NON QUIS, SED QUID / NE TKO, NEGO ŠTO: Naš čitatelj zahvaljuje svima koji su mu spasili život u požeškoj bolnici
19.5.2021. | 09:47
034 Portal
Pregleda: 7238
Bolnica- Požega
(FOTO: S.V.)
Naslov teksta koji sam odabrao je ciljan s namjerom da se možebitni čitatelji ovog članka ne bi opteretili mnome, nego posvetili pažnju onomu što želim reći. Otud i naslov / ne tko nego što / što je u biti izvorna latinska izreka a od koje se katkad, nekad svjesno a nekad i nesvjesno, „branimo“ od nekoga ili nekoga „optužujemo“ rabeći izraz u stilu: „Ma što će on/ona meni reći“, ili „Tko je on/ona da meni nešto kaže“, što je, po mojemu skromnomu sudu svojevrsni „bijeg“ od samoga sebe ili zloća prema drugomu. Međutim, od sebe samoga i neminovne smrti koja nas sve čeka, a mnoge nam je već uzela, pobjeći se NE MOŽE, dok je zloća, mržnja, zavist nešto što polagano „izjeda“ onoga tko to nosi u sebi iako taj sam to prečesto ne uočava niti prepoznaje.
U konačnici svi se nemoćni rodimo i na kraju nemoćni umiremo. Neki kroz život, ponekad nažalost i bez pratnje dovoljno poštenja, zasluga, vrijednosti i iskrenosti u tomu, steknu obilna materijalna dobra i važan utjecaj u društvu, kojim se nažalost ponekad nesvjesno i ne koriste, prije svega iskreno i ljudski prihvatljivo i bez megalomanije na svoju i na dobrobit šire zajednice oko sebe. Često ih „okruže“ ljudi koji im prečesto lažno laskaju, tepaju, dodvoravaju se i neiskreni su prema njima, pa ih i oni na taj način kroz vrijeme djelomično otklone od iskrenih ljudi koji bi im možda rekli nešto ne baš „dodvorljivo“. No, svakomu na njegovu savjest i „susret sa sobom“, a Onog Dana i na susret s Bogom, kojemu ne treba niti to od nas očekuje pusto nabrajanje molitvi i sklapanja praznih ruku koje nisu spremni otvoriti, raširiti ih i pružiti ih drugomu u potrebi i nevolji. Kaže se: „Molitva bez djela je prazna molitva“. A braća Benediktinci kažu „ Ora et labora“ / „Moli i radi“.
Ta „moć“ kroz život neke „začara“ pa zaborave da će svemu doći kraj. Užive se nažalost u svoju moć i izgube doticaj s realnošću, žao mi je takvih. Zabluda nije ništa poželjno,a vrlo je teško s njom se suočiti.
Naime, ponavljam naslov je takav da se poštovani možebitni čitatelji oslobode primisli na mene, čovjeka s milion mana i možda tek dvije vrline, a koje su da sam svjestan brojnih svojih mana kao i činjenice da ih priznajem.
Povod ovom mojemu tekstu koji pišem u 03,30 sati, 18.05.2021., dan nakon povratka s jednotjednog liječenja u OŽB Požega, na COVID odjelu ili kako li se već točno zove.
Nakon jednotjednog pokušaja prebrođavanja ove, nimalo bezazlene bolesti kod kuće, ipak sam odlučio pozvati Hitnu pomoć u Požegi koja me vrlo brzo iz Pleternice prevezla u bolnicu gdje žurno zaprimljen i u vrlo kratkom vremenu pregledan s utvrđenom dijagnozom Covida-19 i obostrane upale pluća zbog čega sam i hospitaliziran.
