Sad je dosta! Nikada više nećeš podići ruku na mene, 1. dio
27.04.2014.
Sanja Petričević
Pregleda: 8498
Obiteljsko nasilje - ilustracija
(FOTO: Wikispaces.com)
- Vlatka, donesi mi čisti ručnik! – proderao se moj suprug Darko tog jutra iz kupaonice. Premda sam u tom trenutku na štednjaku miješala njegov omiljeni doručak, omlet sa šunkom, žurno sam isključila plin i dok je u meni sve kuhalo od dugo susprezanog bijesa, ogorčenja, jada i tuge, kao programirana požurila ispuniti njegovu naredbu.
- Izvoli! – rekla sam odškrinuvši vrata kupaonice u kojoj se, tek tada sam to shvatila, moj suprug potpuno nag, poput kakvog ocvalog pauna, šepurio ispred zrcala. Ugledavši njegovo nekad lijepo i čvrsto, a sada potpuno omlohavjelo tijelo i nehotice sam osjetila kako me obuzima gađenje. Kako mi se moglo dogoditi da provedem gotovo dvadeset godina pokraj čovjeka kakav je bio Darko? Što me toliko vezalo uz njega da sam godinama bila u stanju trpjeti njegove prijevare, uvrede, pa i batine? To što smo imali djecu, činjenica da nikada nisam imala posao, ili samo strah... Taj prokleti strah koji je usadio u mene od samog početka našeg braka? – glavom su mi se motala pitanja bez odgovora.
- Ulazi već jednom! Što si se ukipila? Ili ti se možda više ne sviđam, ha? – upitao je pomno motreći moju reakciju dok sam spuštenog pogleda poput osuđenika na smrt čekala da se dogodi ono što se moralo dogoditi i što se uostalom uvijek događalo u ovakvim situacijama. Ukratko, čekala sam da pobijesni, da me pljusne, pa da se uvjerena kako je ispucao svoju kvotu bijesa za danas napokon mogu vratiti svome poslu. Darko je svojim stavom i ponašanjem u meni ionako već odavno ubio svu ljubav koju sam nekad gajila prema njemu.
- Pogledaj me, kad ti kažem! – naredio je.
- Darko, molim te, djeca su kod kuće – procijedila sam pod njegovim prodornim mračnim pogledom, sada već u smrtnom strahu jer nitko mi nije morao reći što je sve Darko spreman učiniti usudim li se usprotiviti i jednoj jedinoj njegovoj zapovijedi.
- Kurvo prokleta! Što je? Više ti nisam dovoljno dobar? Dama je poželjela malo promjene, ha? A kladim se da bi onom našem mutavom susjedu Peri bez problema raširila noge! Pa da, on je dosta mlađi od mene – na licu mu se ukazala grimasa koja je trebala nalikovati osmijehu. - Kao da nisam vidio kako se vas dvoje mjerkate preko žice! – zaurlao je da se zaorila čitava kupaonica.
- Darko, molim te... znaš da nije tako – drhtureći poput šibe na vjetru zajecala sam poput ljute godine.
- Što je? Treseš se? Dama se boji ili je samo jutros zaboravila popiti uobičajenu tabletu za živce? – podrugljivo je upitao. Ni sama ne mogu točno objasniti što mi se dogodilo u tom trenutku. Smračilo mi se pred očima. Njegove zadnje riječi bile su kap koja je prelila ionako već prepunu čašu. Napokon sam se odvažila podići pogled i zagledati mu se u oči. Da sam u njima vidjela barem trunčicu kajanja, vjerujem da mi nikada ne bi palo na pamet učiniti ono što sam učinila već par sekundi kasnije. Poželjela sam ga upitati tko me je sredio tako da već mjesecima svako jutro i večer moram popiti tabletu za smirenje kako bih lakše izgurala dan. Tko mi je, ni krivoj ni dužnoj, napravio pakao od života i još uvijek ga radi? I na koncu, tko je uvijek vjerovao njegovim besmislenim, ljigavim obećanjima da će se popraviti i to kako se redovito pokazivalo jedino na vlastitu štetu?
