Vratili se u Hrvatsku: ¨Govorili su nam da nismo normalni¨
10.08.2014.
Mario Barać
Pregleda: 14225
Arijana i Josip Tome
(FOTO: Mario Barać)
Brojni su primjeri mladih ljudi ili obitelji koje, u potrazi za poslom i boljim životom, priliku traže u drugim zemljama. Ipak, ima i suprotnih primjera. Tako se su prije dvije godine Josip i Ariana Tome vratili iz inozemstva u rodni Pakrac.
I 31-godišnji Josip i 32-godišnja Arijana su rođeni u Pakracu, ali su još kao djeca otišli u inozemstvo. Ivan u Italiju, u okolicu Belluna, a Ariana, djevojački Petanović, u njemački gradić Hausham u Bavarskoj. Zajedno su više od 4 godine i imaju dvoipolgodišnju kćer Leu.
Povezani s ovim krajem
- Naši su roditelji porijeklom iz ovog kraja i oduvijek maštaju o tome da se vrate u Hrvatsku. O tome smo i nas dvoje razgovarali otkad smo zajedno, a ključni trenutak kada smo odlučili vratiti se, dogodio se prije tri godine kada smo se vlakom vozili na Oktoberfest - prisjeća se Josip, elektrotehničar po zanimanju. - Iznenadio me tada njegov prijedlog, ali smo se brzo dogovorili i počeli pripremati teren za povratak u Hrvatsku - dodaje Ariana.
Oboje priznaju da je bilo i onih koji su im govorili kako nisu normalni i kako je to loš potez, ali oni se nisu pokolebali. Josip je u Italiji radio u tvornici kao održavač puhaljki u proizvodnji boca. Ariana je završila školu za medicinsku sestru i dodatni tečaj zahvaljujući kojem je postala predavačica u školi. Predavala je njegu i ujedno bila mentorica u bolnici. Oboje su imali dobre poslove i isto tako dobra primanja.
- Nekima je ta naša odluka možda čudna, ali za nas je posve logična. Mi smo povezani s ovim krajem, svaku priliku smo koristili da ovdje dođemo, a i roditelji dugo planiraju povratak. Odluka o povratku u Hrvatsku nije donesena preko noći, povratak smo dobro isplanirali. Ovdje sam uspio pronaći posao kod privatnika, a imali smo i nešto ušteđevine te planove za ulaganje. Uz posao, bavim se i poljoprivredom i pčelarstvom, malo radi vlastite želje, opuštanja i odmaranja mozga, ali i zato što planiram od toga ostvariti dodatni prihod - pojašnjava Josip.
Otkad su se vratili u Pakrac, uložili su oko 30 tisuća eura ušteđevine u uređenje dijela kuće u gradskom naselju Praulja gdje sada žive. Dio ušteđevine su uložili i u posao s nekretninama s kojim planiraju krenuti ove jeseni.
Hrvati imaju vremena za sve
Josip tvrdi da se vrlo lako naviknuo na način života u Hrvatskoj.
- Talijani kažu: "Posao, kuća i crkva" i takav je i stil života u Italiji. Ovdje ljudi razmišljaju drukčije. Posao je jedno, a sve ono poslije posla sasvim druga priča. Tako ovdje ljudi imaju vremena za sve, za razonodu, ribolov, lov, druženje. Ja sam još uvijek više naviknut na talijanski sistem pa mi te stečene radne navike samo pomažu. Ono što me smeta kod ovdašnjih ljudi je njihova nepreciznost, često i drljavost u radu. Važno da se odradi što se mora, a nije bitno kakva će biti kvaliteta odrađenog. To je meni nepojmljivo.
Ovdje prosperiraju jedino kafići
- Čudno mi je što ovdje izgleda prosperiraju jedino kafići. Uvijek sam razmišljao da 100 kuna koji su mi možda zadnji novac u džepu, uložim u nešto i da ih pokušam pretvoriti u 120 kuna. Ovdje ljudi razmišljaju: "Ma popit ćemo i to, šta sad, kad se već grinta" - pojašnjava Josip glavne razlike života u Italiji i Hrvatskoj.
Razlike primjećuje i njegova supruga. - U Njemačkoj je sve uređeno do najmanje sitnice, sve ima svoje mjesto dok to ovdje nije slučaj. Tamo kada se s nekim dogovoriš da ćete se naći u 12, on dođe u 5 do 12, a ovdje dođe drugi dan u 12. U Njemačkoj sam ja živjela za posao i tamo nema kao ovdje, svaki dan ići u kafić. Tamo se u kafić izlazi jednom u dva mjeseca i uglavnom se s društvom sastaješ kod kuće. Ali i toga nema previše jer je čovjek umoran od posla - kaže Ariana.
Uz pokretanje posla s nekretninama, želja joj je i da se zaposli u struci, ali tvrdi da joj na Zavodu za zapošljavanje nisu baš dali puno nade.
Hrvatska skuplja i od Njemačke i od Italije
Oboje priznaju da bi im bilo teško, gotovo nemoguće financijski izdržati u Hrvatskoj samo s jednom plaćom pa su im velika pomoć Arianini roditelji koji im financijski pomažu.
- Još jednu stvar smo primijetili, a to je da je Hrvatska jako skupa, skuplja i od Njemačke i od Italije. Osim što je skupo, ovdje je standard puno lošiji - tvrdi Ariana.
Josip pak dodaje nevjerojatan primjer. - Nikada nisam uspio shvatiti kako je moguće da ja kutinsko gnojivo za poljoprivredu jeftinije kupim u Italiji nego u Pakracu. U Italiji sam metar gnojiva, dakle 100 kilograma, platio 30 eura, a ovdje isto to košta 555 kuna. Na taj se način ovdje gazi taj jadni mali poljoprivrednik, pojedinac koji pokušava preživjeti od svog rada, a onda gnojivo mora platiti dvostruko više.
Smetaju im i ruševine koje su vidljive i više od 20 godina nakon rata, a ruševine posebno šokiraju njihove prijatelje iz Italije ili Njemačke, koji im povremeno navrate u posjet. Josipu se ipak čini da je razliku između Lipika i Pakraca sve očitija.
- Čini mi se da Lipik polako prosperira, svakim danom sve više, a Pakrac kao da vegetira u istom stanju zadnjih 10 godina. Čak se u nekim stvarima čini da ide unazad - zaključuje.