Konačno, da krenem na najvažnije. Želim jasno naglasiti svoju zahvalnost baš SVIMA ondje zaposlenima, koje zbog zaštitnih „skafandera“ nisam gotovo razlikovao tko je tko niti ih razaznavao, pa sam ih čak često i pogrešno titulirao. Ti LJUDI koji ondje rade, zaista daju svoj maksimalan trud, nemalo puta sam ih doslovce vidio kako trče hodnikom, tako skromno, neprimjetno i neprepoznatljivo zaista i žive ondje Hipokratovu zakletvu. Govoreći iz svoje strane tog doživljaja, uz prvotnu zahvalu mom izabranom liječniku, dr. Damiru Sviben i med. sestri Ani Vukoja, koji su mi jednom prilikom prije 22 godine brzom intervencijom i svojom stručnošću doslovce spasili život i kojima sam život „dužan“, ovim putem izražavam iskrenu zahvalu i pohvalu baš svima koje sam na tom kratkom bolničkom putešestviju sreo, uključujući djelatnike Hitne pomoći, Sanitetskog prijevoza, fizioterapeuta, Covid ambulante i Odjela. Kako već rekoh, druge u samoj bolnici niti sam prepoznavao niti im znam imena, osim možda troje –četvero, a kako druge ne bih zapostavio ili umanjio njihov angažman, samo iz tog razloga ih neću spomenuti i imenom.
Dakle, iznosim tek svoje iskustvo, svoje viđenje i doživljaj i stoga su moji podaci poznati redakciji, kako se ne bih upuštao u rasprave o drugačijim mišljenjima i udaljio se od onog što želim reći. Oni pak mogu izreći svoja iskustva kakva god da jesu, kad i gdje to oni žele, ako žele, naravno.
Da naglasim, nisam imao nikakvu „vezu“, nikoga nisam „mitio“, niti bilo čime častio, a žao mi je što ih nisam mogao počastiti bar na simboličan način, tek da pokažem svoj osjećaj zahvalnosti, jer to su ljudi koji imaju dušu, pozitivnu energiju, empatiju i koji su pri odabiru poziva učinili ispravan korak i stoga osjećam potrebu bar ovaj tekst napisati i bar tako im izreći zahvalu na trudu koji sam evidentno uočio.
Ti, vjerujem većini nam nepoznati ljudi se ne „naslikavaju“, nisu medijski eksponirani ali svakako da zaslužuju moju pažnju, dug i zahvalnost i govore mi na svojevrstan način da i nije baš sve „crno“ i da nije baš da „ništa ne valja“. Bilo bi dobro negativizam bar izjednačiti u medijima s afirmativnim pisanjem.
Ne zato da se postigne nekakva ravnoteža nego zato što zaista ima i opravdanja i potrebe.
Moj dobronamjerni apel na kraju, tek osvrnimo se češće oko sebe i zasigurno ćemo uočiti mnoge tihe, nenametljive, ljude vrijedne pažnje i poštovanja ovom prilikom govorim u zdravstvu, a ima takvih u svim drugim granama i vrstama djelatnosti. Gradimo svi zajedno bolju budućnost za nas same i generacije koje dolaze. Koliko god, po mojemu sudu, treba iskazati svoje neodobravanje „nečega“ s još većim žarom potrebno je istaknuti i svoje odobravanje „nečega“. Dakle, ne osuđujmo čovjeka, nismo mi za to ni od čovjeka niti Boga ovlašteni, eventualno možemo osuditi određenu radnju ili postupak a ne čovjeka.
U dubini duše i iskrenosti pred samim sobom zapitajmo se koliko smo puta izricali pohvale a koliko puta, možda i neopravdane i neutemeljene pokude.
Poradi toga ne ustručavajmo se pohvaliti „nešto“, pohvalimo „djelo“ i dajmo poticaj takvima ljudima da budu još bolji.
Svima Vam svako dobro. Iz osobnog iskustva, Covid nije bezazlen i nije šala, ne čekajte na odlazak liječniku. Cijepimo se. Ostanimo odgovorni, čuvajmo sebe i druge oko sebe.
Hvala Vam na strpljenju čitanja mojeg osvrta, a vodeći se Voltairovim Credom demokracije uvažavam da se netko neće složiti sa mnom. Naravno da to ne nikomu ne zamjeram.
Sretno Vam i pozdrav Vam, dragi moj Hrvatski narode!!
