Oficir s ružom i čvrstim stavom
8.4.2023. | 14:12
Ante Mandarić
Pregleda: 7539
FOTO: FB Screenshot
Politika i moć oduvijek su bili najbolji pokazatelji čovjekovog karaktera. Pozicije moći oduvijek su otvarale neslućene vidike za igre bez granica u kojim ste se nakon izbora sa svojim dojučerašnjim protivnicima mogli igrati kao sa šahovskim figurama i degradirati ih do statusa koji je po vašoj slobodnoj procjeni najbolje pristajao intelektualnim i moralnim kvalitetama bivših oponenata. Stoga, nije ni rijetko čuti u vremenima promjene vlasti da je nekadašnji moćnik iz svojih velebnih odaja, preselio u najmanji sobičak na kraju mračnog hodnika iz kojeg mu je bolje ne provirivati ni glavu.
Međutim, bivši predsjednik ondašnjeg požeškog SDP-a Zdravko Ronko, imao je drugačiji koncept shvaćanja moći te je pri dolasku oporbene petorke 2000.godine na vlast, umjesto da se „riješi“ svih HDZ-ovih kadrova, kako je to provedeno u većini Hrvatske, on je zauzeo čvrst stav te ih ostavio na svojim mjestima, potvrđujući još jednom svoju agendu: „Mi nismo kao oni“. Praksa „čišćenja“ i „rješavanja“ ljudi koji su bez obzira na svoje sposobnosti bili preko noći zamijenjeni, često intelektualno potkapaciranim ljudima, nije u Požegi dobila zeleno svijetlo, zahvaljujući Zdravku Ronku.
O poprilično hrabrom i moralnom potezu s jedne strane, koji je ipak izazvao podosta kontraverzi i pobuna s druge strane, kao i lokalnih „pobjedničkih“ stranaka pogotovo kod ljudi koji su godinama bili na HDZ-ovom nišanu godinama po prvi put je samo u naznakama progovorio Zdravko Ronko na svom FB profilu i najavio kako će drugom prilikom o tome podobrnije, a mi njegov status prenosimo u cijelosti:
„Bilo je to davno,2000 godine, u jednoj zemlji brdovitog Balkana nakon pobjede koalicije (HSS,IDS,LS,HNS,HSLS, SDP) na parlamentarnim izborima od premijera Ivice Račana bijah određen„oficirom za vezu“- nešto poput osobnog povjerenika u požeško-slavonskoj županiji. Bilo je to turbulentno vrijeme, vrijeme ushita i zanosa ali i vrijeme krojenja sudbina kroz „sječu kadrova“ i lovom na lokalne čelne funkcije : Andrija – kazneni zavod, Ljilja – bolnicu, Stjepan – policiju, Karla – Županijski sud, Čerti -škole, Tomo – HEP….. te hrpa onih koji pikiraše ići na državnu razinu. Ali, o svemu tome drugi put.
U ovoj prigodi reći ću samo - imao sam snagu i moja je bila zadnja, imao sam i agendu kako nitko neće biti smijenjen i zamijenjen dok mu se eventualno ne dokaže kriminal ili u reizboru konkurent ne bude imao bolji program.I ponosan sam na to…….sjećam se te finalne nedjelje i velikog stola u SDP-u za kojim sjede županijski čelnici petorke, najmanjeg LS-ovca s najvećim pečatom kojim uporno i nervozno škljocka, jedanaest je sati, sve su dogovorili, samo potpis i pečat, sastanak vodi moj šulkolega.
I hladni tuš! Rekoh, gospodo ne može, nema smjena i zamjena, nisam za revanšizam i sječu kadrova, zaboravite, ustao se i otišao. Možete samo zamisliti koji urnebes poslije! Tako preživješe i Željko i Nikola (kojima sam i dalje bio anđeo čuva) i Mario…. iako ovaj potonji to ni tad nije zaslužio.
Govorim kako bi se shvatila i moja snaga i moj utjecaj za svo vrijeme premijerskog mandata Ivice Račana.I eto tako dođosmo i do petomjesečnog pilot projekta – kontakt policajci, popularni „bobiji“ koji je otpočinje 2003.
S mojim starim prijateljem i stranačkim kolegom ministrom unutarnjih poslova Šimom Lučinom u taj pilot-projekt od pet županija izlobirao sam mjesto i za nas (zagrebačka, splitsko-dalmatinska, primorsko-goranska, sisačko-moslavačka i požeško-slavonska)., a kad sam pitan što mislim o naša četiri kandidata, dakako, rekoh sve najbolje, posebno za onog najmanjeg koji ima lice koʼ u curice. I evo danas s tolikom odmakom, on me se uvijek sjeti, nema članka u kojem da se pojavim ,a da on ne napiše i "hvalu".
I hvala mu na tome ,uz porukicu:„Nemoj dragi moj kroz tu svoju ljubav penaliti i izlagati sudskom progonu svoje drage kolege poput „uvaženog vijećnika“ Penave i „bivših cajaca“ Kašnera i Anića", kazao je Ronko.
Slijedi ponešto i priloga
