Božić mog djetinjstva

26.12.2016.

F.M.

Pregleda: 4296

Božić
(FOTO: Franjo Memedović)

I tako svake godine  u vrijeme Adventa u meni se probude    sjećanja i uspomene na vremena priprema za  doček božićnih blagdana u  vrijeme mog  djetinstva, te me  uhvati  lagana sjeta i ponos, ali i tuga , jer onih uz koje smo se moj brat  Ivo i ja zajedno  Božiću radovali i Božić slavili ,  već odavno među nama nema. E, kako je to  davno  bilo, i kako je brzo prošlo.

Početak priprema za Božić, zapčinjao je, kao i danas,  i  kao svih silnih godina unatrag, prvom nedjeljom Adventa, misama  Zornicama, na koje smo mi djeca išli ovisno o uzrastu i prema nekim svojim mogućnostima, a često je to ovisilo i o dobroj volji starijih, koji su mislili da nam zbog toga  nije potrebno prekidati ranojutarnje snove. Adventska svetica , koja se u našoj obitelji posebno štovala , a i skromno proslavljala, je Sv. Barbara po kojoj je ime nosila moja tetka, očeva sestra, Barica. Bila je od oca mlađa šest godina , a zajedno su bili  siročad drugog svjetskog rata koju je odhranila i  u neimaštini odgojila predobra baka Kata, jer su dida Franju nakon rata ubili pobjednici istog. Na dan Sv. Barbare po pradavnoj tradiciji u našem kraju sijalo  se božćno žito.  Svetac u Adventu , kojeg sva djeca najželjnije očekuje je Sv. Nikola. Bilo tako onda, pa ostalo sve do danas. Ako smo kroz cijelu godinu bili dobri, znali smo da  će nam Sv. Nokola donijeti darove, a ponekad je zbog nekog nestašluka uz darove  bila  ostavljena i šiba, okićena šarenim vunenim koncima.  Čiste gumene čizme Borovo,  preko koji su bile prebačene bijele štrikane vunene čarape, koje su mom bratu i meni za zimske dane ištrikale majka Marija i tetka Bara, na veče uoči blagdana Sv.Nikole morale su biti postavljene ispod najvećeg prozora, koji je gledao prema  avliji,(dvorištu)   kroz koji nam je Sv. Nikola ostavljao darove, dolazeći preko bašča, a ne kao većini djece, cestom. Prema ondašnjim  materijalnim  mogućnostima Sv. Nikole i darovi su bili siromašniji. Bez obzira na tu skromnost sa onim što smo dobili  bili smo jako sretni i zadovoljni.

Dani od Sv. Nikole pa do Božića nama djeci su nekako sporo prolazili. Odrasli su radili svoje uobičajene poslove , većinom oko kuće, baveći se marvom (stokom)  i radovima po avliji (dvorištu) . Za božićne, i sve blagdane po Božiću, trebalo je pripremiti puno drva, jer za blagdana se nisu radili fizički poslovi, a i  zime su bile s puno snijega  i puno  oštrije  nego danas. Do Tucindana , 23. prosinca, odrasli muškarci su morali završiti sve poslove , a i drva za pečenje pečenki morala su biti spremna. Uoči Tucindana klale su se pećenke. Na taj  dan prije Badnjaka,  pečenke su se pekle  obično  u anjfortima ( kolnim natkrivenim prolazima pokraj  kuća),  jer vani je bilo jako hladno, a trebalo je računati i na neke padaline. Tko anjfort nije imao, morao je čekati na red  dok domaćini ispeku svoje pečenke, pa su se tako pečenke znale peći i do duboko u noć. Mi djeca vrzmali smo se oko vatre  , a kada smo malo stariji bili pomagali smo okretajući ražanj. Za one koji su to  radili , a i za one koji još to nisu mogli, nagrada je bila umakanje kruha u mast, koja se u tepsije cijedila s pečenki. Dok su odrasli  muškarci vatru održavali  i grlo kvasili vinom i rakijom, žene su u kućama obavljale posljednja spremanja,  kuhale pače (hladetinu)  i pekle kolače , među kojima su bili nezaboravni prace i paprenjaci.

