Što o posrnulim gradskim nagradama kaže Zdravko Ronko?
24.11.2022. | 12:19
Ante Mandarić
Pregleda: 4262
Što o posrnulim gradskim nagrada kaže Zdravko Ronko?
(FOTO: 034 portal/ dreamstime.com/TZGP)
Budući da je veljača već na odmaku, a mi sve bliži Danu Grada Požege te samim time i svečanoj dodjeli gradskih nagrada koja je ove godine izazvala lavinu reakcija odlučili smo razgovarati s osobom koja se našla na listi nominiranih za gradsku nagradu Grada Požege za životno djelo, i to na prijedlog Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata RH, a koju je potpisao general- pukovnik Đuro Dečak. Naravno, riječ je o dugogodišnjem požeškom gradonačelniku, županu Požeško-slavonske županije, i zastupniku u Saboru RH, Zdravku Ronku.
Čovjek akcije, graditelj mostova, onih simboličnih i pravih, osoba koja je kročeći putevima Julije Kempfa, uljepšala lice Grada, ostavljajući iza sebe mnoga djela koja danas možda i ne primjećujemo jer smatramo da su uvijek bili dio gradskog nasljeđa.
U svojoj bogatoj političkoj karijeri Požegi je podario 16 novih spomenika i spomen obilježja te 30-tak obnovljenih: od simbola Grada, Kužnog pila do Matka Peića, Sare, Nikole Tesle, Franje Tuđmana. Također, novi vatrogasni dom, njegova je zamisao, kao i Glazbena škola, Gradska knjižnica te obnova niza antifašističkih spomen obilježaja sve do brojnih uređenih ulica, rotora, šetnica, mostova. Kao župan doprinio je očuvanju županije od raspada 2006. godine, zadržavši time i status Požege, ne samo kao središta županije već i status veliko grada. Sačuvao je i već spomenutu gradsku tvrtku, gradsku blagajnu i gradsku imovinu koju je povećao šest puta.
Veliki doprinos dao je Zdravko Ronko i na kulturnom polju Požege, prvi je u Republici Hrvatskoj pokrenuo akcije prijama i darivanja novorođenih sugrađana te uveselio umirovljenike humanom akcijom „Nitko ne smije biti sam“. Naporima bivšeg gradonačelnika Ronka, zadržana je i proširena vojska u Gradu, vratio je Akademiju u Požegu kroz Zavod za znanstveni i istraživački rad dok je istodobno, stalno brinuo za požešku bolnicu.
Osluškujući bilo Požežana, njihove brige i stremljenja, uz konstantno bdijenje nad Gradom stvorio je jedan polet, radost, stvaranje, jednu ljepotu življenja i snažan uzlet ponosnog grada koji je primio i brojne prestižne nagrade – Grad prijatelj djece, Zlatni cvijet Hrvatske, Zeleni cvijet Hrvatske turističke zajednice, Nagradu za očuvanje okoliša, Prvu hrvatsku kunu, Zlatni Interstas – Europske federacije turističkih novinara sa sjedištem u Rimu uz ne manje važno priznanje za izgradnju Groblja Krista Kralja koje je uvršteno među svega deset građevina iz Hrvatske u Phaidonov Atlas svjetske arhitekture, kao i priznanje za poseban i trajan umjetnički dar Požege pri obnovi voćinske crkve.
Uz impresivnu ostavštinu, i nagradu za životno djelo koja ga je nepravedno, malicioznim igrama zaobišla te ponukani najnovijim podacima o imovini Grada do kojih je došla naša redakcija upitali smo bivšeg gradonačelnika Zdravka Ronka kako tumači cjelokupni igrokaz ispraznosti u kojem se ni kriv, ni dužan, sam našao.
