Mljekari, krediti i traktorske prikolice
25.02.2012.
Dragutin Cesarić
Pregleda: 8320
Novi i stari traktor na prosvjedu mljekara
(FOTO: Davor Javorović/PIXSELL)
Raspisan je natječaj za raščišćavanje ruševina u centru Pakraca. Ispada da je privatni poduzetnik jeftiniji od Hrvatske vojske. Ta logika mi nikad neće biti jasna. Grad Pakrac koji između ostalog novac dobiva i od središnje države i od svojih poreznih obveznika, plaća privatnika umjesto da taj posao vojska obavi „besplatno“.
To je logika zdravog razuma jer ne vidim nikakvu logiku u tome da se javnim novcem plaća vojska koja plaće, strojeve, gorivo i sve ostalo već dobiva iz proračuna, odnosno od istog javnog novca. Ako vojska djeluje na tržišnim osnovama kojoj treba sve platiti, onda se treba prijavljivati na svaki građevinski ili bilo koji drugi natječaj za poslove koje može obavljati i početi zarađivati na tržišnim osnovama. Meni ovaj slučaj zvuči kao da me žena traži sto kuna da skuha ručak, a ja platim susjedu da to napravi za 50 i još se s tim hvalim i mislim da sam dobro prošao. Umjesto da se krug zatvori, novac ostane nama i iskoristi za nešto korisno društvu, on odlazi trećoj strani.
Na prvi pogled različit, ali suštinski sličan problem javlja se ovih dana po tko zna koji put i u priči o poljoprivredi i mlijeku. Neću ovaj put o računicama, poticajima, radnim satima i slično. Kada sve stavimo na vagu, meni se čini da su glavni problem mljekara visoke rate kredita. Da toga nema, preživjeli bi i s 2.30kn po litri mlijeka. Na kredite ih je nagovorila, pogađate, država. „Prijetilo“ im se Europom, nužnom modernizacijom strojeva, izgradnjom većih farmi s većim brojem stoke. Dobar dio njih je ušao u taj posao, digao kredite, kupio strojeve, sagradio farme i kupio stoku. Postoji samo jedan problem sličan onome iz gornjeg primjera. Svi ti novci su otišli trećoj strani.
Krediti su podignuti u stranim bankama i u stranim valutama. Ljudi su izloženi promjeni kamata i tečaja nad kojima naša država nema nikakvu kontrolu. Traktori i strojevi su kupljeni od stranih proizvođača koji su zaradu iskorištavali za razvoj gospodarstava svojih zemalja. Tu je krivnja naše države, nesposobnost ljudi na vlasti, želja za brzim zaradama na provizijama i mentalitet „daj da ja uzmem, a za sve ostalo me boli briga“, došao do punog izražaja.
Normalna država kojoj su poljoprivreda i turizam okosnica gospodarstva, obično razvije neku strategiju, donese dugoročne projekcije i planove prema kojima postupa i u njih ulaže vlastiti novac. To bi značilo osnivanje i ulaganje u neku državnu banku, agrobanku ili tako nekako, koja bi bila zadužena za poslovanje i kreditiranje poljoprivrednika i projekata u poljoprivredi. To bi značilo ulaganje u vlastitu proizvodnju traktora i priključaka. To bi značilo sređivanje zemljišnih knjiga, olakšavanje okrupnjavanja i spajanja posjeda, legalizaciju gospodarskih objekata. Moglo bi se uložiti u kontinuirano obrazovanje poljoprivrednika u svim smjerovima, od stručnog preko upravljačkog i financijskog do marketinškog.
Danas poljoprivrednik nije samo fizički radnik, on je i privatni poduzetnik i menadžer i financijer i upravljač ljudskim resursima, a u mnogim slučajevima i marketinški stručnjak. To sve nije lako, ali baš zbog toga država je ta koja je trebala ljudima to donijeti na pladnju jer poljoprivreda je jedna od važnijih stavki našeg ukupnog BDP-a.
Traktorska prikolica (Foto: Davor Javorović/PIXSELL)
Sjećam se vremena kada su svi imali traktore IMT 539, 542, 560 je već bila pila, a bio je i pokoji Zetor. Danas su svi u John Deerovima s kabinom, klimom, radijom i cijenom od sto tisuća eura. Je li to potrebno, treba li nam takav traktor koji masno plaćamo nekoj trećoj strani?! Meni to sliči na potez čovjeka koji je upravo uložio sve što ima u kupnju stana, a onda na kredit kupi auto od sto tisuća eura jer nema s čim ići na posao, iako je mogao kupiti auto koji će mu poslužiti i za 10 tisuća. Jednostavno, nelogičan i nerazumljiv potez. Apsolutno ste u pravu kad sad kažete da mi više nemamo vlastitu traktorsku proizvodnju, ali u tome i je bit svega.
Da smo imali pametne i sposobne vlastodršce kojima je na prvom mjestu napredak i razvoj vlastite zemlje, a ne osobna korist i pljačka,mogli smo imati i takvu proizvodnju. Nije baš da je proizvodnja traktora proizvodnja svemirskog broda. Nije to morao biti najsofisticiraniji traktor, ali jednostavan, pouzdan i jeftin koji bi konkurirao na našem tržištu i tržištu zemalja bivše države i Istočne Europe, mogao je. Time bi zatvorili jedan veliki krug. Naša banka bi davala kredite pod povoljnijim uvjetima, ljudi bi kupili jeftinije traktore koji zadovoljavaju osnovne potrebe, novac bi išao našoj tvornici, a profit na razvoj istih tih tvornica i za plaće naših radnika. Mljekari bi živjeli solidno od svog rada, zapošljavali još radnika, okrupnjivali zemljišta, povećavali proizvodnju i tako još snižavali ukupne troškove. BDP bi rastao, nezaposlenost padala, a mlijeko bi teklo i prema izvozu.
Tako bi to napravila sposobna država od koje smo mi miljama daleko. Mi nismo sposobni pokrenuti ni proizvodnju traktorskih prikolica. U poljoprivrednoj zemlji mi u Slavoniji nemamo čak ni tvornicu hebenih prikolica. Zato imamo na desetine tvrtki za trgovinu, zastupanje i usluge glede poljoprivrednih strojeva i priključaka. Nažalost, za mnoge stvari je sada prošla baba s kolačima.
Ostaju nam samo kafanske prepirke jesu li u pravu seljaci ili vlada, priče o „okupatorskim“ dukatima i bankama, rasprave u stilu „daj meni te poticaje pa da vidiš kak se zarađuje“ i „stavio bi ja tebe jedan dan da radiš u poljoprivredi pa bi te onda vidio“. Trla baba lan, i tako prolaze dani, novac odlazi trećoj strani.
