Vlašić Iljkić: ’I naši Požežani ostaju bez osobnog asistenta’
21.11.2023. | 09:27
Priopćenje
Pregleda: 3283
Arhivska fotografija
(FOTO: Privatna kolekcija)
Prema novom Zakonu o osobnoj asistenciji, od siječnja 2024. godine, 570 korisnika koji sada imaju osobnog asistenta, više neće imati pravo na njega. Umjesto da je HDZ-ova Vlada novim Zakonom proširila usluge na sve korisnike, dio osoba s invaliditetom s najvećim stupnjem oštećenja izgubiti će postojeće pravo. Kako bi to spriječili, Klub zastupnika SDP-a je u listopadu predložio zakonske izmjene s ciljem osiguravanja osobnog asistenta i osobama s invaliditetom o kojima brinu roditelji njegovatelji i njegovatelji. O navedenim predloženim izmjenama nismo dobili odgovor od Vlade, ali jasno je da premijer Andrej Plenković i ministar Marin Piletić nisu spremni poslušati niti korisnike, ni struku, niti oporbu, u svojim prijedlozima, osim kada procijene da situacija šteti njihovom ugledu i časti.
Osobna asistencija je jedno pravo, a status roditelja njegovatelja sasvim drugo pravo i ne možemo reći da se radi o dupliranju usluga kada Vlada nije sposobna organizirati sustav koji bi korisnicima osigurao ranu intervenciju, dostupne socijalne usluge i mjesto gdje bi uputili korisnike s ciljem socijalnog uključivanja. Upravo stoga što su usluge nedostupne, a korisnici nisu socijalno uključeni, ograničeni su na vlastitu obitelj i svoja četiri zida. S druge strane, korisnicima i njihovim obiteljima, pomoć koju pruža asistent je zlata vrijedna, a mjeri se u dobrobiti osobama s invaliditetom.
Obratila mi se majka djevojke, osobe s invaliditetom, kako bi progovorila o stanju u Požegi i o tome što čeka njenu kćer, ali i cijelu obitelj od iduće godine. Nije jedina koja se našla u takvoj sitauciji, a ovo je njeno aktivno zalaganje za prava svog djeteta.
„Želja mi je da ovim pismom namjere ukažem na značaj i prijeku potrebu osobnog asistenta u životu moje kćeri, osobe s visokim stupnjem tjelesnog i mentalnog oštećenja, znači sa više vrsta teških oštećenja. Ona uskoro puni 24 godine pohađala je nastavu po prilagođenom programu u posebnom odjelu u OŠ Julija Kempfa u Požegi do svoje navršene 21 godine, uz asistenta neko vrijeme. Po završetku školovanja u njenom životu nastala je praznina, nezadovoljstvo, tuga i česta razdražljivost gubitkom dragih osoba iz njenog školskog okruženja. Prazninu nastalu prestankom školovanja ništa nije moglo nadoknaditi uz sav trud roditelja i obitelji počela je gubiti socijalizaciju s obzirom da u našem gradu nema ništa organizirano za takve osobe nakon završetka njihovog školovanja, osim udruga koje se brinu za svoje članove koliko mogu i tako smo mi preko naše udruge ostvarili pravo na osobnog asistenta, što sad prema novom zakonu gubimo, a ne možemo ni zamisliti da će se takvo nešto dogoditi. Otkad ima asistenta, asistentica je njena najdraža osoba, teta asistentica je njen najbolji prijatelj i osoba koja njen život čini sretnijim i ispunjenim, sreća je neizmjerna svakim njenim dolaskom, a asistenticu ima već 3 godine 4 sata dnevno.Između njih dvije razvio se poseban odnos koji pozitivno utječe na njezino zdravstveno stanje jer sreću i zadovoljstvo svakim njihovim susretom ne može nadoknaditi nitko. Osobna asistentica uživa svu njenu ljubav i povjerenje, gubitak takve osobe iz njenog života nanio bi veliku štetu mojoj kćeri u emocionalnim i zdravstvenom smislu, nezadovoljstvo koje se ispoljava vrištanjem i napadom bijesa samoozljeđivanjem, u takvom stanju teško se smiri i to traje satima. Kao majka apeliram na sve institucije da uzmu u obzir ovaj mali dio istaknut u ovom pismu, jer kad bih pisala sve sto nam se događa i u njenom zdravstvenom stanju trajalo bi jako dugo. Značenje osobnog asistenta ima veliku ulogu u njenom životu i gubitak bi donio strašne posljedice i štetu našoj cijeloj obitelji jer njena sreća i zadovoljstvo unatoč teškoj bolesti za nas nema cijenu.Kao majka apeliram na institucije i društvo, i mislim da je briga o takvim osobama i moralna obveza svih nas i nadam se da će se naći način i sredstva da i dalje imamo pravo na osobnog asistenta, na zadovoljstvo osoba s takvim potrebama i njihovih obitelji.“
Prema dostupnim podatcima, ovakvih slučajeva ima još u Požeško-slavonskoj županiji. Stoga još jednom apeliram na ministra Piletića i predsjednika Vlade Plenkovića da 570 osoba s invaliditetom s najvećim stupnjem oštećenja ne ostavljaju bez osobnog asistenta, a njihove roditelje koji su roditeljinjegovatelji bez osnovnih prava kao što je odlazak liječniku ili na terapije. Država koja ne brine o najranjivijim skupinama, o ljudima koji ne mogu sami sebi pomoći i kojima je potrebna podrška sustava – nije socijalna država. Ovim putem zahvaljujem medijima koji govore o ovom problemu i čija je reakcija više puta pomogla osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima da ostvare barem minimalna prava.
