fra Lukom Ibrišimovićem na brdima Sokolovcu i Velikom kamenu potukli turske osvajače i time označili kraj dugogodišnje turske vladavine u svom gradu. I ove godine na 12. ožujka mnogi su Požežani otišli u brda i vinograde oko našeg grada i u veselju ponovili ovaj stari običaj. Mužari su u toj prilici obavezan pribor koji treba pažljivo pripremiti „kako bi Turci bili što bolje protjerani“. Papir, barut, zemlja, ponešto straha i napregnuto iščekivanje… A onda odjednom plamen, dim i gromoglasni tutanj koji je označio nastavak jedne skoro tri stoljeća stare tradicije. I tako još mnogo puta toga dana…“
Spomenuti ću još kako su ove fotografije snimljene 12. ožujka 1974. godine u vinogradima Slavka Harta i Šandora Horvata, i na njima se uz vlasnike vinograda nalaze i Požežani Pavao Grgurić, Z.Ludvig, Z.Klezinger, B.Papac, I.Rajnović, Čeović, Vasić, L. i Z. Hamžik, I Topolnjak, Ž.Štefanac, dr. Z.Bartaky, dr.Mirković, Matijević, kao i autor Ž.Muljević.