Nisam izgovorila ništa od toga. Znala sam da ionako od toga ne bi bilo nikakve koristi. Sjećam se samo da sam pomislila, on ili ja. Nek` bude što bude! Ili ću umrijeti ili postati ubojica i otići u zatvor, ali neka. Sve je bolje od ovakvog života!
Nakon što sam nakratko zaokružila pogledom po kupaonici i na obližnjem kupaonskom ormariću spazila britvicu, dograbila sam je brzinom munje i uz životinjski krik nasrnula na Darka. U tom trenutku nisam razmišljala ni o čemu. Mojim tijelom i umom kao da je upravljala neka viša sila i dala mi nadljudsku snagu. Premda se Darko grčevito borio, uspjela sam zamahnuti britvicom nakon čega se kupaonicom prolomio njegov užasnuti krik. Kao u transu, dok je padao na pod pogled mi se spustio na moje krvlju umrljane ruke. Nekoliko sekundi užasnuto sam buljila u njih. Mislim da sam tek tada postala svjesna onog što sam učinila. Posljednje čega se sjećam prije nego što sam tresući se čitavim tijelom napokon ispustila okrvavljenu britvu iz ruke bio je plač i zapomaganje našeg najstarijeg sina Krune koji se odjednom stvorio u kupaonici. Uskoro su mu se u tome pridružila i druga dva glasa u kojima sam prepoznala svog drugog sina Petra i osmogodišnju kći Mihaelu.
- Mama je ubila tatu! – Mihaelin vrisak bio je posljednje što sam čula prije nego što mi se potpuno zamračilo pred očima...
Probudila sam se tek puno kasnije u bolnici.
- Oh, vidim, probudili ste se. Odmah ću obavijestiti liječnika – obratila mi se mlada sestra čije prisutnosti sam tek tada postala svjesna. Kad je otišla, minute su mi se činile duge poput vječnosti. Nikako mi nije bilo jasno što radim u bolnici. Nisam ozlijeđena, učinila sam što sam učinila i ne bih li prije trebala biti u zatvoru? – razmišljala sam prije nego što je u sobu napokon ušao doktor.
- Dobar dan, kako se osjećate? – poslovno je upitao, usput provjeravajući dotok infuzije na koju sam bila priključena. Nisam mu odgovorila. Nisam to niti morala. Ionako ne bi razumio...
- Mogu razumjeti da niste raspoloženi za razgovor, ali kao liječnik to naprosto moram znati kako bih vam bio u mogućnosti odrediti daljnju terapiju. Dakle? – upitno je podigao obrvu i podozrivo se zagledao u mene.
- Dobro sam – procijedila sam spustivši pogled.
- U redu. Možete li hodati? – nastavio je zapitkivati usput zapisujući nešto u bolnički karton u podnožju kreveta.
- Mislim da mogu – tiho sam odgovorila.
- Svjesni ste svega što se dogodilo, zar ne? – bio je uporan, a ja sam samo čekala da me napokon svi ostave na miru.
- Znam. Ubila sam supruga.
- Niste ga ubili. Ozlijedili ste ga. Srećom, lakše. Ubod u bedro – pojasnio je. - Ozljede su mu sanirane i maloprije je otpušten kući. Čini se da ste ipak imali sreće, ha? – upitao je, a ja niti uz najbolju volju prema tonu njegova glasa nisam mogla odrediti je li iskren ili mi se samo ruga. Ja imala sreće?! Nikad! Nikad u životu! A kako se čini, nikada i neću! – poželjela sam vrisnuti kad su mi njegove riječi u cijelosti napokon doprle do mozga.
- A sad, ukoliko uistinu nemate više nikakvih tegoba, prepustit ću vas policijskom službeniku. Radi zapisnika - pojasnio je. - Već neko vrijeme čeka da se probudite. Nažalost, takva je procedura – službeno je dovršio i izašao iz sobe.
