Grgurevo u narodu i narodna pjesma o Grgurevu
8.3.2019. | 08:22
Vjekoslav Kramberger
Pregleda: 4229
Grgurevo nekad
(FOTO: Vjekoslav Kramberger)
Lijep i sunčan proljetni dan. Dopodne na trgu sv. Terezije Avilske na polaganju vijenca fra Luki Ibrišimoviću i razgledavanju smotre povijesnih postrojbi, te scenskoj priredbi i ostalim kulturnim događanjima povodom dana grada. Poslije ručka odlazak u vinograde, „istjerivati Turke“...
Ovako Požežaninu izgleda 12. ožujak - Dan grada Požege, dan u kojem su prema predaji 1689. godine pod vodećim mačem fra Luke Sokola protjerani Turci iz Požege. Ta mitska pobjedonosna bitka, kojom je prekinuta sto pedeset godišnja okupacija Turaka u Požegi dogodila se na brdu iznad grada koje je dobilo ime po svom glavnom junaku «Sokolu» - Sokolovac. Od tada, u čast bitke, svake godine 12. ožujka gruvaju topovi (mužari) po požeškom gorju, jer požeški vinogradari na okupu s prijateljima uz vino, pjesmu i veselje "istjeruju Turke". Ovaj originalan i vrijedan požeški običaj od 2000. godine slavimo i kao Dan grada Požege. Od onda je svetkovina Grgureva znatno uveličana i bogata raznim kulturnim programima, a građani Požege i uzvanici svih dobi, ako to vremenske prilike dopuštaju, uživaju na jednom od požeških trgova u zanimljivoj scenskoj predstavi ili u ranoproljetnoj idili požeškog vinogorja – posebice na proslavi kod kapelice sv. Vida uz tamburaše i ostali organizirani program.
Iako se povijesni izvori ne mogu poklopiti s pučkom predajom oko izgona Turaka u Požegi, tradicija proslave Grgureva je ipak u narodu od davnina zaživjela na predaji i ostala njegovana kroz stoljeća. O tome nam dokazuju brojni rukopisi i dnevnici starih Požežana u kojima se posebno ističe veselje u vinogradima i gruvanje mužara na 12. ožujak kada se u kalendaru slavio blagdan sv. Grgura Velikog, benediktinskog redovnika i pape u 7. stoljeću (kasnije se dan sv. Grgur prebacio na 3. rujan!). Običaj Grgureva je danas vinogradarski, zaštićen je kao kulturna nematerijalna baština, a gledano s etnološke pozadine cijele te priče te začetaka proslave „istjerivanja Turaka“, moguće je da se veže upravo s blagdanom sv. Grgura kada se u narodu na određeni način slavi zora proljeća, odnosno priroda koja se budi i zaboravlja zima. Primjerice: u sjevernoj Hrvatskoj su u 18. stoljeću đaci na svetogrgurskim misama bili obučeni u anđele i držali svijeće u rukama; slavio se i dan ptica na Grgurevo kada su također đaci pravili figurice ptica od gline i umetali ih u gnijezda. U Zagorju se govorilo da je glasanje žaba na sv. Grgura bio predznak dobre poljoprivredne godine. Također su žene u davnini na Grgurevo sijale lan s nadom da će dobro roditi, a taj urod je bio procjena svega ploda kroz čitavu godinu. Mnogo je sličnih etnoloških primjera u raznim krajevima Hrvatske koji su vezani za narodne običaje, pa i pučku meteorologiju na dan sv. Grgura, no jedno je logično, pomalo i sigurno – stari požeški vinogradari napravili su svoj lokalni običaj koji je svakako mješavina pučkog običaja i povijesne predaje. Prve ozbiljnije radove početkom ožujka u voćnjacima i vinogradima, pretakanje starog i naročito mladog vina nakon zime, zajedničkim su druženjem, pjesmom i zdravicom obilježili 12. ožujka, na blagdan sv. Grgura, a pucnjevima iz topova se prisjećali oslobađanja Grada i glavnog junaka tih zbivanja – fra Luke Ibrišimovića.
