NEKADA SMO PROIZVODILI STVARI ZA SVAKODNEVNU UPOTREBU Dio pakračke povijesti u džezvi za kavu
FOTO: Pakrački list
Ako kojim slučajem okrenete naopako neku staru žuto-zlatnu džezvu za kuhanje kave - ili radi pranja, ili radi znatiželje, ili ostavljene negdje za otpad, moguće je da ćete vidjet na podlozi otisnuti znak, nešto poput stiliziranih slova PMP i natpis u krugu: „Pakrac Made in Jugoslavija“. Tek rijetki Pakračani će u znaku prepoznati natpis „Pakram“, a prateći natpisi ukazuju da je džezva napravljena u Pakracu, u nekadašnjem metalnom poduzeću „Pakram“, jednoj od niza pakračkih tvrtki čijih tragova više nema. Upravo taj znak i natpis je jednu takvu džezvu spasio od neizbježne sudbine trajnog premještanja u otpad, jer je posve slučajno pronađena ljetos prilikom čišćenja obiteljske vikendice na otoku Prviću i nakon više od pola stoljeća vraćena u grad u kojemu je i nastala.
Metalna proizvodnja „Pakram“
Priča o metalnim servisima za crnu kavu, kino-projektorima, vijčanoj robi, brodskim pepeljarama i raznim oprugama… počinje u Pakracu prije 62 godine, u listopadu 1959. godine, kada se iz sastava također pakračke tvrtke Zanatsko - uslužnog poduzeća „Jedinstvo“, odlukom politike, izdvojila tvrtka Metalna proizvodnja „Pakram“.
Nova tvrtka rad je počela s desetak zaposlenih u zgradi bivše pekare „Budućnost“, a kasnije trgovine „Metalko“, pored današnjeg autobusnog kolodvora. Prvi zaposlenici su bili ljudi iz Samobora: šef Fajgl s tri do četiri majstora kojima su pridružili i nekoliko radnika s područja Pakraca, prisjeća se Lipičanin Drago Kuruc, koji je bio među prvim radnicima nove tvrtke, tada upravo izašli učenik Industrijske škole u Zagrebu. Kao izučeni metalac raspoređen je u grupu za izradu servisa za crnu kavu.
„To je bio potpuno novi posao za sve nas zaposlene, jer izrada džezvi nije jednostavan posao. Najprije se bakreni lim izreže u krugove, zatim se lim centrira i potom vrti pa se kuglastim polugama mota u željeni oblik i veličinu. Zatim ide na „ausgrijanje“ u peć… Unutrašnjost i vanjski dio džezve se cinaju kako ne bi oksidirali, a potom slijedi obrada ručke (na kojima su bili brojevi 2 - 12), pa poliranje…“ opisao je dio tehnološkog procesa proizvodnje džezvi Drago, inače, „druker“ u proizvodnji.
Servisi za crnu kavu, džezva i fildžan od bakra i taca od mesinga, u kompletima za dvije, šest i dvanaest osoba bili su vrlo traženi na domaćem i inozemnom tržištu i, onako lijepo zapakirani, čest poklon dragim osobama i poslovnim partnerima.
Vijci nakon kino-projektora
„Pakram“ je kratko vrijeme proizvodio i kino-projektore. Neke dijelove je proizvodio sam, a dio je nabavio od kooperanta „Iskre“ Kranj. Kuruc je, uz nadzor majstora iz Samobora, radio zajedno s Flegarom i Nikolom - Nidžom Puhmajerom i na spajanju kinoprojektora, a s Puhmajerom je išao u slobodno vrijeme po selima prikazivati filmove s tim projektorom.
U proizvodnom procesu „Pakrama“ bila je izrada teških (da ne klize sa stolova u slučaju ljuljanja broda), metalnih pepeljara za brodove u raznim bojama. Bile su i obavezan inventar gotovo svih gostionica i hotela Pakraca i Lipika.
Nakon rada u prostoru u Gupčevoj ulici, „Pakram“ seli 1968. godine u halu u blizini „Uroševca“, igrališta Hajduka, na prostor između današnjih hala tvrtki Trimprojekt i Stanice za tehnički pregleda vozila.
Plasman servisa za kavu je s godina sve više slabio pa „Pakram“ kupuje 1968. godine strojeve za dužinsko tokarenje metala i u novom prostoru počinju u tri smjene proizvodnju vijčane robe.
Od samog osnivanja „Pakram“ je bio u problemima koji su se manifestirali u nedostatku osnovnih i obrtnih sredstava te stručne radne snage. To ga je pratilo svih petnaestak godina postojanja, iako su se u promjenama proizvodnje nastojali održati na tržištu.
Posljednji proizvodni program „Pakrama“ u borbi za opstanak bio je polovinom 1975. godine proizvodnja građevinske bravarije i čeličnih konstrukcija namijenjenih građevinarstvu. Godinu dana kasnije počeo je postupak pripajanja „Pakrama“ Drvno-industrijskom kombinatu „Papuk“ i njegovom metalnom kompleksu, čime „Pakram“ postaje samo dio industrijske povijesti Pakraca. (Podatke za tekst uzeti iz knjige „Pakrac 1945. - 1975.“, str. 92, sjećanje Dragutina Kuruca iz Lipika, fotografija obitelji Antuna Širca, majstora u Pakramu.)
Vrijedni muzejski eksponat
Džezva, veličine oko tri decilitra, ljetos s Prvića vraćena u Pakrac, je svoje mjesto našla u Gradskom muzeju gdje će joj društvo praviti šest fildžana i jedna mala taca čime je kompletiran nekadašnji Pakramovog kućni komplet za crnu kavu. Dio je to eksponata koji oslikavaju pakračku industrijsku povijest i Jelena Hihlik, ravnateljica, i ovom prigodom poziva građane da Muzeju poklone slične predmete proizvedene pred više desetljeća u Pakracu, ili pak one koje su naši preci koristili u svakodnevnoj upotrebi, a njihovi nasljednici ih više ne trebaju. Nakon restauracije oni postaju vrijedni eksponati koji će s vremena na vrijeme biti izlagani na prigodnim izložbama i novim generacijama svjedočiti o tom dijelu pakračke povijesti.
(Izvor: Pakračkilist.hr)
