Grgurevo u Požegi- 3. dio

Grgurevo kroz povijest
(FOTO: Dražen Muljević)

14.3.2018. | 08:18 | Dražen Muljević
Pregleda: 7099

O proslavama Grgureva u Požegi, odnosno u požeškim vinogradima postoje povijesni zapisi u nizu dugom gotovo dvije stotine godina. Prvi od njih potječe iz ljetopisa Franjevačkog samostana, i nastao je godine 1825. iz pera samostanskog ljetopisca, oca Ive Abramovića, a sve do današnjeg dana samostanski ljetopisci zabilježili su proslave Grgureva u četrdesetak navrata. Ponešto o proslavama Grgureva u 19. stoljeću možemo naći u zapisima Julija Kempfa, Franje pl. Cirakija, Ivice i Vilka Vidmara, i obitelji Thaller dok je Grgurevo kroz drugu polovicu 20. stoljeća fotografijom i dnevničkim zapisima pratio dr. Željko Muljević (od 1969. do 2008.), Branko Horvat (tijekom 80-ih) te u novinskom dijelu Rudolf Heli i Ivan Jakovina (pretpostavljam da grgurevske proslave prate i zapisuju i neki požeški vinogradari ili njihovi prijatelji o kojima nemam podataka). Nakon 2000.-te godine proslave Grgureva postadoše toliko brojne, okupljajući kod pojedinih domaćina i više stotina ljudi (kod vinogradara Vlade Bauera, pa naročito kod Stjepana i Josipa Galića, kod obitelji Pandžić i dr..) da se iste najbolje prate fotografijom i tekstom požeških novinara putem novih medija – brojnih požeških internetskih portala. Postavlja se pitanje zašto ne postoje pisani podaci o proslavama požeškog Grgureva prije 1825. godine. Ako je bitka na Sokolovcu bila 1688. godine (franjevci u svom ljetopisu dvoje između 1688. i 1689., pa čak i 1687.!) zašto se prvi zapisi o slavljenju iste bitke pojavljuju gotovo 140 godina kasnije? Ovakva pitanja postavljana su i mnogo ranije, čak i dovodeći u pitanje autentičnost fra Lukine ostavštine.






No tu mjesta sumnji nema – franjevac Luka Ibrišimović (ili Imbrišimović po nekim povijesnim izvorima) autentična je povijesna ličnost, koja je tijekom 17-og stoljeća imala živu prepisku sa brojnim crkvenim velikodostojnicima, od Zagreba i Beča sve do Vatikana, tako da je do danas sačuvan čitav niz njegovih pisama. U pismu zagrebačkom biskupu Andriji Mikuliću napisanom 24. veljače 1688. - dvadesetak dana prije nadnevka koji smatramo danom bitke na Sokolovcu, Fra Luka piše: „...nalazimo se u krajnjoj pogibelji. Naime čuje se da je rečeni neprijatelj okupljen u velikom broju u mjestu Gradiška, kaneći svim silama po drugi put vojnike Posvećenoga Carskog Veličanstva istjerati iz ove zemlje – i uistinu, ako dođe moći će ih bez sumnje istjerati, jer vojska ovdje smještena sve do sada ne nastoji očuvati ove krajeve već raspršiti vjernike Kristove.Jadni je kršćanski svijet toliko raspršen, da će se morati bez ikakvih sredstava za održavanje života, ili ponovo podložiti Turcima ili ovdje u nestašici propasti od gladi...“. I doista, kako kaže legenda i narodna predaja - dvadesetak dana nakon slanja ovoga pisma, Turci su krenuli na Požegu iz pravca Gradiške, ulogorili se po dolasku na obroncima Požeške gore, gdje ih je Luka Ibrišimović iznenadio sa svojim ustanicima u zoru 12.ožujka.






Pokušati ću odgovoriti na pitanje „Zašto povijesni zapisi o proslavama Grgureva sežu tek 200 godina unatrag i znači li to da se Grgurevo nije slavilo prvih 130 godina nakon bitke na Sokolovcu?“.