Premda bi većini ljudi na sam spomen razgovora s policijom zadrhtalo srce, ja sam začudo ostala posve mirna. Jesu li uzrok tomu bili lijekovi koje sam zacijelo primila po dolasku u bolnicu ili samo želja i potreba da nekome, pa makar i policijskom službeniku, napokon otvorim srce i dušu, po prvi put u životu bez imalo uljepšavanja i iskretanja istine, nisam znala. Jedino u što sam bila sigurna jest to da ovoga puta neću ništa prešutjeti. Ispričat ću mu sve od samog početka točno i upravo onako kako se dogodilo. Nakon toga mirne duše mogu i u zatvor, odlučila sam dok su mi se glavom stale nizati nimalo lijepe slike iz ne tako davne prošlosti, a koja mi je u svojim početcima, onako neiskusnoj i mladoj, doista puno obećavala.
Svog Darka sam, kako je to u ono vrijeme i bio običaj u našim selima, upoznala na jednoj seoskoj zabavi. Posve slučajno našla sam se ondje s prijateljicom i odmah ga uočila. Onako visok i naočit, plijenio je pažnju mnogih djevojaka. Unatoč tome nije mi promaklo da je cijelu večer gledao samo u mene. I moja prijateljica je to opazila.
- Vlatka, onaj u kutu s bocom piva u ruci ne skida oči s tebe. Kladim se da će te uskoro doći zamoliti za ples. A stvarno je zgodan, što jest, jest – povikala je trudeći se nadglasati buku u to vrijeme jednog vrlo popularnog glazbenog hita koji je treštao s bine.
- Baš me briga – sramežljivo sam promrmljala. – Dođi, idemo plesati – pozvala sam je dok mi je srce poskakivalo od nekog slatkog iščekivanja koje se odjednom pojavilo u meni.
I baš kako je Željka pretpostavila, nije prošlo dugo, a Darko se pojavio pokraj nas.
- Smijem li te zamoliti za ples? – obratio mi se dok je u meni sve kuhalo od sreće.
- Naravno – odgovorila sam zarumenjevši se.
Dva sata kasnije, unatoč podozrivom Željkinom pogledu i sve očitijem negodovanju, još uvijek sam neumorno plesala s Darkom. Dotad sam većinu toga doznala o njemu i nije me bilo briga ni za što. Njegova blizina u meni je budila neki dotad potpuno nepoznat osjećaj euforije za koji sam slutila kako će potrajati cijeli život. Toliko mi se sviđao. Nije mi smetalo kad mi je u žaru plesa, a vrlo lako moguće i piva kojih je dotad popio već nekoliko, u više navrata nagazio na nogu. Nije mi zasmetalo čak ni kada je sve očitije u razgovoru počeo zaplitati jezikom, a potom i teturati. Budući da je u to vrijeme radio na održavanju cesta, njegovo sam ponašanje pripisivala umoru. Bio je tako snažan i lijep. Darko, samo moj Darko – zanosila sam se u mislima te noći dok smo se rukom pod ruku Željka i ja pješice vraćale doma.
- Nadam se da znaš što radiš. U redu. Priznajem da je taj tvoj Darko zgodan i da sam i sama u početku povjerovala kako je dobra prilika, ali brate mili, nekako mi se čini da poprilično voli zaviriti u čašicu. Budi pametna. Ne treba ti takav muž – zanovijetala je moja prijateljica doslovce čitavim putem dok je u meni sve pjevalo od sreće.
- Ha? Što si rekla? Za tvoju informaciju, Darko inače uopće ne pije. Večeras se samo odlučio malo opustiti – uvrijedivši Darka napokon me uspjela trgnuti iz sanjarenja.
- Opustiti, kako da ne! – prezrivo je frknula nosom. – Koliko sam mogla vidjeti, taj pije kao smuk – dovršila je bez imalo sustezanja. Srećom, misli su mi se u tom trenutku ponovo vratile na Darka, njegove snažne ruke i iskričave, predivne plave oči. Jedino o čemu sam još mogla razmišljati u tom trenutku bio je naš sljedeći susret koji smo dogovorili već za sljedeću subotu na istom mjestu.
