Hrvatski križni put: Posljednja postaja Požega (1. dio)
20.04.2017.
D.M.
Pregleda: 3718
Hrvatski križni put
(FOTO: D.M.)
Iza nas je Veliki tjedan, prisjećanje na Isusovo mučeništvo i žrtvu, Uskrs koji mi Hrvati slavimo kao najveći kršćanski blagdan koji zauzima izuzetno važno mjesto u hrvatskoj kulturi narodnih običaja i pučkih pobožnosti. Proteklih dana prisjećali smo se Isusove žrtve, slavili ju širom Hrvatske, opet se spojila iseljena i domovinska Hrvatska kako bi svi zajedno proslavili Isusovo mučeništvo. Ovo je prilika da se prisjetimo i hrvatskih mučenika, posebno onih čiji je životni put završio u našem gradu Požegi i njegovoj okolici. Neposredno nakon svršetka II. svjetskoga rata grad Požega, kao i širi teritorij Požeštine poslužio je ratnim pobjednicima za izvršenje paklenoga plana likvidacije do sada neutvrđenoga broja hrvatskih vojnika i civila.
Iako točan broj umorenih Hrvata na ovome području nikada nećemo saznati, dosadašnjim istraživanjem došao sam do nepobitnih podataka – u požeškom kraju, na prostoru koji obuhvaća područja gradova Požege i Pleternice, i područja čaglinske, jakšićke, veličke i brestovačke općine, u razdoblju od svibnja 1945. do prosinca 1946. godine, izvršeno je više od stotinu masovnih ubojstava, u kojima je ukupno likvidirano oko 20 tisuća hrvatskih vojnika i civila, dok je više od 10 tisuća ljudi u isto vrijeme odvedeno iz Požege, i likvidirano na drugim lokacijama od Đakovštine do Potkozarja.
Politika opterećena prošlošću, danas za sobom vuče teret koji bi se mogao obrušiti na glavu čitavom narodu – taj teret ne moramo vagati niti prebrojavati – brojke su bitne samo povjesničarima. Ali moramo naučiti živjeti s tim teretom. Moramo ga prihvatiti i priznati. Moramo ga prestati negirati, ignorirati i svjesno ili nesvjesno prikrivati. A prikrivanje je najblaža riječ za više od 70 godina šutnje o požeškom pogromu Hrvata. Iako je na jednom ograničenom području, u "zlatnoj dolini" okruženoj gorskim lancima koji čine savršenu kotlinu, u Europi XX. stoljeća, nakon završetka ratnih neprijateljstava, počinjen strahovit zločin nezapamćenih razmjera, danas o njemu ne možete pročitati ni slova niti u literaturi, niti u medijima. O masovnim ubojstvima počinjenima po završetku 2. svjetskog rata, u gradu Požegi naglas se nije pričalo sve do 1990. godine. U doba socijalizma i samoupravljanja u gladu je vladala zavjera šutnje, i tek se u (odabranim) obiteljskim krugovima vrlo tiho spominjalo da je nakon rata postojao "logor na Glisu" u kojemu su boravili ratni zarobljenici, kao i civili koji su na bilo koji način bili "sumnjivi" novoj "narodnoj" vlasti. "Šuškalo" se o hrvatskim domobranima i "narodnim neprijateljima" koji su u grupicama po dvadesetak do pedesetak iz logora na Glisu odvođeni, i umoreni na nekoliko lokacija u gradu, uz Orljavu (u današnjoj Domobranskoj ulici), u Jagodnjaku, u Grginom dolu (Marin ponor) itd... ali nisu postojale informacije niti dokazi o masovnom ubojstvu širokih razmjera.
Nakon demokratskih promjena, već 1991. godine malena Hrvatska našla se u ratnom vihoru, i malo tko je tada stigao razmišljati o tajanstvenim masovnim ubojstvima počinjenima 45 godina ranije. Najveći teret ratnih razaranja, i ogroman dio od ukupno dvadesetak tisuća poginulih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu, pao je na Slavoniju i Baranju, tako da vrijeme Domovinskog rata 1991 – 1996. godine, kao ni prve godine nakon rata, nisu bile pogodne za studiozna istraživanja masovnih zločina počinjenih pedesetak godina ranije.
Nakon Domovinskog rata trebalo je ranjenu mladu hrvatsku državu podići na noge, pa su stari žrtvoslovi stavljeni u drugi plan.
Već 2001. godine na vlast u Republici Hrvatskoj došli su reformirani komunisti, na čelu sa Ivicom Račanom, koji su po hitnom postupku, već na prvoj saborskoj sjednici ukinuli postojeći Zakon o žrtvama rata i poraća, temeljem kojega su tijekom 1990-ih provedena brojna istraživanja na terenu, širom Požeštine, kao i širom RH. Svi materijali, lokacije, mape, izjave svjedoka, pod prijetnjom represije oduzeti su angažiranim djelatnicima terenskih komisija, da bi navodno bili pohranjeni "negdje u Zagrebu". Na genocid počinjen nad hrvatskim narodom 1945. i 1946. godine, spustio se mrak, i ova tema je čak i danas nepoželjna u visokim krugovima hrvatske politike.
(Nastavlja se..)