Na Badnjak u jutro, što je ranije moguće bilo, mi djeca išli smo u položaje-čestitare u komšiluk,  čestitajući Adama i Evu. Zašto su nas zvali položajima? Pa valjda  zato što smo u kući domaćina kojem  smo dolazili čestitati Badnjak morali sjediti iza ulaznih vrata, nekad na jastuku ili nekom starom gunjcu ( valjanom vunenom muškom ogrtaču), zato da bi cijelu iduću godinu kokoši bolje domaćici nesle jaja. Za nagradu bi dobivali jabuka, lješnjaka , oraha, suhih šljiva ili krušaka, nekad naranču ili bombona, a kod imućnijih gazda dobili bi i poneki dinar.
u kukuruzno brašno. Nakon večere i običaja unosa slame u kuću, kitili smo jelku s kuglicama koje su poneke bile stare kolilko i naše prabake. Tu bi se našli i bomboni ukrašeni raznobojnom folijom, koje smo mi zvali mački. A bili su jako fini i ukusni.Poslije večere i kićenja jelke obično smo moj brat Ivo i ja odlazili kod očeva strica Stipe, koji je nevjenčano živio s babom Ankom u kući koju smo dijelili s njima. Oni nisu imali svoje djece i valjda je zbog toga did Sipa nas   puno volio. I mi smo dida Stipu volili , možda i zato što svoga pravog dida nismo imali. Kod dida Stipe obavezno smo sa njim zajedno morali ležati na slami, preko koje je on znao prostrti veliki šinjel kojeg je donio iz onog rata. Did Stipa inače nije bio pjanac, ali je na Badnjak znao popiti čašicu više poslije  čega bi krenula sjećanja na ratne dane i na sve one kojih među nama više nema i suze bi krenule iz očiju ljudine, kakav je naš did Stipa bio. Obavezno svake godine, uz obilje emocija, dida Stipa je zapjevao istu  pjesmu, koja je završavala ovako ,,  Mili moji zapalite svijeću , ja sam ranjen , ja vam doći neću". I po ovoj pjesni vidljivo je bilo da su, i nakon puno godina, tragovi rata u njemu još uvijek bili  svježi, pogotovo u dane velikih blagdana i velikih emocija. Nakon druženja na božićnoj slami sa didom Stipom, vratili smo se svojima, s nadom gledajući u našeg oca Dragana- Karla, dali će nam dopustiti odlazak  na polnoćku. Kako sam ja od brata stariji tri godine, ja sam i na polnoćke išao prije njega. Župna crkva bila je u susjednom selu, udaljenom četiri kilometra, koja je trebalo prijeći cipelcugom, kako je to baka Kata znala reći. Nije to bilo teško, jer prisustvovati Polnoćki za nas djecu bio je veliki i posebni doživljaj. U župnoj crkvi bile su postavljene velike jaslice, zbog kojih smo na Polnoćku najviše i željeli ići. Polnoćke su počinjale u jedanaest sati , a završavale koju minutu iza ponoći, kada bi nam  svima župnik zaželio sretan Božić, nakon čega bi  sa kora  župni zbor uz pratnju orgulja zapjevao ,,Narodi nam se kralj nebeski" što bi cijeli puk prihvatio, i to je bio lijep ugođaj. Nakon otpjevane najljepše božićne pjesme, ispred crkve svi bi si poznati i nepoznati isčestitali porođenje Isusa Krista, a potom pošli svojim kućama. Došavši kući , bez obzira što je kasno bilo, obavezno smo jeli pače (hladetinu) i but od pečenice, jer nemrs je prošao, Na sam Božić u jutro malo smo duže spavali,  jer tko je na Polnoćki bio, nije trebao ići na božićnu podnevnu misu.  Bar je ovo pravilo vrijedilo za nas djecu.

Na dan Sv. Stjepana Prvomučenika, obično smo bili kod dida Stipe na imendanu, a na treći dan Božića, imendan je slavio otac moje majke, did Iva, koji se znao napiti samo na taj dan, od sreće i radosti što smo mu  svi došli i što nas se toliko puno  okupilo. Vino se nosilo u amperima (kantama), a fala bogu bilo ga je, jer je did Iva imao najveći vinograd u našem selu. U svim tim događanjima  božićni blagdani brzo su nam prolazili, a   Nova Godina kucala je na vrata.. Na njenom dočeku jedni drugima, kao i danas, zaželjeli bi  svako dobro, s nadom i vjerom  da će nam u njoj biti bolje  i da ćemo i u njoj dočekati slijedeći Božić, a i onu drugu Novu godinu i  još puno njih.

Piše: Franjo Memedović

Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.