Vesna Pisarović: ʺObožavam jazz, a odrasla sam uz Lepu Brenu, Bajagu, Tajči...ʺ
Vesna Pisarović
(FOTO: Hrvoje Zalukar Zagy)
Vesna Pisarović izazvala je pravu euforiju kada je svoje stare pop-pjesme otpjevala na brucošijadi FER-a u Zagrebu i danima se o tome pričalo. Pjevačica koja sa suprugom Ozrenom Pupovcem živi na relaciji Berlin-Zagreb, otkrila nam je koliko ju je iznenadio ovakav interes publike, dotaknuli smo se njezina novog jazz-albuma, politike, hobija...
Novi jazz-album je snimljen, kakav nam zvuk donosite?
Album je snimljen krajem studenog u Bruxellesu, a objavljen je krajem siječnja na njemačkoj etiketi Jazzwerkstatt, uz malu promotivnu turneju s nastupima u Hamburškoj filharmoniji te u Berlinu. Zapravo, na tom albumu na neki način radim otkako sam se počela baviti jazzom, jer riječ je pokušaju moje vlastite interpretacije jazz standarda, dakle biblije svakog jazz-glazbenika, uz dodatak nekih suvremenijih kompozicija autora poput Stevea Lacyja, Mala Waldrona i Charlesa Mingusa. Konkretnije, s tim programom nastupam zadnje četiri godine, i to uz pratnju američkog bubnjara Johna Betscha, legendarnog glazbenika koji je snimao s velikim i znamenitim imenima iz svijeta jazza. On je danas u svojim ranim sedamdesetima, ali po svojoj vitalnosti i muzikalnosti djeluje kao 16-godišnjak, dakle, vrlo je inspirativna osoba i veliki je privilegij svirati s njim. Mijenjali smo basiste kroz godine i napokon smo našli idealnog - Joea Fondu, Newyorčanina koji je obilježio free jazz i također pripada glazbenoj povijesti.
Koliko ste naučili od glazbenika iz svijeta jazza s kojima surađujete?
Surađivati, odnosno muzicirati s glazbenicima koji su nosioci žive povijesti jazz-glazbe, čak i onima koji su neposredno sudjelovali u njezinu bogatom razvoju, pa i najjačem uzletu, a mislim na trenutak be-bopa i free jazza krajem 50-ih i tijekom 60-ih, jedno je neprocjenjivo iskustvo. Svirajući s Johnom Betschom ne samo da slušam neprestane priče i anegdote o tom iznimno kreativnom razdoblju američke glazbe, već kao da stvarno mogu doživjeti žar trenutka kada na scenu izlazi Billie Holliday ili pak Ellington, Mingus, Coltrane, Max Roach, Mal Waldron...
Bilo je govora i o novom pop-albumu. Kako tu napredujete?
Kao i svi glazbenici usporedo se bavim s mnogo projekata, vrtim u glavi i razvijam raznovrsne glazbene ideje, ali u jednom trenutku morate postaviti neke prioritete, što druge stvari odlaže. Cijelo ovo vrijeme doista sam radila na vlastitim pop-skladbama koje bi uskoro mogle ugledati svjetlo dana. Čini mi se da će to biti jedan pitak i prijemčiv, vrlo suvremeni pop, ali razlikovat će se od glazbe kakvom sam se prije bavila jer utjecaji su postali drukčiji. Usput, ove se godine planiram pozabaviti hommageom bosanskom sevdahu ili onome što se naziva “poravna pjesma”, čemu bih htjela pristupiti u jednom sasvim novom ruhu, više u dosluhu s eksperimentalnom glazbom nego s onim što je danas uobičajeno, a to su tzv. world music obrade. Tako da ne znam kad će se točno dogoditi taj prijelomni trenutak kada ću završiti novi pop-album, ali sigurno uskoro.
Publika i dalje voli vaše stare pjesme, potvrđuje to i vaš koncert na brucošijadi FER-a u Zagrebu i u Varaždinu. Kako objašnjavate toliki interes za glazbom koju u Hrvatskoj dugo niste izvodili?