U mnoštvu podataka koje možemo razabrati iz pisama fra Luke Ibrišimovića, ponavlja se ocjena katastrofalnog stanja u Slavoniji, posebice u dotadašnjem Požeškom sandžaku, koji je nakon 150 godina turskog zuluma, nakon konačnog oslobođenja od osmanlija poharala carska vojska. Po Sokolovim riječima – kršćanskom puku nakon protjerivanja Turaka nije bilo ništa bolje jer carski vojnici vrše gotovo istovjetan teror, pljačkaju i pale, oduzimaju Slavoncima i ono malo što im je ostalo. Ovome treba dodati i činjenicu koju danas potkrepljuje više izvora – kako naših povjesničara, tako i turskih deftera (katastarski poreznih popisa koje je veoma uredno vodilo Osmanlijsko carstvo, skoro od samog početka - defteri su sadržavali podatke o selima, kućanstvima i broju stanovnika) – u vrijeme bitke na Sokolovcu većinu požeškog stanovništva činili su muslimani, bilo Turci, bilo bosanski muslimani bilo domorodci koji su silom prilika prihvatili Islam. Iako se brojevi iz raznih izvora točno ne podudaraju, mogli bi reći (uspoređujem podatke iz 3 izvora: L.Ibrišimović, I.Mažuran, Herman) da je 1688. godine u gradu Požegi živjelo od tri do pet tisuća muslimana i Turaka, i tisuću katolika. Bosanski biskup Ogramić u to doba procjenjuje da je u cijeloj Požeškoj kotlini živjelo oko 20.000 muslimana, 10.000 katolika te oko 2.500 pravoslavaca. Ako je posljedica bitke na Sokolovcu bilo iseljavanje svih muslimana, lako je zaključiti da je 1688. godine u Požegi ostalo živjeti tek oko 1.000 građana, mahom katolika, na kojima su se umjesto Turaka sada iživljavali carski vojnici. Povijesni izvori nam kazuju da se stanovništvo Požege teško i sporo oporavljalo od 150-godišnjeg turskog zuluma. Komorski popis iz 1736. godine navodi da je u Požegi te godine bilo 370 kuća, i u njima 1327 stanovnika. U trenutku kada se počeo događati društveni i kulturni napredak grada, koji vezujemo uz rad Isusovačke gimnazije i djelovanje franjevaca, kao i formiranje obrtničkih cehova – našu Požegu je pogodila nova nevolja, koja je izbrisala više od pola njezinih stanovnika. Epidemija kuge, koju je vrlo vjerovatno u Požeški franjevački samostan donio neki fratar iz Bosne, od proljeća 1739. do proljeća 1740. ubila je oko 800 Požežana! Ako je u toj brojci bilo i do stotinu ljudi koji su se u Požegi zatekli slučajno – nepobitna je činjenica da nakon proljeća 1740. godine Požega nema više od 600 stanovnika!





Više od pola stoljeća nakon izgona Turaka, broj požeškog stanovništva pao je na najniže grane u svojoj dugoj povijesti. Vjerujem da tu leži odgovor na postavljeno pitanje o nedostatku pisanih zapisa o proslavama Grgureva. Teško da su Požežani imali volje i mogućnosti – slaviti Grgurevo, u vrijeme dok su grad pogađale velike nedaće. Onaj pravi uzlet, i porast stanovništva Požega doživljava petnaestak godina nakon epidemije, kada se doseljavanjem novih obitelji broj stanovnika vraća na staro (1756. u gradu ih već živi 1606). U latinskom tekstu oca Ive Abramovića, ljetopisca Franjevačkog samostana Sv.Duha u Požegi, proslava Grgureva se spominje po prvi puta 12. ožujka 1825; „Budući da stanovnici slobodnog i kraljevskog grada Požege običavaju na današnji dan poslijepodnevno vrijeme provoditi po vinorodnim bregovima i tamo pucati iz pušaka i mužara...“ uz opasku kako se „to u neprestanom nizu godina čini....“ što nam sugerira da su Požežani Grgurevo ipak slavili na svoj uobičajeni način i tijekom XVIII stoljeća. Otac Makarije Balog, samostanski ljetopisac zapisao je 12.3.1833. „Na blagdan Sv.Grgura prema ustaljenom običaju Požežani su po vrhuncima brda svečano pucali“. Otac Fortunat Nagy 12.3.1836. piše: „Danas su Požežani, prema drevnom običaju, na spomen što su protjerani Turci pod Leopoldom Velikim, neprestano po brdima pucali iz pušaka i mužara.“ Slične zapise samostanski ljetopisci zabilježili su i 1938., 1939., 1840., 1841., 1844., 1845. i 1854. godine. Bilježe samostanski ljetopisci i razna druga događanja u Požegi. Tako je u Ljetopisu s nadnevkom 9. lipnja 1845. zapisano da je „u ulici Prnjavor (današnja Kempfova) podignut novi dnevni križ, uz pribivanje malograđana i pucanje mužara s Kalvarije“ što nam daje naslutiti da se požeški mužari nisu koristili samo za Grgureva.