Za ovu prigodu sam pronašao jednu lovoriku - slavljeničku narodnu pjesmu u kojoj je opjevana pobjeda fra Luke Ibrišimovića i njegove vojske na Sokolovcu. Ovu pjesmu koja vuče podrijetlo iz našeg kraja, uvrstio je u svoju zbirku narodnih pjesama poznati književnik i sakupljač narodnog blaga Luka Ilić Oriovčanin. Knjiga pod naslovom Lovorike gradiškoga narodnoga graničarskoga puka br. 8., izdanu je u Zagrebu 1874. godine prvi puta, a ponovljeno izdanje s prijelaza 19./20. st., pronašao sam prije par godina na Britancu, popularnom zagrebačkom sajmu antikviteta i knjiga obiluje zanimljivostima iz starine našeg kraja. Istu pjesmu je uvrstio i Julije Kempf u svoju Požegu iz 1910., ali upola skraćenu verziju u opširnom poglavlju o oslobođenju Požege od Turaka. Pjesma je bila pjevana i u novogradiškom, te brodskom kraju jer fra Luka je po nekima rodom iz Požege, po drugima je iz Sibinja, mjesta u brodskoj Posavini, a koliko je bitka i protjerivanje Turaka značilo starim Požežanima, toliko je značilo i Graničarima s obzirom da je te slavne 1689. godine ovaj širi dio Slavonije bio slobodan. Zapisivaču Luki Iliću Oriovčaninu ovu je junačku pjesmu spjevao seljak Jozo Bošnjaković iz Velike, sredinom 19. stoljeća, a u Trenkovu, tada Požeškoj Mitrovici pjevao mu je seljak Jozo Pamuklić još nekoliko „grgurovskih“ junačkih stihova koji su zapravo dio ovog podužeg narodnog epa.
Pripovjedači nam u njoj, u 125 stihova metaforički prikazuju najprije preuranjeno buđenje prirode, a iz te ranoproljetne prirode „sestrica“ vila diže Slavonce na buđenje protiv Turaka koji će opet vladati Slavonijom. Sokol Luka na poziv vile sakuplja vojsku junaka, svlači misno odijelo i kreće u boj protiv neprijatelja. Opisuje se prepad na Turke u kojoj su brojni age, spahije i janjičari izgubili živu glavu, osim jednoga, kojega imaju namjeru poslati živoga, caru u Beč. Nakon krvave pobjede fra Luka ponovno oblači misno odijelo te se zahvaljuje Bogu i Svetoj Mariji na pobjedi. Pjesma je pisana u desetercu i karakteristična je za narodne pjesme 19. stoljeća. Zanimljivo je da ovu pjesmu pamte generacije starijih Požežana, koji su je napamet učili kao pučkoškolarci. Junačke narodne pjesme i priče iz vremena pomalo mitske osmanske okupacije naših krajeva su zapisivane diljem Slavonije, Hrvatske i Dalmacije i pravi ih je gušt čitati i zaboravljene vaditi iz prašnjavih stranica starih knjiga. Narodnu pjesmu o fra Luki prepisao sam u cijelosti iz Oriovčaninovih Lovorika – pisana je arhaičnim hrvatskim i stoga se malo teže čita, no vrlo brzo se dobije smisao i razumijevanje pjesme te slika koju su nam stari pripovjedači željeli prenijeti.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Mili Bože i mila Mario!
Mili Bože i nediljo mlada,
Koji uzrok, koje li ufanje,
Koje ti je nami očikanje,
Da su šume rano probrstale.
Probrstale i već prolistale,
Prij' proleća još u zimi ljutoj,
Kada cvjeta ni vidit nije,
Kad lep gjurgjic i kukurik prvi
Još jednako u mrtvilu sniju.
Sniju Pobro, pak se domišljaju,
Bili svoje pomolili glave. –
Znade šuma zašt' je probrstala,
Probrstala i već prolistala,
I pretekla gjurgjic i kukurik,
Koj' proletje navjestjuju slavno.
Gjurgjic cvate za liepe djevojke
A kukurik za 'ne udovice,
Šuma lista za hrabre junake,
Za junake, i za slobodnjake.
