Provod u peruanskim hostelima
17.04.2013.
Marko Barčan
Pregleda: 3609
U Peruu
(FOTO: Marko Barčan)
Ono što je za Ekvador Montañita, to je za Peru Máncora - najpoznatija plaža. Ipak, potrebno je reći da je potonja ipak stepenicu ili dvije niže ako pričamo o noćnom životu i ljepoti plaže, te dvije stepenice više ako pričamo o kvaliteti i ponudi hostelskog smještaja. Ovdje kao da nemate razloga izaći van hostela osim ako želite surfati na valovima Tihog oceana.
Ulazim u Peru preko graničnog prijelaza nadomak mjesta Huaquillas gdje se odmah na prvu vidi peruanski znatno kvalitetniji pristup turistima - granični prijelaz Ekvadora i Perua je zajednička zgrada gdje u jednom uredu obavljamo izlazak iz jedne i ulazak u drugu zemlju. Sjedamo nazad u autobus kojim se malo više od dva sata vozimo do Máncore. Putem nas prati pomalo pustinjski krajolik, većinom nenaseljeno područje, pokoje ribarsko mjestašce, pješčane plaže koje su bez kupača i cijeli teren se doima kao da dugo nije vidio kiše. Sve ne vjerujem nakon kišnog Ekvadora!? Deset minuta prije ulaska u Máncoru zastajemo na pravoj carinskoj kontroli gdje svi trebamo izaći iz busa, a vojska će pregledati naše torbe. Ipak, sve se doima kao kakva farsa u kojoj mi trebamo potrošiti preostale dolare u maloj trgovinici i kafiću. Svatko kupuje neki čips, sok, a ja ‘bacam’ dolar i kušam prvi peruanski proizvod - Inca Kolu. Žuta cola, brand koji je na ponos cijele nacije u Peruu porazio orginalnu Coca-colu. Ipak, na kraju je i taj ponos pao u ruke te iste američke kompanije.
Što se tiče dolara, on je nekako ovdje u sinergiji s domaćom, tradicijskom valutom. Iako je ona uslijed inflacije često mijenjala ime, jedno se nije promijenilo... Tradicija štovanja sunca. Valuta Sol (španjolski sunce) je bila do 1985., zatim Inti (Inti je Bog sunca u Inka kulturi) do ‘91 nakon čega se opet zbog inflacije uvodi Sol, ali ovaj put Nuevo Sol. Za 1$ ovdje ćete dobiti oko 2,55 Nuevo Sola.
Máncora je puna moto-taxija, motora trokotača s nadograđenim kabinama koje mogu prevesti do troje ljudi. Svaki od vozača u ponudi uz vožnju prodaje marihuanu i kokain. Bore se za svakog turista, a ključan ulov im je pri dolasku busa. Nemaš predodžbu koliko je veliko mjesto i gdje je što, a u biti se od početka do kraja sve prehoda u deset minuta. Ipak, kao svaki prosječan turist dolazim te po prvi i zadnji put sjedam u mototaxi koji me za 1$ i 1 min vožnje odbacuje do Kokopelli backpackers hostela u kojem ću provesti pet dana.
Priča o Máncori bit će u biti mala priča o hostelima, dok samo mjesto nije u biti ništa posebno. Nema neke arhitekture koje bi vam pokazao, pješčana plaža, koji bar uz plažu koji se tek subotom navečer napola napuni, te dvije ulice - glavna kojom prometuju većinom mototaxiji i ona zatvorena za promet koja igra ulogu kakvog šetališta. No, Máncora je turističko mjesto koje vrvi od malih trgovinica (španj. tienda), suvenirnica i restorana. Sama plaža mi se i nije toliko svidjela i u pet dana tek se jednom okupah u moru budući da mi je nekako draži bio bazen u hostelu - chill-out uz pivicu i net na jednom mjestu.
Svaku večer Kokopelli ima drugi program kao i svaki drugi veći hostel s vlastitim barom i bazenom. Prvu večer igramo poker s ulogom od dva dolara, drugu je nastupala Iris Muller, djevojka iz Nizozesmke čije izvedbe podsjećaju na Noru Jones. Treću večer igrao se “power hour” - jedan sat opijanja u kojem svake minute eksirate 0,3 l pive te se na koncu napijete. Nisam igrao, a nisam ni vjerovao da se u jedan sat može tako napiti od 1,8 l pive. No djeluje... Quiz night, tombola, natjecanja u stolnom tenisu i različitim drugim društvenim igrama. Sam Kokopelli ne može smjestiti nešto previše ljudi, možda pedesetak, a već dugog dana sam skužio po kojoj osnovi se ovdje diže atmosfera - hostel je pun lokalaca, posluge koja zajedno s nama igra, pije, pleše... Hosteli su međusobno u dogovoru i ukoliko vam se ne sviđa program u vašem, odete u susjedni te se tamo provedete.
Loki hostel je bio moje poprište zabave u preostalim danima. Ovaj hostel je priča za sebe. Može smjestiti 300-tinjak ljudi i ovdje nema spavanja. Party place, organizacija događaja i slobodnog vremena dan i noć, a ponudu zaokružuje vlastitom turističkom agencijom. Loki hosteli postoje još u Limi, Cuscu, La Pazu (Bolivija) i Salti (Argentina). Koncept je identičan. Mislili su ovdje na sve kako da uzmu lovu turistima, a “najopasnije” je kad krenete piti “on the tab”. Pa vam cifra na check-outu zavrti okeca... Baš sam se jučer smijao kad je jedan momak za dva dana i sve usluge korištene u hostelu prvo u nevjerici blenuo pa iskeširao 150$. Da se razumijemo, nije ovdje ništa skupo, a usluga je na vrhuncu. Ručak od 4$, cijena noćenja od 8$ na dalje, ovisno želite li biti s 11-19 ljudi u sobi ili 6, 4, 2, ili solo (50$). Happy hour svako malo kad su dvije pive za 4$ i tako malo po malo... Da, to vam je razvijeni turizam u Peruu, zemlji gdje se u hostelima traži mjesto više. Zemlja koja ima najudobnije autobuse koje sam do sad vidio na putovanju Južnom Amerikom tako da ćemo u sljedećem tekstu malo putovati. Ne puno, samo oko 2.250 km do Cusca, prijestolnice nekadašnjeg carstva Inka.
Pratite me na Facebooku: Marko Barčan Lifestyle
