¨Baka maratonka¨ Anđelka Kopljar istrčala polumaraton: ¨Hrabrili su me, a sada sam ponosna¨
27.11.2015.
Tomislav Milanović
Pregleda: 6445
Anđelka Kopljar sasvim lijevo
(FOTO: Iz priv. kolekcije A. Kopljar)
Povodom objave upisa u drugi ciklus "Škole trčanja" u organizaciji Atletskog kluba Požega, razgovarali smo s jednom od polaznica prvog ciklusa. Anđelka Kopljar, majka proslavljenog hrvatskog rukometaša Marka Kopljara, koji je nedavno postao otac, a ona baka, podijelila je s nama pozitivna iskustva.
- U školu trčanja sam krenula provjeriti fizičke mogućnosti u svojim godinama. Bez obzira na to što igram u Ženskoj odbojkaškoj ligi, to je po zimi i u zatvorenom prostoru. U startu se nisam zanosila mišlju da ću uspjeti istrčati polumaraton. Moj cilj je bio istrčati pet kilometara u cjelini s čime bih bila zadovoljna – rekla nam je Markova mama Anđelka i objasnila da u početku nije bilo lako.
- Škola je pod vodstvom izvrsnih trenera, prvog požeškog "Ironmana" Hrvoja Jagetića i Darija Ledića koji se također priprema za natjecanje "Ironman". Krenuli su laganim tempom, a kada bi netko od sudionika razmišljao o odustajanju usred trčanja, treneri bi ih ohrabrivali.
- Imate još 150 metara, uspjet ćete - govorio bi mi trener, a ja sam vidjela da ipak to mogu. Nakon dva mjeseca na zagrebačkoj manifestaciji "Volim trčanje" uspjela sam istrčati pet kilometara. Bila sam jako ponosna. Ne samo zato što sam uspjela istrčati već i zbog činjenice što je to samo nakon dva mjeseca škole. Tada sam vidjela da možda mogu istrčati i polumaraton - rekla je Anđelka.
Kaže kako trener nikada nije forsirao tempo i brzinu. Rekao je da si uzmu svoj tempo jer istrčano vrijeme nije važno. Tada su saznali da je polumaraton njihova "maturalna radnja". Nakon pet mjeseci počele su pripreme za prvi "Aurea fest Požega polumaraton".
Prije samog polumaratona Anđelka je u komadu istrčala najviše 18 kilometara i rekla je sama sebi da će uspjeti još tri. Naravno uz puno truda i pomoć kolegica i vrhunskih trenera uspjela je.
- Taj dan je pljuštala kiša, što nam je odgovaralo jer temperatura nije bila previsoka. Kolegica Vesna Vlašić i ja nismo bile opterećene vremenom pošto smo najstarije u grupi. U cilju smo se s kolegicom Sanjom Jagetić uhvatile za ruke i bile smo presretne. Jedna kolegica koja nije mogla sudjelovati iz zdravstvenih razloga na cilju nas je dočekala i pustila suze radosnice. Osobno nisam mogla ni zamisliti da ću istrčati polumaraton. Bila sam ponosna na svoje fizičke i mentalne granice i na misao "ja to mogu" koja me je nosila kroz cijelu školu – ispričala je Anđelka.
Još jedna "maturalna radnja" moje ekipe iz škole je bila u listopadu na utrci u Ljubljani, ali bila sam na putu pa nisam mogla sudjelovati. Dobila sam unuka i uz taj sretan trenutak dobila sam i nadimak "Baka maratonka". Trener je poslao čestitku roditeljima, meni i mužu koji smo baka i dida na kojoj je pisalo "Nema svaki unuk baku maratonku" – podijelila je s nama "Baka maratonka".
Neka svima onima koji misle da nešto ne mogu postići, možda zbog godina ili manjka fizičke forme ova priča posluži kao motivacija da se uz puno volje, želje i truda može sve.
