Nisu bez imena, a neće biti ni bez asfalta!
21.10.2019. | 12:43
Franjo Memedović
Pregleda: 4823
Nisu bez imena, a neće biti ni bez afalta!
(FOTO: Franjo Memedović)
Već nekoliko puta smo pisali , kako u Brodskom Drenovcu postoje dva sokaka, od ukupno tri koja imaju svoje stanovnike, ali koja još uvijek nisu asfaltirani. Dok je onaj koji vodi pokraj Štamparovi bunara prema drenovačkom nogometnom stadionu Hrvatskih vitezova i u kojem žive obitelji Vardić imao sreću biti asfaltiran najviše zahvaljujući tomu što vodi prema navedenom športskom objektu, ostala dva drenovačka sokaka, Račićev i Grbčev, do sada nisu tu sreću imali i ako u Grbčevu sokaku stanuje obitelj Grbac, a u Račićevom obitelj Bjelobrajdić.
Kako i zbog čega je do ovoga došlo i zašto se ovaj problem povlači već četrdeset godina, a sokaci ostadoše ne asfaltirani, duga je i zanimljiva priča, kao i vrijeme kroz koje se provlači. Sada već davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća asfaltiranje drenovačke glavne prometnice , a i onih naseljenih sokaka, mještani Brodskog Drenovca financirali su putem samodoprinosa, što znači vlastitim sredstvima. Da bi imali modernu prometnicu kroz svoje selo, Drenovčani nisu bili te sreće i naklonjenosti da im prometnice kroz njihovo mjesto budu asfaltirane iz ondašnjih državnih i općinskih proračuna, ili kako se to onda nazivalo, budžeta. Zašto to tako nije moglo biti, jasno je u to vrijeme bilo Drenovčanima, isto kao i Zagrađanima i Bučjanima. Ta tri ,,graničarska" sela kod ondašnjih vlasti i njihova društvenog uređenja nisu bili u milosti, iz jednog jedinog razloga, a taj je što je u Drugom svjetskom ratu njihova za vojnu sposobna muška čeljad mahom služila u Hrvatskoj vojsci i što su tada svoje opredjeljenje i određenje o samostalnoj državi Hrvatskoj žitelji ovoga kraja tada u svojoj svijesti imali. Tko se onda u tom vremenu tako ponio, kao što su to učinili Drenovčani, Bučjani i Zagrađani, ne narodni su čimbenici postali i takvima su tretirani i zbog toga i nakon rata oni su svoj Križni put nastavili. U ono vrijeme trećeg izbora nije bilo, ili trpjeti nemilost vladajućih ili se sa svojih vječitih ognjišta seliti i negdje drugdje bolji život tražiti, a to i je bio cilj i interes onih u čijim je rukama sudbina ovih ljudi bila.
U takvim okolnostima, uvjetima i mogućnostima, Drenovčani su pod kraj tih osamdesetih godina prošlog stoljeća pristali na samodoprinos za asfaltiranje prometnice kroz svoje selo i uredno platili po kućnoj numeri ,,odrezani" iznos financijski sredstava. To su isto prihvatili i izvršili i obitelji Grbac i Bjelobrajdić, ali uz veliku razliku, što oni u svojim sokacima te davne 1987. godine, asfalt koji su platili, nisu niti do današnjeg dana dobili. I eto, nakon četrdeset i više godina izgleda da će ta nepravda konačno biti otklonjena i ispravljena. Prema nekim pouzdanim informacijama i najavama, u skorom vremenu, Grbčev i Račićev sokak u Brodskom Drenovcu mogli bi biti asfaltirani. Istina Bog da oni koji su svoju obvezu prema samodoprinosu izvršili nisu imali tu sreću dočekati asfalt u svojim sokacima, ali zato će u tome uživati njihovi nasljednici, koji danas tamo žive i koji svoje obveze spram komunalnog standarda, koji je takav kakav je, uredno podmiruju. Ako u onoj pjesmi Miroslava Škore, u kojoj se sokak spominje i koji imena nem , ovi drenovački oduvijek su imena i nazive imali, a uskoro i bez asfalta neće biti.