Junaci su što se borit znadu,
Slobodnjaci što straha neznadu.
Njim je treba hlada i pokrova,
Za to j' šuma veće prolistala.
Iz šume se čuje pozivanje,
Pozivanje posestrime vile.
Čulo se je od Save do Drave
I Dunava, do Ilove rjeke.
Vila sbori i 'vako govori:
„Oj Slavonci sinci od junakah,
„Zlo sjedite, zlo vino pijete,
„Zlo će biti ako s' ne dignete,
„Nedignete i nerazgledate
„Nad vami je šuma probrstala,
„Probrstala i već prolistala,
„Da sakrije silnu tursku vojsku,
„Silnu vojsku cara čestitoga,
„Koja će Vam mnogo dodijati,
„Za to cvile Gjurgjic i Kukurik,
„Za to neće da pomole glave.
„Već diž'te na noge lagane,
„I hajdete Turkom na susrjete,
„Turke ćete u gori susrjesti
„Nepripravne, za boj neuredne.
„Ako Bog da, da složni budete,
„A i složno na nje udarite,
„Lasno ćete Turke predobiti,
„Turci bo su na mejdanu slabi.
„Nitk' nečuje što nabraja vila,
„Nitk' nečuje do jednoga Sokola.
Sokol Luka sibinjskoga roda,
Sokol Luka poslušao vilu,
Pa on svlači misničko odjelo,
I oblači od mejdana ruvo,
Pa on ide ravnieh sokacih,
I pozivlje što vojevat može.
Kad je Sokol četu sakupio,
Ljepu četu ljepieh junakah;
Bjesedio j' četi govorio:
„Djeco moja sivi sokolovi!
„Nečuste li što nam vila zbori,
„Što nam zbori, što li nam govori.
„Čulo se je od Save do Drave,
„I Dunava do rjeke Ilove,
„Da se na nas silni Turci dižu,
„I da će nas opet podjarmiti.
„Već se diž'te na noge lagane
„Pa hajdemo Turkom na susrjete,
„Turke ćemo u gori susrjesti,
„Nepripravne brzo poharati.“
Kad to čuli mladi Sokolići,
Što besjedi Sokol od Sibinja,
Na lahke se noge podigoše.
I vojevat šnjime obećaše.
Tad govori Sokol od Sibinja:
„Djeco moja, mladi sokolići,
„Sutra ćemo zorom udarati,
„I na Turke silno navaliti,
„Dok su Turci jošte nepripravni,
„Nepripravni za boj neuredni.
„Ako Bog da, da složni budemo,
„A i složno na nje udarimo,
„Lasno ćemo Turke predobiti,
„Turci bo su na mejdanu slabi.
Kad je danak sutra osvanuo,
Svetkovina Grgurova dana,
Podiže se Sokol od Sibinja,
Na 'no sivo sokolovo brdo,
Gdje su Turci šatore razpeli,
U šatorih noćcu prinoćili
Bez busijah i stražarijah,
Bez sovjeta i pravog napredka.
U snu ih je zateko Sokole,
Pa ih kolje kao vuče janjce,
Udarajuć na turske šatore
Na šatore i pospane Turke.
Skaču Turci snani i pospani,
Skaču Turci, al uteć ne mogu.
Šuma gusta, a pećina tvrda,
Britka sablja za šalu neznade,
Pogiboše Age i Spahije,
Janjičarah ni broja se ne zna,
Samo osta Bršljanović-aga,
Bršljanović, žalostna mu majka!
Tad govori Sokol od Sibinja:
„Čujte djeco, mladi Sokolići!
„Ljepo ste me danas poslušali,
„I ljepo ste bojak dovršili,
„Sve pogibe, nitko ne ostade,
„Do jedinog Bršljanović-age.
„Agu ćemo u Beč odpravljati,
„I poklonit caru gospodinu,
„Nek kazuje i nek pripovjeda,
„Kako Sokol za cara vojuje.
To govori Sokol od Sibinja,
To govori, pak se preoblači.
On mi svlači od mejdana ruvo,
Pa oblači misničko odjelo,
Da zahvali Bogu i Mariji,
Što j' od Turak' zemlja očistita.
