8 godina nakon tragedije: Martina prohodala i završila školu, ali borba sa sudovima još uvijek traje
09.11.2015.
Vesna Milković
Pregleda: 8776
Martina Rukavina iz Zagrađa prije osam je godina doživjela tešku nesreću
(FOTO: Anđelko Banović)
"Dobro sam, nekad me jako boli glava pa onda moram popiti tabletu. I lijeva noga", tako na upit "Kako si?" odgovara Martina Rukavina, 22-godišnja djevojka iz Zagrađa.
Sjećate li se Martine? Bilo je listopadsko jutro prije punih osam godina kad su se vrata školskog autobusa iznenada otvorila, a dvije djevojčice, Katarina Mihaljević i Martina Rukavina, ispale na cestu. Katarina je odmah preminula, a za Martinu je počela životna borba koja još uvijek traje.
- Malo joj je dosadno ovdje u selu, njezino društvo se razišlo, kolegice udale - dodala je baka Kata.
Nakon pada iz autobusa Martina je dugo bila u komi, a liječnici nisu željeli prognozirati hoće li uopće preživjeti. Kada se probudila iz kome, Martina se nije mogla kretati, nije govorila ni samostalno jela. Iznimno čvrstom voljom i upornošću te uz potporu cijele obitelji - majke Snježane, oca Mije, bake Kate, djeda Blaža te braće Petra i Marka uspjela je stati na noge i u Krapinskim toplicama, gdje je bila na rehabilitaciji, završiti osnovnu školu. Obrazovati se nastavila u Đačkom obrazovnom centru u Dubravi gdje je maturirala na smjeru za pomoćnog grafičara. Paralelno sa školovanjem, Martina je išla i na rehabilitaciju, a onda se vratila u svoje Zagrađe. Jednom godišnje i sada ide u Varaždinske toplice, no zdravstveni problemi su ostali. I ne samo zdravstveni.
- Nastojim čitati, često sam na laptopu, ali ne mogu dugo, imam glavobolje. Ako dugo hodam i noga me boli – objasnila nam je, usprkos svemu, uvijek nasmijana Martina. U šali je dodala: "Malo sam se udebljala, morala bi manje jesti".
Kako bi "ubila" dosadu, Martina s ocem povremeno odlazi u Slavonski Brod u Udrugu osoba s invaliditetom Loco-Moto, a održava i kontakte s mladićima i djevojkama koje je upoznala ranije za vrijeme školovanja i rehabilitacije.
- Njezino fizičko stanje više se ne može bitnije popraviti, ionako su nam liječnici rekli kako je ona pravo čudo, ali trebalo bi ga zadržati ovakvim, možda češće otići u toplice koje joj prijaju – razmišljao je naglas otac Mija. No, dodao je, nije Martinino zdravlje jedina obiteljska briga.
- Ona dobiva osobnu invalidninu od 1.200 kuna, ali mi još nismo riješili pitanje odštete, nismo se uspjeli izboriti da dobije skrbnika. Neprestano je šalju od doktora do doktora, na vještačenja, a sve sporo traje. Od travnja prošle godine nisam pozvan na sud, kad pitam što je kaže mi se da su sudovi pretrpani. Ljudi koji imaju ovakvih iskustava su nam rekli kako treba 8 do 10 godina da se takav slučaj riješi – nezadovoljno je rekao otac Mija.
