Donosimo vam ispovijest Mile Filipovića iz Sulkovaca, koji je u borbi za Vukovar primio 8 metaka
17.11.2021. | 22:09
Andrea Lužanac
Pregleda: 5670
(FOTO: 034portal.hr)
Povodom 30. obljetnice pada Vukovara donosimo vam ispovijest čovjeka koji je dobrovoljno otišao braniti Vukovar i koji je u Vukovaru od neprijateljske strane primio čak 8 metaka. Mile Filipović rodom je iz Sulkovaca, a dobrovoljno je otišao braniti Vukovar s 24 godine. Prema Vukovaru se uputio sa svojim prijateljem Brankom (26), kojega je ondje nažalost i izgubio.
Mile i Branko družili su se i prije rata, izlazili su zajedno, dijelili su dobre i loše trenutke. U to vrijeme Branko je bio u sastavu rezervne policije u Pleternici, a Mile je vozio kamion kod privatnika i kako Branko nije bio zadovoljan s pozicijom na seoskim stražama i kako je htio ići negdje gdje se ratuje, dogovorili su se da idu zajedno braniti Vukovar.
Došli su u gardu u Veliku u Mališćak, ali kako nam kaže Mile, postojao je uvjet koji su morali ispunjavati, a on je da imaju svoje oružje. Branko je posjedovao automatsku pušku i municiju, a Mile nije imao u vlasništvu nikakvo oružje pa na taj način ipak nisu stigli do Vukovara. Ipak, isti dan pronašli su način kako bi se otišli boriti za današnji grad heroja. U putu prema kući obojica su bili odlučni da žele i da će pronaći način kako će stići do Vukovara.
Stali su na piće u jedan pleternički kafić, a gdje im je jedan muškarac ponudio da će ih on odvesti do Vukovara, na što su Mile i Branko u konačnici i pristali.
"Rekao nam je da ide kod cure u Miholjac i rekao je da će nas usput povesti do Vukovara. Kako sam vozio kamion znao sam da mu Vukovar nikako nije usput, ali pitao sam Branka hoćemo li poći s njim, a Branko je na to naravno i pristao. Kasnije smo saznali kako je taj čovjek iz Kutjeva.", ispričao nam je Mile Filipović, a većini poznat po nadimku "Lele".
Nakon što su pronašli prijevoz do Vukovara, muškarac koji im je ponudio prijevoz odvezao je Branka po oružje kući. Branko je u tom trenutku od kuće ponio sa sobom gas masku, automat i 100 komada metaka. Kako nam govori, ponuđeno mu je da i njega odveze do kuće, ali s obzirom da je otac od Mile bio bolestan, on je odbio javiti se obitelji. Rekao je: "Ne treba, otac je bolestan i ne treba mu stavljati sol na ranu. U sebi sam u tom trenutku mislio da se svakako neću vratiti kući.".
Uputili su se u Vukovar, a na izlasku iz Vinkovaca ih je zaustavila policija...
Branko je sjedio naprijed u automobilu, na koljenima je držao automat i metke u kutijama te gas masku.
"Sjedio sam odmah iza njega s rukama u džepovima, a policija nas je upitala kamo idemo? Branko im je odgovorio kako idemo za Vukovar, a na što se policajac samo nasmijao. Policajac je vidio automat u rukama i rekao nam je da možemo doći do Bogdanovaca i da dalje za Vukovar ne možemo.", ispričao je Mile.
Nakon što su stigli u Bogdanovce, ondje nisu nikoga vidjeli, kako kaže u daljini se čula pucnjava. U selu su uspjeli pronaći zapovjedništvo, a gdje ih je zapovjednik zatražio osobne karte. Zapovjednik je pogledao osobne iskaznice na kojima je pisalo Branko Drinovac i Mile Filipović. Kako nam priča Mile, zapovjedniku nije bilo jasno zašto su došli jer se na iskaznici nalazilo srpsko ime i prezime. Zapovjednik ih je upitao kamo su krenuli, a oni su mu objasnili kako su se uputili u rat.
"Rekao nam je da se možemo ići jedino boriti u selo do Vukovara, ali da u Vukovar ne možemo ići. Odbio sam to i rekao da ako ne mogu ići u Vukovar da se vraćam kući. Vodili smo razgovor u nekakvom štaglju, a na koji je u međuvremenu pala granata na krov. Potrčali smo u podrum, a tijekom bijega mene je crijep udario iza vrata. Nakon ulaska u podrum upalili smo fenjer, a nakon čega sam zapazio kako mi nismo sami u podrumu. Ugledao sam krevete na kat u kojima ljudi spavaju, to me je malo zabrinulo te sam si pomislio kamo sam ja to došao.", prisjeća se Mile.
Zapovjednik im je rekao kako će ih njegovi ljudi odvesti u jednu kuću koja je samo uzidana te im je rekao da si pronađu posteljinu u nekim kućama te na provedu noć u toj kući. "Nismo cijelu noć nikako spavali, u jednom trenutku ispaljen je rafal po bunaru koji je bio odmah uz kuću.", prepričao nam je Mile.