Tri mjeseca kasnije, kad mi je Darko, premda pomalo pripit, jedne sparne ljetne večeri ponudio brak, nisam nimalo dvojila. S nepunih 19 godina, zaljubljena preko ušiju, doslovno sam zanijemila od sreće. Razumije se kako sam pristala bez razmišljanja. Darko je bio moja prva i jedina ljubav i bila sam uvjerena kako ćemo odsad baš kao u bajci živjeti sretno do kraja života. Ujedno, znala sam kako ću svojom udajom olakšati život i svojim roditeljima koji su s tatinom mizernom invalidskom mirovinom uz mene, prehranjivali još četvoro mlađe braće i sestara.
Kad sam sljedećeg jutra za doručkom uzbuđeno objavila svojima kako se Darko i ja uskoro planiramo vjenčati, nemalo me iznenadilo kad se tata tome oštro usprotivio.
- Kćeri, nisi više mala i ne bih ti volio previše pametovati, ali možda bi trebala još malo pričekati s odlukom o udaji. Mlada si. Nikamo nećeš zakasniti. Istina je da jedva preživljavamo s mojom mirovinom, ali neka ti naša teška financijska situacija ne bude glavni motiv za udaju. Kako smo živjeli dosad, živjet ćemo i odsad, a ti bolje pokušaj pronaći nekakav posao, zatim položi vozački, učini nešto od svog života. Star sam i bolestan, ali vas, svoju djecu volim više od života. Ne bih želio da ikada budete nesretni. Ako te Darko uistinu voli kako tvrdiš, ne brini, čekat će te – započeo je na što sam se u nevjerici, na rubu suza, optužujuće zagledala u njega.
- Kako mi možeš to govoriti kad znaš koliko se volimo? Osim toga, moj Darko dobro zarađuje i ne treba mi ništa od toga. On će raditi, a ja ću biti kod kuće. S djecom, razumije se. Za tvoju informaciju, planiramo imati veliku obitelj – prkosno sam odgovorila.
- U redu. Vidim da te ne mogu razuvjeriti, ali to i ne pokušavam. Ma kakvo bilo moje mišljenje o Darku, neću ti braniti da se udaš za njega ukoliko je to uistinu ono što želiš. Od srca se nadam da nikad nećeš požaliti zbog toga – tronuto je rekao, a ja sam se mogla zakleti da su mu u tom trenutku u očima zablistale suze.
Kako bilo, već dva mjeseca kasnije, tog subotnjeg popodneva u našem su se dvorištu, po starom običaju veselili svatovi. Ni sama ne znam kako, no moji su se roditelji pobrinuli da tog dana u našem skromnom domu baš ničega ne nedostaje. Kad sam napokon odjenula vjenčanu haljinu, umalo da se nisam raspuknula od sreće i ponosa. Napokon je došao i taj dan. Udajem se za Darka. Do kraja života živjet ćemo u sreći i slozi, zanosila sam se u mislila okrećući se pred zrcalom.
- Moj Bože, Vlatka, predivna si.. – ganuto je prošaptala moja prijateljica, a sada i kuma Željka ulazeći u sobu. – Kad bolje promislim, nisam baš sigurna da Darko zaslužuje takvu ljepoticu – izletjelo joj je.
- Samo se šalim – dodala je kad sam se prijekorno zagledala u nju.
- Kako bilo, želim da znaš kako ćeš zauvijek, što god se dogodilo, moći računati na mene. A sad dođi da te našminkam. Nakon tebe imam još jednog kandidata. Dok tebe ne izvedu, susjed Josip će glumiti lažnu mladu, haha – dovršila je prasnuvši u smijeh i povukla me prema stolcu, a meni se lice ponovo ozarilo od uzbuđenja, radosti i sreće.
- Jesi li čula? Mislim da dolaze! Čuješ li?! Tvoj Darko dolazi po tebe! Idemo, brzo! – uzbuđeno je povikala Željka otprilike sat kasnije i žurno mi popravila svadbeni vijenac kad se izvana začulo ispočetka tiše, a potom sve glasnije trubljenje dolazećih automobila.
