Ispovijest Požežanke s autističnim djetetom: ’Ljudi nas osuđuju, ne razumiju, a neki i verbalno napadaju!’
1.8.2024. | 09:19
034 portal
Pregleda: 8610
Djevojčica, autizam- ilustracija
(FOTO: Pixaby)
U naš je inbox stigla jedna vrlo zabrinjavajuća poruka koju nam je poslala mama jedne autistične petogodišnje djevojčice, naše sugrađanke. Naime, mama je već nekoliko puta doživjela neugodnosti od drugih sugrađana koji očito ne razumiju da postoje djeca s poteškoćama u razvoju kojima treba ništa više nego razumijevanje i strpljenje. Stoga, ako ne možete pružiti niti jedno niti drugo, radije ignorirajte. Mami ovim putem šaljemo potpunu podršku, a vas molimo da tekst koji nam je poslala, a koji prenosimo u cijelosti, pročitate do kraja.
"Pišem Vam kao majka 5-godišnje djevojčice u spektru autizma u nadi da ćete prenijeti tekst na Vašem portalu.
Iako svjesna kako je autizam i ono što on nosi ponekim ljudima nepoznanica, koliko god se provodila inkluzija javnosti i pokušavalo ih se informirati, još uvijek je puno onih koji našu djecu i nas roditelje etiketiraju, osuđuju i ono najgore, NAPADAJU.
Prije 10-ak dana moja djevojčica i ja napadnuti smo u samom centru grada od strane žene koja je bila toliko izrevoltirana jer joj je dijete prošavši kraj kuće plakalo i vrištalo. Plakalo je i vrištalo ne jer je razmaženo ili neodgojeno. Plakalo je jer je bilo u tzv. meltdownu karakterističnom za djecu u spektru. Situacija u kojoj se zbog slabog razumijevanja određene radnje ili samo promjene rutine u običnoj šetnji, djeca toliko "pogube" da ne mogu sami sebe izregulirati.
Gospođa nas je vrijeđala, vikala da sam je trebala šibom tući pa da bi bila bolja, da lʼ želim da mi je donese... unatoč tome što sam se u tom zastrašujućem trenutku "borila" s djetetom, rekla sam joj da dijete ima autizam, ali ona je samo nastavila po svom. Pljuvanje u lice, okretanje glava po cesti i potiho šaputanje bez da itko priđe i pita treba li pomoć.
Danas opet skoro pa slična situacija. Požeški bazeni, vrijeme za polazak doma... ona to ne razumije, želi još ostati... plače, vrišti... ne shvaća. Priznajem, bila je glasna, ali ruku na srce, tišina vlada na bazenima, zar ne???
U jednom trenu, ni ne pogledavši me u oči, okreće se žena koja sjedi na ležaljki do nas i urla ŠTA SE DERE BOGATI? NEKA UŠUTI!
Opet odgovaram istim riječima - ima autizam.
Okreće nam leđa bez isprike, bez riječi...
Da se razumijemo, meni ničija isprika ne treba, ali MOJE DIJETE JU JE ZASLUŽILO.
Zaslužilo ju je bez obzira na dijagnozu i zbog te dijagnoze.
Zaslužilo ju je kao ljudsko biće. Zaslužilo ju je kao nejako petogodišnje dijete koje nikome ništa nažao učinilo nije.
Njenoj majci isprika ne treba. Odavno je ona navikla na zloću i linč ljudskog otpada.
Ali nikome, nikome neće dopustiti da dira u ono što je 9 mj. raslo pod njenim srcem.
Srami se, Požego! Sramite se svi vi koji tako olako sudite nečije živote, a onda okrećete šutke glavu na drugu stranu. Sramite se tih malih nedužnih bića."
