¨Hranim ih i pričam s njima; ljubav vraćaju višestruko¨
26.08.2014.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 12517
Mato Jurić s Tinom i Cicom
(FOTO: Aleksandar Grlić)
"Ako je dobar plug, samo ga držim u rukama i one same idu", kaže nam Požežanin Mato Marić dok trenira u Emovačkom Lugu kobile Cicu i Tinu za predstojeće županijsko i državno natjecanje u oranju. Ljubav prema konjima je naslijedio od svog djeda iz rodnog Tornja kod Velike. Život ga je odveo u neke druge "vode", ali kad je došao u mirovinu poželio se vratiti korijenima. Svoje ljubimice redovito trenira, mazi i pazi, a povremeno se provoza s kolima starim sto godina koja je kupio u Grižićima u brodskoj Posavini i obnovio.
- Odrastao sam dok su konji bili u upotrebi umjesto traktora, onda sam otišao u zanat za strojobravara. Kad sam otišao u mirovinu odlučio sam kupiti hrvatsku posavku, nakon toga sam othranio "njeno malo čudo" koje sad ima četiri godine. Tražio sam joj para, ali nisam ga našao. Prije pet godina je bila prvakinja Slavonije i Baranje u eksterijeru, a prošle godine je mala bila prvakinja i šampionka. Njeno pravo ime u knjigama je Zeka, a mi smo je nazvali Cica iz ljubavi. Mlađa je dobila ime po svom rođendanu, rođena je na Valentinovo - objašnjava Mato.
Zatekli smo ga dok pokazuje prijateljima kako se ore. Bilo je malo problema jer plug nije bio ispravan. Za Cicu i Tinu kaže da inače idu "k`o bela lala". Prisjetio se i kako je to bilo u njegovoj mladosti.
Cica i Tina samo rekreacijski oru, njihovi preci su zarađivali "kruh" za cijelu obitelj.
- Mlađi nisu naučili kako se ore pa im malo pomažem. Ne smiju se konji tako upirati. Kad bih se ja tako upirao preko cijelog dana "krepao" bih. Ako dobro idu držim plug u rukama tek toliko da ih stignem. One su radni konji i to im je bitno zbog kondicije. Inače su nam kao kućni psi, više ljubimci. Ništa ne pridonose, ali je to jedna velika ljubav. Uzmu puno vremena, ali ne žalim. Kad ustanem, pričam s njima i hranim ih. Poslijepodne im odnesem vode i opet malo pričam. Jako su mirne, podnijet će sve moguće torture, neće vam vratiti nikad. Sretan sam da je mala naslijedila narav od majke. Ljubav vraćaju višestruko. Stara je jako pažljiva i veliki je "vozac". Kad je psujem onda je malo gora, pa ju je bolje pogladiti da se smiri - opisuje nam Marić njihovu ljubav.
- Sve sam sve naučio od moga "dida". Kad sam bio četvrti razred osnovne škole već sam orao, ali konji su bili izvježbani. Tko nije imao konja platio bi onom tko je išao raditi zemlju. To je bio "traktor" koji je hranio obitelj. Kao dečkić sam znao voziti žito u Novu Gradišku i nazad. Odem tamo, noćim i vraćam se s konjima. Ove bi popadale jer nemaju kondicije. Znao sam poorati jutro zemlje kad se još sijalo rukom. Imao sam muškog i ženskog dorata. Nisam nikad morao odmarati s njima. Oni samo ukrug idu i tako svaki dan. Zimi kada su tri mjeseca bili snjegovi, nije bilo ralica pa bi vukli sanjke iz dvorišta. Kad je došlo proljeće, oralo se opet i sadio se kukuruz - prisjeća se Mato.
- Nije meni do nagrade. Bitno je da su dobre i imaju dobar eksterijer. Voze dobro kola, provozamo se po selima oko grada do pet puta mjesečno. Obično idem u Staru Lipu, pa u Novu Lipu i nazad. Vozio sam i djecu na livadi preko puta bivšeg autobusnog kolodvora. Dolazio sam subotom i nedjeljom pa su se malo ljudi bojali dok im nismo objasnili da se ne plaća. Onda smo išli malo ukrug, ali djeca neće izaći. Dovezem ih do svoje kuće pa se vraćaju pješice. Roditelji danas dovedu djecu koja kažu "Gle ovo kao konj izgleda." Ne mogu si zamisliti da su tako veliki jer ih vide samo na ekranu. To su djeca tu u Požegi, a kamo li u Zagrebu - opisuje nam Mato.
- Konji su strašno pametne životinje. Treba ih razumjeti i voljeti i onda vam oni to vraćaju. Navikao sam da mi pruže zadovoljstvo i nisu me nikad iznenadile - kaže Marić na kraju.