Naime, u javno dostupnim objavljenim podacima Grada Požege stoji kako je 2002. preuzeo Grad sa 107 milijuna kuna vrijednom imovinom ,a svojim odlaskom 2013. godine ostavio je Gradu 660 milijuna kuna imovine. U tome svemu, zanimljiva usporedba jest da je ekipe nakon njega u deset godina jedva Požegi priskrbila 56 milijuna. Znači, dok je on ubilježio preko pola milijarde, oni su jedva 56 milijuna. Nisu li neumoljive činjenice same po sebi dovoljne za spomenutu nagradu ili je pravednost riječ koja u požeškom rječniku više ne postoji?
Usprkos zlim jezicima, dokazi neumoljivo ukazuju da se za vrijeme Zdravka Ronka radilo i naravno da bi već i to bio dovoljan razlog za dobivanje gradske nagrade za životno djelo, tim više usporedi li se to s nagradom za životno djelo Dragutina Štirmera, kojem smo nedavno posvetili cijeli jedan članak.
-No, da se razumijemo , ja tu nagradu i tako i tako ne bih primio, ona je tijekom proteklih osam, devet godina, upravo od tih i takvih partijski obojanih likova iz Povjerenstva za dodjelu javnih priznanja došla na tako niske grane, da bi to za mene bilo neprobavljivo. Da mi se ne spočitava, reći ću, i u mom mandatu bilo je Povjerenstvo sastavljeno od uglednika našeg Grada kojima niti sam, a niti bi se smio petljati oko izbora – prof.dr. Ivan Romštajn, prim.dr. Georgije Diklić, dr. Tomislav Vuković, te uvaženi odvjetnici Mira Matić Primorac i Alojzije Fiuri.
Ništa manje nije mi ni impozantna lista nagrađenika – Stjepan Mesić predsjednik RH u dva mandata, akademik Božo Udovičić, prof.dr.sc. Filip Potrebica, Antun Božić prvi predsjednik HDZ-a na ovim prostorima, akademik Zlatko Bourek, mr. Miljenko Crnjac general pukovnik i ratni zapovjednik 123, brigade, Antun Švarc doktor biotehničkih znanosti, Ivan Jakovina novinar i publicist, književnik Branko Hribar te kultna glumica, Požežanka Mia Oremović.
No, ono što je mene zapeklo, nije pitanje nagrade, već izdaja „prijatelja“ od čovjeka kojem sam četvrt stoljeća bio „anđeo čuvar“, kojeg sam uvijek i u svakoj prigodi smještao uz bok sebi i znanih, utjecajnih osoba javnog i političkog života Hrvatske (njemu godilo a meni oštre kritike stranačkih kolega), od čovjeka kojemu sam ispunjavao gotovo svaki mogući prohtjev i koji bi snimao svoj glasački listić šaljući mi ga SMS-om, da bi me, nakon što se popeo na tron gradonačelnika , smatrao otpisanim i više od nikakve mu koristi, i napokon od čovjeka koji se s prijedlogom uvaženog general - pukovnika Đure Dečka tako prljavo poigrao kako s prijedlogom tako i s biskupskom mantijom da ja to ne mogu pojmiti, jednostavno, zatečen sam – pojašnjava Zdravko Ronko.
Na pitanje smatra li da je postojao pošteniji i bezbolniji način da se stvari civilizirano poslože, ako zbog ničeg, onda barem zbog ugleda kojeg gradske nagrade nose sa sobom, Zdravko Ronko uzvratit će retoričkim pitanjem.
-Nije li bilo jednostavnije reći: „Povjerenstvo nije prihvatilo prijedlog i točka“. Što im je trebalo u to uvaljati biskupski status i degradirati ga – s konja na magarca – samo kako bi otkačio „ isluženog mu anđela čuvara“. Iako sam to već javno izrekao, ali i ponovit ću – ne znam samo, je li to bilo u dosluhu s Preuzvišenim ili je Preuzvišeni zlorabljen. U svakom slučaju sve je indikativnija šutnja požeškog biskupa, a za ono što slijedi, odgovornost leži na gradonačelniku Požege – zaključuje Ronko.