Prvo svjedočanstvo proslave Grgureva koje nam je ostavio njezin sudionik potječe iz 12. ožujka 1871. godine! Samostanski ljetopisac o. Stjepan Vujević tom prilikom zapisao je: „U slavu i spomen naših junakah i junakinjah koji pod predvoditeljstvom Luke Ibrišimovića Sokola na Grgurovo god. 1687. pobiše i istjeraše Turke iz Požege. U spomen na to na vrhu Sokolovca, kod našeg subrata Antuna Trnačića dosta smo pucali, pjevali te imali gospodsku užinu. U predvečerje pak ovog blagdana, nakon večernjeg zvona, naš je vincilir u znak sutrašnjeg blagdana pucao sa slugama iz našeg velikog turskog topa i to tako nesretno da se top raspao raznešen na stotinu komada, a topnik je teško ranjen.“. U povijesti grgurevskih proslava sve do današnjeg dana, jedan broj mužara i topova, pušaka i kubura, rasprsnuo se zbog prejakog barutnog punjenja, uzrokujući ponekad pri tome topnicima i gledateljima lakše pa i teške ozljede. Osobno sam bio svjedokom takvoga slučaja, u kojemu na sreću nije bilo ozljeđenih gotovo stotinu godina kasnije. U vinogradu Slavka Harta 12. ožujka 1983. rasprsnuo se mužar probivši tom prilikom čelo kuće, proletivši tik do mene dok sam večerao unutra za stolom. Taj veliki komad mužara, ne samo da je probio cigleni zid, već potom i krov kuće, te odletio daleko u vinograd.





Proslave Grgureva u XIX. stoljeću uglavnom su organizirale ugledne požeške obitelji. O tome podosta možemo saznati iz zapisa obitelji Thaller, koja je Grgurevo redovito proslavljala na „Thallerovoj kolibi“. Bila je to osmokutna kuća – vidikovac, sa podrumom, prizemljem i katom na isturenom brdu iznad grada nešto sjevernije od kapele Sv.Vida – danas ju možete vidjeti na brojnim starim razglednicama Požege slikanima sa oba požeška trga, kako se sa obronaka Požeške gore „dominira“ nad centrom grada. Temelj Thallerovoj kolibi položio je Alojz Thaller, kraljevski poštar 1827. godine, no izgorila je 1854. Obnovljena je na originalnim temeljima (po F.Potrebici) već 1855. i od tada su Thalleri i njihovi prijatelji u njoj redovito proslavljali Grgurevo. U proljeće 1862. Požegu je posjetio đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, koji je bio gost u Thallerovoj kolibi na proslavi Grgureva! U obiteljskim spisima obitelji Thaller piše kako je Strosmayer bio toliko oduševljen kućom, i pogledom na Požegu, da je poželio istu otkupiti zajedno s vinogradom, što su Thallerovi uljudno odbili. S vremenom je Thallerova koliba s okolicom postala simbol požeških brda i omiljeno grgurevsko izletište Požežana. Izgorila je do temelja večeri 30. travnja 1951. uhvaćena plamenom iskri prvomajskog krijesa koji su pored nje zapalili pitomci požeškog Đačkog doma.





Spomenica stogodišnjici požeške kolegije 1835-1935. zabilježila je 12. ožujka 1889. godine slavlje „povodom 200-godišnjice Fra Lukine pobjede i izgona Turaka iz domovine“. Tom prilikom „na tu svečanost pohrliše mnogobrojni gosti iz okolice, a tamburaši Bisernice prirede, pored ostalih, mali matinee sa slijedećim programom: Tamburaška koračnica, Kolo, Šumi, Marica, Koračnica Vijenca, Povraćanac.“ Gvardijan požeškog franjevačkog samostana o. Aleksandar Osjak 05.11.1893. godine zapisao je: „05.11. bila je nedjelja. U Požegi se slavila rijetka svečanost. Tog je naime dana Presvijetli Gosp. Veliki Župan Dr. Nikola Jurković otvorio i otkrio spomenik na Trgu sv. Terezije. Troškovi za spomenik podmireni su dobrovoljnim prilozima cijelog Hrvatskog Kraljevstva, a izradio ga je umjetnik Kiss, u besmrtnu uspomenu o. Luke Ibrišimovića prozvanog Sokol, koji je istjerao Turke iz Požege...“. Proslave Grgureva u XIX. stoljeću u svojim memoarskim zapisima još spominju i Julije Kempf, i Franjo Ciraki, te Ivica Vidmar u knjižici „Požeški mozaik – od naših djetinjskih i đačkih dana do godine 1902.“.

U idućem nastavku: Proslave Grgureva u požeškim vinogradima tijekom XX. stoljeća

Tekst i foto: Dražen Muljević



Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Jeste li zadovoljni rezultatima Izbora?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI