¨Pokopali smo žrtve komunističkog zločina obilježivši time razdoblje u kojem se ANTIFAŠIZAM pretvorio u FAŠIZAM¨
28.10.2016.
Kristina Čuljak
Pregleda: 3445
Pokapanje žrtava komunističkog zločina u Mariboru
(FOTO: Kristina Čuljak)
U Mariboru na Memorijalnom groblju Dobova, hrvatska i slovenska izaslanstva održale su komemoraciju i pokop posmrtnih ostataka žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata.
Bez obzira što ne znamo jesu li to možda kosti naših djedova, očeva, majki i sestara Hrvati nakon ove komemoracije osjećaju djelomičan uzdah olakšanja, te istovremeno obavezu i nužnost dubokog promišljanja o činjenicama iz povijesti koje nismo dostojanstveno ugradili u temelje ove države.
Udruga Huda jama na čelu sa povjesničarom Romanom Leljakom prije 27 godina prvi put je ušla u rudnik Barbarin rov u kop pod nazivom Huda jama u kojoj je živo ukopano preko 2800 hrvatskih vojnika, ali i nedužnih civila, žena i djece. Od tada su podnosili kaznene prijave protiv mogućih počinitelja, ali već 71 godinu nitko nije odgovarao, da bi došlo do ovoga što se ovih dana događa u Sloveniji, odnosno do dolaska Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika Republike Slovenije Boruta Pahora na veličanstvenu komemoraciju, kao pokazatelja da će se ta tema konačno riješiti i da ćemo konačno riješiti probleme Drugog svjetskog rata. A to možemo samo istinom o postojanju zločina, postojanju masovnih grobnica diljem država bivše republike i time da uz najveće počasti pokopamo žrtve.
Udruga Huda jama je 2015. počela pritisak na slovensku vladu i Hrvatsku javnost, rađene su brojne publikacije, dokumentirani i fotografirani su dokazi i očekuje se da će hrvatski i slovenski političari na svojim razinama to pitanje konačno staviti na dnevni red i riješiti ga na dostojanstven način.
Zatvaranje rana iz prošlosti i nacionalno pomirenje slijedi tek kada se otvore sva najužasnija stratišta od kojih je samo u Sloveniji 620, dok se u Hrvatskoj masovne grobnice tek istražuju.
Samo na području grada Požege nalazi se desetak jama u kojima doslovno istovarena tijela nevinih žrtava Drugog svjetskog rata ili su pogubljena i samo zatrpana. Takva mjesta su obilježena križem, ali nisu ekshumirana, niti su ostaci tijela identiticirani i pokopani uz vjerska obilježja. Jedno od najvećih je masovna grobnica na groblju u Gornjim Emovcima u kojoj leže tijela hrvatskih vojnika, domobrana, ali i civila. Poratni komunistički zločini su išli toliko daleko da su ubijali i pripadnike partizana koji su bili neistomišljenici i protivnici okrutnih zločina, osobito intelektualce na kojima je trebala počivati tzv. država koju su tada stvarali.
U zajedničku grobnicu na groblju Dobova u Mariboru uz obrede pokopano je 800 žrtava od njih ukupno 3000, koliko se prema procjenama krije u napuštenom rudniku Barbarin rov u mjestu Tezno pokraj Laškog. Radi se o zarobljenim civilima između Celja i Zidanog Mosta, a likvidirani su u Hudoj jami u svibnju 1945. godine. Među skeletima je pronađeno ostataka nekoliko desetaka ženskih i dječjih dijelova tijela. Smatra se da je u lipnju 1945, na istom mjestu ubijena i veća skupina slovenskih domobrana koje su Britanci vratili iz zarobljeničkih logora u Austriji. Ubijeno je nekoliko stotina civila koje je lokalna OZNA uhitila u Celju i okolici, većinom bogatih građana, Nijemaca ili onih za koje je ocijenjeno da su s njima u vrijeme rata kolaborirali. Roman Leljak tvrdi da je egzekucije u Hudoj jami izvodio lokalni slovenski bataljon KNOJ-a, kojima je zapovjednik bio živ u vrijeme otkrivanja tog stratišta, a u svojoj knjizi "Sam protiv svih", objavio je i imena članova "likvidatorskih" postrojbi, te o Hudoj jami snimio i dokumentarni film koji se trenutno promovira po Hrvatskoj.
U Mariboru smo pokopali žrtve komunističkog zločina obilježivši time razdoblje u kojem se ANTIFAŠIZAM pretvorio u FAŠIZAM. Ponosna sam što sam nazočila ukopu posmrtnih ostataka stotina Hrvata i Hrvatica unatoč tome što nije bilo moguće izvršiti njihovu pojedinačnu identifikaciju, ali mi je žao što nisu pokopani u Hrvatskoj, što Hrvatska za njih nema groblja, nema mjesta, nema spomenika i nema urođenog osjećaja za povrataka svojih mrtvih sunarodnjaka. Obiteljima poginulih hrvatskih branitelja Domovinskog rata uz gorak uzdah veliko je olakšanje zapaliti svijeću znajući gdje počiva tijelo njihovih najmilijih, ali obitelji nestalih to olakšanje ne mogu doživjeti dok god tijela njihovih najmilijih ne budu ležala na groblju njihovih predaka.
Stoga, nijedna politika ne može govoriti o svojoj vjerodostojnosti, identitetu, svojim demokršćanskim korijenima ako neće na djelu pokazati svoju vjerodostojnost , narodnu pripadnost i primjenu kršćanskih načela i ta načela ukorijeniti u temeljne državne odrednice, pravilnike i Zakone. Jednostavnije rečeno graditi kuću na zdravim temeljima.
Mi mlađi koji smo i za vrijeme Domovinskog rata bili djece živimo budućnost, suvremene tehnologije. Postali smo dio Europe, proživljavamo neke nove ratove globalnog svijeta, ali Domovina je jedna i samo je ona vrijedna. Po prošlosti se ne pljuje, iz prošlosti se uči, ali se od nje ne živi. Stoga, smatramo da svaku hrvatsku žrtvu treba označiti, pronaći počinitelje, ostvariti nacionalno pomirenje i živjeti budućnost jer toliko dugujemo našim pokojnicima i stoljetnoj težnji hrvatskog naroda.
Za 034 Portal piše: Kristina Čuljak, nezavisna vijećnica i dopredsjednica Skupštine PSŽ u ime Inicijalnog odbora "Putevima golgote hrvatskog naroda"
