Jeste li znali da na Papuku postoji groblje papučkih staklara?
Papučki staklari
(FOTO: PP Papuk)
Tijekom 19. stoljeća iz seljačkih manufaktura nastaju nova poduzeća. Pretežno se osnivaju staklane, što je razumljivo, s obzirom na bogatstvo papučkih šuma i mogućnost paljenja pepeljike i pronalaženja bjelutka potrebnog pri izradi stakla. U drugoj polovici 19. stoljeća područje Papuka bilo je poznato na europskom tržištu upravo po proizvodnji prvorazrednog stakla u tamošnjim šumskim staklanama.
Staklane su se „selile“! Kad bi se jedan od energenata, potreban za dobivanje stakla, iscrpio, staklari su osnivali staklane na mjestu gdje su opet imali potrebne zalihe za pravljenje stakla. Staklane nastaju na Jankovcu, u Drenovcu, Dubokoj i Zvečevu, a radile su naizmjenično čitavo 19. stoljeće.
Kako bi dobili staklo potreban je pepeo bukovog drveta koji se dobivao „kuhanjem“ u kotlovima i izlučivanjem istog te nastaje pepljika – potaša (kalijev karbonat), kvarcni pijesak također je potreban za dobivanje stakla te karbonati tj. vapnenac čijim pečenjem se dobije živo vapno.
Na Jankovcu je oko 1800. godine započela s radom ”staklana na Skakavcu” , a osnovao ju je zakupnik Ivan Gastajger. Radionica, skladišta, peći, stambene zgrade i drugi objekti izgrađeni su na platou povrh slapa (između današnjeg parkirališta i akumulacije prije slapa te dječjeg igrališta i livade ispred planinarskog doma). Iznad doline, a pokraj ceste koja vodi preko Duboke do Velike, staklari su sagradili kapelicu i smjestili groblje nedaleko nje.
Vlasnik staklane izvijestio je 1807. godine Ugarsko namjesničko vijeće da je u staklani proizvodi različitu staklarsku robu kao što su čaše, boce, čašice, bočice za lijekove te prozorsko staklo namijenjene domaćem tržištu te domaćim apotekama. Također, iz izvještaja saznajemo da je cijena jednog šoka šupljeg stakla bila 2 forinte, šok zelenog stakla 1 forintu i 20 krajcara te šok staklenih ploča 4 forinte.
Na zahtjev Ugarskog namjesničkog vijeća Gastajger je poslao krajem 1807. godine kao uzorke veću količinu svojih proizvoda preko Osijeka u Pestu. Proizvodi njegove staklane bili su vrlo kvalitetni pa ih je od 1808. godine prodavao i na području Ugarske. Proizvodnja i prodaja stakla rasla je naročito 1823. godine pa sve do 1825. godine kada je došlo do stagnacije i opadanja jer je Antun Pejacsevich otvorio staklanu u Mirin – dolu.
Godine 1806. oformljeno je groblje na Jankovcu te se prestaje sa ukopima staklara u Voćinu i Velikoj. Gajstajger Ivan je sahranjen na jankovačkom groblju 10. svibnja 1834. godine. Njegov kameni spomenik te kameni spomenici njegove supruge Katarine (+1806.) i sina Karla (+1817.) jedini su ostatak ovoga groblja. Groblje je bilo u funkciji do 1839. godine kad se tamo prestaje sa ukopavanjem. Javna ustanova Parka prirode Papuk je 2009. godine inicirala i provela projekt hitne sanacije i konzervacije preostalih nadgrobnih spomenika, a u 2010. postavljena je i zaštitna drvena ograda.
Nakon smrti Ivana Gajstajgera, staklanu na Jankovcu je zakupio Dragutin Žigmund Hondl. Poslije propasti jankovačke staklane, ostatak materijala, radnu snagu, uglavnom Čehe te samog Hondla preuzela je staklana u Zvečevu koju je 1841. godine osnovao bečki trgovac staklom Joseph Lobmeyr.
Bitno je spomenuti i Josip Janković od Pribirda i Voćina (1780.-1861.) koji je nakon ukidanja staklane na Skakavcu 1841. godine, dao tamo sagraditi lovačku kuću, iskopati dva jezera, urediti veliki slap te u špilji iznad izvora urediti grobnicu u kojoj je poslije pokopan. Grof Janković primao je u svom dvorcu na Jankovcu mnoge ugledne osobe iz političkog i društvenog života Habsburske Monarhije. Grobnica u obliku neoklasicističkog oltara od crvenog mramora je poslije I. svjetskog rata devastirana, a sarkofag razbijen. JU Park prirode Papuk pokrenula je i provela višegodišnji projekt rekonstrukcije grobnice koja je time postala atraktivna kulturno-povijesna točka Grofove poučne staze na Jankovcu.
