Pravoslavci proslavili sv. Iliju: Bez posla nema ni povratka
03.08.2014.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 9248
Pakrački pahor Đorđe Teodorović
(FOTO: Aleksandar Grlić)
Na proslavi blagdana sv. Ilije, koji pravoslavni vjernici iz Požeško-slavonske županije i šire obilježavaju već tradicionalno u Striježevici kod Brestovca jučer se okupilo mnoštvo ljudi iz Požeštine, Pakraca i Daruvara ili podrijetlom iz ovih krajeva. Pravoslavnom liturgijom na temeljima crkve sv. Ilije, srušene u Drugom svjetskom ratu, započela je proslava koja je kasnije nastavljena na dvije lokacije, pored jezera u Striježevici i pored ruševina starog društvenog doma. Goste su zabavljala dva benda, pekle su se pečenke, plesalo se i pjevalo. Broj automobila iz svih krajeva Hrvatske, Srbije, Njemačke, Austrije i dr. je bio impresivan, no sudionici kažu kako je to daleko od proslava kakve su bile prije rata.
- Nažalost, zbog nesretnih i bratoubilačkih događanja nikad nije došlo do obnove hrama, a ova sela su opustjela. Ono što bi pokrenulo sve je povratak, ali to je teško ostvariti. Većinom su se vratili stariji ljudi. Mladi teško mogu naći priliku za zapošljavanje, nema industrije i sve je uništeno. Onima koji su pokrenuli svoj život na drugom mjestu i imaju djecu se pogotovo teško vratiti. Oživljeno je bogosluženje i narodno druženje kako bi se oživjelo zajedništvo. Svaki čovjek dobre volje koji želi doći uvijek je dobro došao i daj Bože da bude više takvih prilika - kaže pakrački paroh Đorđe Teodorović.
- Velik broj Hrvata koristi ovo kao priliku da vidi naše bogosluženje. Također imaju svoje prijatelje s kojima su dobri i evo prilike za druženje. Suživot se polako odvija, naravno nitko ne može u sekundi promijeniti što su bratoubilačke prilike donijele. Svatko se treba truditi da mu srce bude otvoreno prema drugome. Svi trebamo njegovati suživot i učiniti korak više da se međusobne veze osnaže. Svi dijelimo životne prilike i neprilike pa zašto ne bismo svi učinili jedni drugima život podnošljivijim - dodaje Teodorović .
- Hrvat sam, žena mi je Tuzlanka, a živimo u Kopenhagenu. Moj djed je iz susjednog sela i dolazio sam tu u goste. Nekad je bilo puno više ljudi. Prije rata je suživot bio dobar, nitko te ništa nije pitao. Zajedno smo išli u školu i igrali se s loptom. Prvi put nakon rata sam bio prošle godine. Kad nema posla, kako da se ti ljudi vrate? Što vrijedi kuća kad nemaš posla? Od čega da žive? - pita se Drago Franić.
- Srbi, Hrvati i muslimani, svi se u Danskoj družimo. Slavimo Božić, Bajram, pravoslavni Božić, sve zajedno. Nekad u šali prijateljima kažemo "Da su se naši političari tako brzo dogovarali kao mi, ne bi bilo ovo što je bilo". Za Božić nas je jednom bilo 8 ili 9 nacija. Bilo je i Danaca i Bosanaca i Slavonaca i svih mogućih - dodaje njegova supruga Fatima Džinić.
Povratak u ova zaboravljena sela mladima nije privlačan osim kad i sami ne ostare i odu u mirovinu. Već danas Striježevica je ponovno pusta, a u selu je tek troje staraca.
- Ima nas dvije babe i jedan djed. Tu sam se rodila i želim umrijeti. Za vrijeme rata sam izbjegla u Staru Pazovu i Aranđelovac s dvije torbe, sve smo ostavili i stoku i poljoprivredu. Vratila sam se sa sinom i unukom invalidom. Sin je umro 2009. godine, a unuk godinu dana kasnije. Sad sam sama. Drugi sin je s obitelji u Italiji. U posjet mi dođu triput godišnje, na Božić, Uskrs i na godišnji odmor. Prije rata smo imali sve, a sada nemamo ništa. Moram dati 100 kuna da odem u Požegu doktoru ili platiti račune od 700 kuna poljoprivredne mirovine. Jednom tjedno dođe trgovina i to ne svaki put. Živimo kao u prašumi. Tu je još jedan susjed koji ima lokal i jedan koji ima farmu. Oni su Hrvati i s njima smo dobri, ali oni se bave svojim poslom. Nemamo nikoga tko vodi o nama brigu. Moramo tražiti nekoga tko će nam pokositi dvorište. Danas dolaze iz Srbije i odsvakud, a sutra nemate nikoga. Prije rata je bilo 35 do 40 kuća. Selo je bilo pravoslavno, ali imali smo veterinara i trgovca Hrvate, imali smo dobar suživot - prisjeća se Jelena Vujasinović, stanovnica Striježevice.
FOTO Pogledajte galeriju s proslave sv. Ilije