- Domaćine otvaraj kapiju, vodimo ti zeta u avlijuuuu!! – dok sam sva uzdrhtala kriomice provirivala kroz zavjesu našim se dvorištem zaorila čajina pjesma kojoj su se ubrzo pridružili i ostali razdragani svatovi. Dok sam promatrala svog oca koji ih je poput pravog domaćina na ulazu nudio pićem dobrodošlice i nehotice sam osjetila suze u očima. Još kada sam u gomili ugledala svog Darka, onako visokog i gizdavog, u svečanom crnom odijelu, grlo mi se potpuno steglo od ganuća. Iako sam znala da od danas jedan period mog života nepovratno ostaje iza mene i da više nikada, baš nikada ništa neće biti isto, nisam žalila zbog toga. Darko i ja smo suđeni jedno drugom. Što Bog združi, čovjek neka nikada ne razdvaja, proletjelo mi je glavom prije nego što sam začula kucanje na vratima. Kucanje svog oca koji me, znala sam, premda teška srca, po starom običaju došao izvesti i predati u ruke voljenom čovjeku.
Tjedan kasnije, iako kilometrima udaljena od roditeljskog gnijezda, brzo sam se privikla na život u novom domu. Darkova majka, premda stara i boležljiva, bila je žena velikog srca i trudila se pomoći mi u svemu. Zajedno smo radile u vrtu, hranile mnogobrojne životinje na njihovom imanju i život mi tih dana, unatoč Darkovoj sklonosti čašici, uistinu nije mogao biti ljepši. Kada sam shvatila da sam trudna, mojoj sreći nije bilo kraja. Unatoč tome, činilo se kako Darko baš i nije dijelio moje oduševljenje. Kad sam mu rekla da sam trudna, obrecnuo se na mene.
- Nisam mislio da ćemo tako brzo postati roditelji – njegove riječi pogodile su me poput munje.
- Mislila sam da ćeš biti sretan kad čuješ – pokunjeno sam odgovorila, a u očima su me zapekle suze. Činilo se kako je to opazio jer mi je već u narednom trenutku prišao i zagrlio me.
- Dobro, možda i jesmo malo požurili, ali koga briga? Ako ništa drugo, barem znam da imam zdravu i sposobnu ženu – pokušavao se našaliti.
Trudnoća je dobro napredovala i nisam imala nikakvih tegoba. Bila sam otprilike u šestom mjesecu trudnoće kad se dogodilo nešto nepredviđeno što me jako pogodilo. Jednog jutra ustala sam i shvatila kako se moja svekrva još uvijek nije probudila, što joj nikako nije bilo slično. Skuhala sam kavu i krenula u njezinu sobu pozvati je. Činilo se da još uvijek čvrsto spava. Ležala je u krevetu blijeda i nepomična. Prodrmala sam je nekoliko puta, no ništa se nije dogodilo. Trebalo mi je punih pet minuta da shvatim kako nas je tog ranog jutra zauvijek napustila.
Tri mjeseca kasnije na svijet sam donijela našeg prvog sina Krunu. Bio je predivna i mirna beba i nije mi stvarao previše glavobolje. Čim sam malo prizdravila nastavila sam voditi kućanstvo jer sada više nije bilo svekrve da mi pomogne. Nahranila bih Krunu i stavila ga na spavanje, a potom trčala u najrazličitijim smjerovima jer imanje je bilo veliko, a posla kao u priči. Budući da je Darko veći dio dana bio na poslu, uglavnom sam sve morala obavljati sama. Unatoč sitnoj građi, iscrpljenosti uzrokovanoj porodom i maloj bebi, nekim čudom sve sam stizala obaviti na vrijeme. Vjerovala sam da će se i Darko čim Kruno malo poraste više aktivirati u kućanstvu te da će samim time sve biti lakše.
Prošla je godina i Krunin prvi rođendan, no ništa se nije promijenilo. Čak štoviše. Darko je, budući da je u njegovoj firmi posla bilo sve manje, odlučio kupiti nekoliko ovaca.
- Ne brini, pomoći ću ti koliko god budem mogao. Kupnja ovaca je dobra investicija jer janjci se uvijek mogu prodati. Kajem se samo što mi to već ranije nije palo na pamet – konstatirao je Darko dok smo tog jutra po običaju u kuhinji ispijali kavu.