Vratimo se staklarimo! Staklana u Zvečevu započela je s radom 1842. godine. Staklarski proizvodi bili su odlične kvalitete o čemu je Virovitička županija izvijestila i Ugarsko namjesničko vijeće. Staklana je 1845. godine sudjelovala na Trećoj obrtničkoj izložbi u Beču gdje je izložila zidne svjetiljke, kristalne čaše i druge luksuzne staklarske proizvode, a naročito je veliki uspjeh postigla naročito s kristalnim lusterima koje je projektirao sam Joseph Lobmeyr. Iz Hondlovog pisma banu Jelačiću saznajemo da je u staklani bilo zaposleno 400 radnika, a majstori su bili iz Češke i Bavarske. Narednih godina staklana je povećala proizvodnju pa su uz strane radnike, Čehe i Nijemce, zapošljavali i domaće radnike. Staklanu je 1868. godine kupio Stelzig i Palme. Slijedeće godine staklana je radila s rafinerijom u Steinschönau u Češkoj. U to se vrijeme staklarski proizvodi probijaju na svjetsko tržište. Staklana u Zvečevu bila je od 1873. godine do 1893. godine u vlasništvu Franje E. Palmea.
Tvornica je uspješno izlagala 1873. godine na međunarodnoj izložbi u Beču gdje je za izložene proizvode dobila medalju i diplomu. Na međunarodnoj izložbi u Philadelphiji 1876. godine staklana je dobila priznanje za proizvode. Javnost je također bila vrlo zainteresirana za rad ove tvornice pa je 1892. godine nastao vrlo zanimljiv izvještaj o njenom radu. Prema tom izvještaju staklana je u ovo vrijeme imala 70 radnika koji su bili plaćeni po komadu. Ako je zaposlenik loše radio, nije dobio plaću, a ako je imao više od 3% škarta, morao je platiti odštetu za upropašteno staklo. Radnici su potjecali iz Štajerske, Češke i južne Mađarske, ali su većinom rođeni u Zvečevu. Zaposlenik s vlastitom kućom dobivao je po jedno jutro oranice i livade koju je otplaćivao radeći 15 dana godišnje uz dnevnu plaću od 20 novčića. Tvornica je opskrbljivala radnike brašnom i drugim prehrambenim proizvodima. Pokraj tvornice otvorena je škola za radničku djecu te poštanski ured. U tvornici su radili brusari, rezbari, slikar i drugi majstori te dva majstora, jedan s 44 godine radnog staža, a drugi s 50 godina koji je još radio u staklani u Jankovcu. Osim staklane u Zvečevu, polovicom 19. stoljeća na okolnom području današnjeg parka prirode radila je manufaktura stakla u Dubokoj kod Velike koju je osnovao G. I. Trnka.
Projektom „Geopriče UNESCO geoparka“ doprinijeti će se unapređenju turističke infrastrukture uvođenjem inovativnih načina prezentiranja atraktivne kulturne baštine Parka prirode Papuk. Kroz postav kulturno-povijesne baštine Parka prirode Papuk u Geo-info centru u Voćinu, u sklopu projekta „Geopriče UNESCO geoparka“, posjetitelji će dobiti vrijedne i zanimljive informacije o staklarima sa Papuka, njihovom životu, radu i svjetskim staklarskim izložbama gdje su se našli i prozvodi papučkih staklana.
Projekt Geo priče UNESCO geoparka KK.06.1.2.01. jedan je od najznačajnijih projekata JU PP Papuk. Nositelj projekta je Javna ustanova Park prirode Papuk, a projektni partner je Županijska uprave za ceste Virovitičko – podravske županije. Projekt je odobren za sufinanciranje iz Operativnog programa ‘Konkurentnost i kohezija 2014.-2020.’, prijavljen na poziv „Promicanje održivog korištenja prirode baštine u nacionalnim parkovima i parkovima prirode“ Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije. Ukupna vrijednost projekta s neprihvatljivim troškovima je 90.090.587,54 kn, dok iznos ukupnih prihvatljivih troškova iznosi 77.238.120,20 kn, a od toga 85%, odnosno 65.652.402,17 kn bit će financirano bespovratnim sredstvima EU.