Tijekom sutrašnjeg dana zapovjednik ih je proveo kroz selo, a Mile je u to vrijeme još uvijek bio bez ikakvog oružja. Oružje je dobio na večer nakon što su po njih u kuću došli nepoznati muškarac i žena po nalogu zapovjednika. Mile je tu večer dobio automat i 30 komada metaka, a nakon čega su krenuli kroz kukuruzni put prema Vukovaru. Proveli su ih kroz minirane dijelove, ali znali su točno u kojemu su redu bile postavljene mine jer su iste postavljene od strane Hrvata. Od 10 sati na večer pa sve do 5 sati u jutro, pješačili su tim putem prema Vukovaru.
Nakon što su stigli u Vukovar, zadužili su još oružja te su se uputili prema zgradi Gimnazije u Vukovaru.
"Počele su padati granate po Vukovaru, prolazili smo kroz haustor, a Branko je neprestano čitao što je zadužio pa sam se stalno vraćao po njega i govorio sam mu da se moramo skloniti. Zaustavio sam kamion s kontejnerom, a kojim smo na kraju stigli do Gimnazije u Vukovaru.", ispričao je Mile.
Od Gimnazije prevezeni su do sajmišta te su se smjestili u mesnici, a gdje su se i zadržali neko vrijeme. Napustili su mesnicu nakon što se tenk približio njima i raznio prazne drvene sanduke u mesnici u triješće. Prolazili su dani, a gdje god je bila potrebna pomoć, Mile i Branko su bili na prvoj crti. Bila je nedjelja kada su Mile i Branko nastradali, točnije Mile je ranjen s 8 metaka, a Branko je tada svoju borbu za Vukovar završio.
"Naređeno nam je da se vratimo natrag, rečeno nam je da su Hosovci izginuli. Nije mi bilo jasno zašto se vraćamo oko 150 metara unatrag jer su naši vojnici bili ondje. Jedan vojnik nas je trebao čuvati tako što je stao iznad nas na jednu srušenu deku od garaže. Rekao nam je da će nas odatle štiti, a mi da se dogovorimo što ćemo i kako ćemo, i u koju ćemo kuću. Ja sam planirao izvaditi osigurač iz bombe i pretrčati cestu, prići neprijateljima s leđa dok Branko bude s druge strane te ih tako riješiti. Branko je odmah otišao, a ja sam vadio osigurač i odjednom me metak pogodio u ruku. Stao sam i ugledao krv kroz jaknu, podigao sam glavu i ugledao trojicu neprijatelja koji pucaju s prozora. Pogodili su me i u drugu ruku i u tome trenutku mi je ispala bomba. Tada nisam bio siguran jesam li izvadio osigurač iz bombe koja mi je pala pod noge. Čekao sam da eksplodira, ali ipak se ispostavilo da na sreću nisam iščupao osigurač. Ponovno sam propucan i dok sam bježao upucan sam ponovno, a nakon čega sam i pao. Čuo sam da su krenuli za mnom i vikao sam "Lega dobio sam, lega dobio sam“, ali nitko se nije odazivao. Ipak sam spašen, trojica vojnika neprijateljske vojske su pala, a dvojica pobjegla.
Branko je krenuo da me premota, dao sam mu svoje metke i bombe koje sam imao. Rekao sam mu da ne uzima bombu s poda, a on me je samo upitao "Kome si namijenio tu bombu?“. Rekao sam mu da je bomba namijenjena njima, a ne njemu. Branko je rekao "E onda će ju oni i dobiti“. Krenuo ju je uzeti i samo se ukočio, potekla mu je krv na nos i na usta. Pomislio sam da je upucan u glavu i krenuo mu skidati šljem. Vidio sam da nema krvi na glavi, a na leđima je bila fleka krvi, upucan je kroz kičmu. Neprijatelji su vidjeli da ga diram i ponovno su počeli pucati, tada su mi se slomila dva rebra. U padu sam vidio da mu se tri metka zabijaju u koljeno. Nije mi bilo jasno kako da ga ostavim, rečeno mi je ostavi ga nema od njega ništa, on je gotov. Taj dan je bilo najviše ranjenih i poginulih, taj dan su nas neprijatelji probili, ali naši su nas nakon dva dana vratili.", ispričao nam je Mile.
Taj dan za Milu i za Branka je završila borba za Vukovar. Branko je poginuo, Mile je završio u bolnici. Došao je dan kada je Mile trebao krenuti kući i kako kaže, bilo mu je krivo što se nije mogao ostati boriti. Prevezen je u bolnicu u Zagreb, a koju je nedugo nakon napustio na vlastitu odgovornost. Mile je imao želju vidjeti oca živog, vratio je se kući 15.12., a otac mu je preminuo 19.12.1991.g. Mile je u borbi za Vukovar izgubio dugogodišnjeg prijatelja, ali ipak se vratio kući obitelji, a kojoj se pri odlasku nije javio jer je smatrao da se neće ni vratiti iz rata.