Rečeno, učinjeno. Nije trebalo proći puno vremena da shvatim kako je i ovoga puta Darko zakazao u svojim obećanjima. Dijete, kuća, vrt, već postojeće životinje, a sada i prilično zahtjevno stado ovaca koje je svakodnevno trebalo tjerati u ispašu, bili su i ostali samo moja briga. Kad sam mu jednom prilikom to prigovorila, brzo sam požalila što sam uopće i otvorila usta.
- A što bi gospođa htjela? Živjeti na selu i voditi gradski život, ha? – podrugljivo je upitao nalijevajući si već treću po redu čašu rakije tog jutra.
- Nisam to rekla, samo... Nije mi lako stizati na sve. Kruno je sad u najgoroj fazi. Samo što ne prohoda, a ja sam više napolju nego u kući s njim – požalila sam se. Nisam se ni snašla, a Darko me snažno pljusnuo. Od šoka i nevjerice nekoliko trenutaka nisam uspijevala doći k sebi.
- A što je sa mnom? Želiš reći da ja nikako ne pridonosim u kuću? Pitam se samo kako bi dama živjela da nije moje plaće? – srdito je upitao. Bila sam toliko prestrašena da se, premda bih najradije zaridala poput ranjene životinje, nisam usudila ispustiti ni glasa.
- Čuješ li što te pitam? Ili vjeruješ kako bi ti kruha gladnoj, kod tatice možda bilo bolje? – zaurlao je bacivši čašu iz koje je pio na pod nakon čega se staklo razletjelo na sve strane.
- Znam da ni tebi nije lako, ali... Možda bi mi ponekad mogao malo pomoći barem oko Krune – nekako sam uspjela procijediti trudeći se potisnuti knedlu koja me sve jače pritiskala u grlu. Znala sam da ne smijem zaplakati jer ću time izazvati samo još veći Darkov bijes.
- Koliko ja znam, majke brinu o djeci, a očevi su tu kako bi se pobrinuli da im ničega ne nedostaje u kući – kruto je nastavio ustajući od stola. Premda bih najradije vrisnula kako je onda ipak negdje zakazao kao otac jer mi je u kući već odavno nedostajalo puno toga i jer sam još pretprošlog jutra morala od susjede posuditi malo šećera kako bih mu mogla skuhati kavu koju pije, nastavila sam šutjeti kao zalivena. Darkova naprasna narav, posebice kada bi popio, bila mi je poznata, ali sad kad me i udario znala sam kako je najpametnije ne tražiti vraga.
Nakon što je otišao na posao, napokon sam mogla dati oduška svome bolu. Otišla sam u Kruninu sobu, sjela pokraj njegovog krevetića i trudeći se da ga ne probudim zaplakala poput ljute godine. Prva pomisao bila mi je da čim se probudi spremim svog sina i zaputim se natrag k roditeljima. Ali nakon što sam isplakala i posljednju suzu, tvrdoglavost i ponos prevagnuli su nad zdravim razumom.
Sve i da to učinim, moji mi ne mogu puno pomoći. I sami teško stoje financijski, osim toga tata bi mi vjerojatno prigovorio što ga nisam poslušala kad me nastojao odgovoriti od udaje. Uostalom, da nisam Darku prigovarala ne bi me ni udario, razmišljala sam i već ubrzo se uspjela uvjeriti da sam sama kriva za sve.
Nažalost, već ubrzo se ispostavilo kako mi je to bila najgora odluka u životu. Iz dana u dan Darko je sve više pio, a samim time postajao i sve nasilniji. Jedina utjeha u životu bio mi je naš sin Kruno, no s obzirom na brigu o kućanstvu koja je bila jedino i samo na mojim leđima, jedva da sam pronalazila pokoji slobodan trenutak za vlastito dijete. Da nije bilo naše dobre, starije susjede Marije koja je često znala pripaziti na malenog Krunu, ne znam kako bih izlazila na kraj sa svim obvezama. No, kako sreća u mom životu očito nije bila stalan gost, i to se ubrzo promijenilo.
Drugi dio pročitajte ovdje.
