Prijateljstvo koje donosi ljepotu i darove: Monsinjor Devčić i gradonačelnik Ronko
31.10.2022. | 15:40
Ante Mandarić
Pregleda: 6832
Prijateljstvo koje donosi ljepotu i darove: Monsinjor i gradonačelnik
(FOTO: FB )
Bivši požeški gradonačelnik, župan požeško-slavonski i saborski zastupnik Zdravko Ronko svojim neumornim dokumentarističkim radom naviknuo nas je na tematski raznolike, ali veoma poučne i pomalo zaboravljene crtice iz bogate požeške povijesti. Jučer je pak na uvijek aktivnoj FB stranci bivšeg gradonačelnika Ronka osvanuo novi video uradak, koji je za razliku od prijašnjih radova, sadržajno obogaćen i dosad nepoznatim podacima iz privatnog života. Riječ je o dugogodišnjem prijateljstvu između bivšeg gradonačelnika Ronka i monsinjora Joze Devčića, koje seže još u rano djetinjstvo te njihovim mnogobrojnim suradnjama od kojih se posebno ističe obnova Svetišta Gospe Voćinske.
Status Zdravka Ronka prenosimo u cijelosti:
Na samom početku nekoliko momenata.
U svakom slučaju kako smo iz istog mjesta, Mihaljevci, kako smo zajedno kao djeca ministrirali kod vlč. Đure Benića, kako je Jozo i kao stariji bio šef, a to je značilo, kad prođe euharistijska služba odnosimo bokanjčiće iza oltara – ostatak vina njemu - voda meni. Kasnije, svatko odlazi put nekog svog cilja, da bi nam se puti ponovno spojili, a uzajamnom sinergijom i ostvarili mnoga dobra djela, ugodna i Bogu i čovjeku. No, Jozo kao Jozo, dobre je duše ali uvijek je uživao peckati me i provocirati za Partiju, da bi me čak i „krstio“ Pepponeom. Vratio bi mu s don Camillom. Dvije su to figure iz niza romana talijanskog pisca Giovannina Guereschia s opisom poslijeratne provincijalne Italije u kojoj je don Camillo, snažan i mudar seoski svećenik, stalno u sukobu s gradonačelnikom zvanim Peponeom, snažnim pripadnikom komunističke partije. No, kako meni taj Peponne nikako nije sjedao, a njemu godio i don Camillo i Peponne, okrenuo sam ploču i posegnuo za komičnim romanom „Monsinjor
Kihot“, Grahama Grena iz 1982. u kojoj otac Kihot iz gradića El Tobaso de la Mancha sebe smatra Cervantesovim potomkom, a na zaprepaštenje svog biskupa, Papa ga čak imenuje i monsinjorom.
Da, on „Monsinjor Kihot“, ali i ja sam opet morao gutnuti ulogu „Sancha“, bivšeg komuniste i gradonačelnika El Tobasoa gdje se oni putujući Španjolskom u svojim dijalozima o katoličanstvu i komunizmu zbližavaju…(pročitajte roman ). Drugi moment je ostvarenje davne želje dekanice Akademije za umjetnosti i kulturu Osijek, prof.dr. Helene Sablić Tomić, redovne profesorice u trajnom zvanju, da se nakon nekoliko naših obilazaka Voćina upozna i sa biserom nad biserima – crkvom u Stražemanu. I treće ne manje važno, i u ovom videu prikazan je i dio bogate građe jednog prohujalog vremena za kojim sam tragao i skupljao godinama. Bilo je vrlo interesantno kad sam uz moj imendan 2020. na zagrebačkoj promociji filma „Monsignor Josip Devčić“ u KIC-u, u Preradovićevoj, u uvodnom slovu izrekao kako sam dobar dio materijala za taj film prikupio iz podruma Vladimira Šeksa.
Bio je on i prisutan na promociji i totalno iznenađen, ali nisam mu otkrio put, nemam dozvolu za to…..-materijal se danas nalazi pohranjen u jednoj državnoj instituciji, ali ne u Državnom arhivu. Mogu samo reći da je do tog podruma mnogo materijala dospjelo nakon 90-tih godina prošlog stoljeća iz ondašnjeg požeškog pravosuđa? Ipak, „hvala im i na tome“, moglo je biti i puno gore…..
Cijeli video možete pogledati ispod teksta.
