NASLOVNACRNAARHIV


Svi sveti na grobljima diljem naše županije (FOTO: Mario Barać)

VAŠE PRIČE
Kako je živio naš čika Tunjo

06.01.2013. | Čitatelji 034portala PREGLEDA: 6722

Ne znam da li ćete objaviti ovu stvarnu priču, ali već dugo to namjeravam učiniti i obznaniti nešto što već dugo vremena nosim u sebi. To je znak pažnje i ljubavi jednom dragom i dobrom malom čovjeku, našem čika Tunji. Kažu za nekog da je zaista umro onda kad se o njemu više ništa ne govori.

Na Dan mrtvih prošle godine obišli smo grobove naših dragih pokojnika. Otišla sam na groblje sa svojim unucima. I nakon obilaska roditelja, baka i djedova moji unuci Fran i Petar me upitaše: "Bako, pa nismo još bili na grobu od čika Tunje." Ma nisam ja zaboravila, ali nakon tog pitanja mojih unuka počinju navirati sjećanja... Tko je u stvari taj čika Tunjo, da o njemu znaju i djeca rođena skoro 40 godina nakon njegove smrti? Jasno, čuli su to od mene i od mojih sestara, ali i od druge rodbine.

Bio je to čovjek rođen na samom početku 20. stoljeća (1907.) Vrlo teško djetinjstvo bez majke koja je umrla dok je bio malen, kuća siromašna sa malo zemlje. Oženio je vrlo mlad Katu iz obližnjeg sela. On je bio visok čovjek, stasit, ponosan, a takva je bila i nina Kata, reklo bi se za slavonske pojmove vrlo lijepa snaša. Živjeli su oni skromno, radino i zadovoljno. Ali uvijek taj ali; ni nakon nekoliko godina nije bilo djeteta koje su oboje tako željeli. Bili su vrlo pobožni i pomirili se s tim; valjda je Bog tako htio. Dakle, nisu imali svoje djece, ali zato su gotova sva djeca u selu bila njihova. Imali su vrt sa puno raznog voća od ranog do kasnog. Ništa gotovo što su ubrali nisu pojeli, a da nisu podijelili nama djeci; od prvih jagoda, trešanja, malina, kajsija do grožđa i šljiva. Još i sad osjećam miris zrelih kajsija koje mi je čika Tunjo brao ili bi mene digao na ramena da sama uberem. Puno su oboje radili, pomagali. U njihovu susjedstvu bila je curica s posebnim potrebama, koju su oni često čuvali i pazili kad roditelji nisu mogli. Često sam se s čika Tunjom vozila u kolima kad je on nekud išao. Imao je samo jednog konja i polako je prolazio kroz selo, a kako su tek bili slatki bomboni koje je uvijek imao u džepu.


Godine prolaze, djeca rastu. Osnovna škola, gimnazija...

Moj se čika Tunjo razbolio, sve je više slabio. Donosila sam mu lijekove iz ljekarne i nadala se da će ozdraviti. Došla je matura. Puno sam učila, ali svaki dan sam ga malo otišla pogledati. Dan prije moje mature došla sam mu reći da sutra polažem i da se pomoli za me. Rekao je: "Seko (tako me  zvao), položit ćeš ti to". I položila sam i čim sam stigla kući, rekla mojima, trčala sam kod čika Tunje da i njemu kažem. Ali on je žmirio, teško disao... A onda je otvorio oči i jedva čujno upitao: "Seko, kako je bilo"?. Odlično, rekla sam.

Možda sat kasnije moj čika Tunjo je zaspao zauvijek. Plakala sam.

Sad, nakon toliko godina dok vodim unuke na njegov grob, stavljam cvijeće i svijeće svega se toga prisjetim. Ali moja svijeća nije prva, već gori 5-6 svijeća koje su drugi zapalili, odrasli ljudi, nekad djeca moja generacije. I za njih je on bio čika Tunjo, a ja sam htjela da on bude samo moj.

Hvala ti!

Barica Pavić

Poštovani čitatelji, šaljite nam svoje priče na adresu: redakcija@034portal.hr
Najbolje ćemo objaviti.



Tagovi: vaše priče, barica pavić, čika tunjo