Nema el Cid-a, do matricida
20.8.2019. | 08:29
Schrödinger's Thylacine
Pregleda: 1384
FOTO: 034 portal
I dok se Rodrigo Díaz de Vivar vjerojatno breca u slavom ovjenčanom grobu na sam spomen njegova počasnog i heroičkog nadimka u jednom naslovu koji sadrži pojam što po svoj prirodi ljudskome umu dokučivih stvari - ne bi trebao postojati, ova tema nema veze s negdašnjom slavom srednjovjekovne Kastilje, niti sa Španjolskim folklorom. Ova tema zapravo ne bi trebala imati veze ni s čim. U samoj suštini stvari, ova tema ne bi trebala biti. Ali kao i mnoge druge mračne, nezamislive, ili barem neizgovorljive ljudske teme, priče, ili sudbine, na žalost Svijeta u svoj svojoj varljivosti i uplakanoj mu kći po imenu Čovječnost, pojam poput ovog iz naslova je tu, stoji i postoji utemeljen u povijesti, lošoj statistici, utjelovljen u krajnjoj tragediji i svome znanstveno-pravnom imenu - "matricid".
Da razbijemo terminološku mistiku oko pojma i čina koji ne zaslužuje datu mistifikaciju ni u kojem obliku; "matricid" predstavlja čin ubijanja vlastite majke. Kratko, ali neoštećenom umu ne baš jasno ? Ima li monstruoznije ironije od one da vlastiti izdanak, potomak, dijete jednim gestom činjenično-voljne nakarade, oduzima, uništava i krade život koji mu je život dao ? Nema. I da se ne upletemo u uvijek nezahvalni vid moraliziranja oko nečega što upravo ni ne podliježe moralnoj skrutinij, bitno je naglasiti da je svatko iole racionalan svjestan sveopće različitosti i nesagledivo raspršena spektra kako pozitivnih, tako i negativno nabijenih ljudskih sudbina. No ipak, ako se vratimo na poražavajuću temu sa svim njenim nesretnim varijacijama, ne možemo ne ostati skamenjeni suštom neprirodnošću i neshvatljivošću dehumanizirane premise. Što natjera sjeme, stanicu, zatim klicu, zigotu, embrio, pa zaseban život da svoje konačno djelovanje i usud nekih xy godina kasnije usmjeri ka uništenju svojega vlastitog začetka ? Nije li to također ultimativni čin samouništenja ? Ako i nije, nedvojbeni je i nepovratni akt samouništenja duše pojedinca. Uz ovakve fundamentalno-egzistencijalističke zaključke osoba se lako izgubi u arhetipskim osudama, kategorijama lošeg i šablonskim zaključcima. Tako da se ne štropotne na pomalo slijepom tragu monolitnog pravednika i isključimo "život" iz čina oduzimanja istoga, jer neupitno je da je svaki čin koji završava u tom' apsolutnom ekstremu, ekstreman i tragičan na svoj način. Apsolutno je svakome samo jedna majka uistinu majka, i svakoj majci svako njeno dijete nikad ne prestaje to biti, pa ni u krvi s kuhinjskim nožem u ruci. I tu dolazimo do potpuno nesagledivog paradoksa hranidbene protiv deliktne krvi u začaranom krvotoku života koji upravo ne može biti shvaćen, razjašnjen i prihvaćen nikakvim intelektualiziranjem, analiziranjem, dijagnosticiranjem.
Kako ne postoji adekvatan zaključak na ovu turobnu temu, a sve turobne stvari djeluju prihvatljivije s određene distance, pa bila ona fenomenološka, ili pak kronološka spomenimo nekoliko povijesnih slučajeva matricida i njihovih bazičnih konotacija. Bizantincima još 284. g. prije Krista taj fenomen nije bio stran, Egipćanima također. Svakako jedan od najpoznatijih povijesnih matricida je ujedno onaj rimski koji je i relativno najupitniji, što glede samog počinjenja, što u vezi motiva, a to je Neronovo smaknuće svoje majke Agripine mlađe zbog navodnog spletkarenja protiv njega. Nikako nije zanemariva ni činjenica da je nezanemariv broj najozloglašenijih serijskih ubojica 20. stoljeća u jednom trenutku ubio upravo svoju majku, s kojom su nerijetko još i živjeli. Pomalo oprečna je i dokumentacija više slučajeva 1945. za vrijeme tzv. "Borbe za Okinawu" gdje su pojedini japanski civili "preventivno" ubijali svoje majke kako bi ih poštedjeli zarobljavanja i eventualnoga mučenja i silovanja. Treba uzeti u obzir i da dosta statističkih matricida zapravo ne potpada u stvarnu kategoriju istoga, jer su mnogi potomci svoje majke ugasili u okviru malo većih pokolja i masovnih ubojstava koja su uključivala kompletne obitelji, ili pak homicidalni napad na društvo i okolinu općenito.
Za kraj, možemo također prinijeti svijesti da mnoga nesretna djeca u svojoj prenatalnoj (ne)pronicavosti i ne svojom krivnjom završe u krivoj utrobi, tj. maternici, a iz krivih utroba se rađaju krivi životi čije nesretne krivulje krivudavo traže svrhu i smisao iako su im većinom i početna i završna točka već odavno krivo ucrtane. Nažalost takav deterministički stav uz jalovo objašnjenje ne pruža nikome nikakvu utjehu, a još manje opravdanje.
autor: Schrödinger's Thylacine