Još uvijek sam zatečena i pod dojmom tih nastupa i pokušavam pronaći odgovor, analizirati nove i stare generacije, današnju glazbenu scenu i analizirati sebe samu, ali nemam odgovor odakle takav interes. Je li to obična nostalgija ili je riječ o nekom novom interesu mlađih generacija ne mogu dokučiti, a zapravo nije ni bitno. Meni je na koncertima bilo odlično, a ono što je zapravo zanimljivo, i nikada mi se prije nije dogodilo je to da tim koncertima nisam dirigirala ja nego je to radila publika. Oni su pjevali, a ja sam ih pratila. Mogu zamisliti da je upravo to onaj zanos kakav se doživi samo na koncertima Miše Kovača.
Slušate li našu domaću pop-glazbu?
Danas zapravo uz berlinsku distancu samo rubno. Ali ipak bih izdvojila nekoliko zanimljivih stvari, primjerice to što rade glazbenici okupljeni pod imenom Valentino Bošković, koji stvaraju jedan vrlo inteligentan, prijemčiv i sanjiv suvremeni elektropop. Unatoč bračkom dijalektu mene to neodoljivo podsjeća na ono što je u Italiji svojedobno radio Franco Battiato. Također, sviđa mi se kako Vojko Vrućina ili Edo Maajka mogu uglazbiti društvenu i političku satiru. A što se tiče nečega više “underground”, to je svakako scena koju u Zagrebu trenutno okuplja Mak Murtić sa svojim iznimno kreativnim projektima poput orkestra Mimika.
Jeste li otišli iz Zagreba jer je došlo do zasićenja od estradnog života?
Bila sam dio estrade, ali mogu reći da nikada nisam živjela tu estradu. Imala sam uvijek svoj krug ljudi izvan glamura i šoubiznisa, studirala sam na Filozofskom i to je bio moj paralelni svijet. Jedino čega sam se u jednom trenutku zasitila jest vlastito glazbeno neznanje. Dakle, doista sam otišla u jednostavnoj namjeri da se nastavim glazbeno razvijati, da naučim nešto novo, da se izložim novim iskustvima. A jazz je u svemu tome možda više bio okidač nego razlog. Zapravo, kako sam po naravi pomalo nestrpljiva, tako sam možda i nezasitna, uvijek u potrazi za nečim drukčijim.
Tri puta ste nastupali na Dori, a jednom ste i pobijedili. Jeste li gledali povratničku Doru i možete li komentirati pobjednika Roka Blaževića?
Zapravo i nisam. Taj sam tjedan pobjegla na kosovske planine daleko od civilizacije, a iskreno, kako mi je pomalo i nestao interes za time, ne mogu biti analitična ni kritična.
Kakva iskustva nosite s Dore?
Možda griješim, ali čini mi se da su se danas stvari ponešto promijenile, te da to nema istu težinu kao prije. Uz današnju “reality” televiziju, uz internet i društvene mreže koji su svugdje oko nas, Dora i Eurosong možda su bliže jednom “talent showu”, nego onoj staroj velikoj estradnoj mašineriji. U svakom slučaju, čini mi se da se kod nas taj veliki spektakl zabave, što je Eurosong postao, možda još uvijek shvaća preozbiljno.
Živite na relaciji Zagreb-Berlin. Kažu da je Berlin idealan grad za umjetnike. Odgovara li vama, jeste li se našli tamo?
Berlin vas može inspirirati, ali se u njemu možete izgubiti i zagubiti. Najprije sam se u njemu bila izgubila, što je možda bilo i nužno da bih se na kraju mogla pronaći. Trajalo je to gotovo četiri godine, a u tom sam razdoblju doslovno bila duh, kako u tom gradu tako i na glazbenoj sceni. Zatvorila sam se u studio s klavirom, te unutar četiri zida radila ne bih li usvojila glazbeni vokabular za ideju koju sam imala, okupila glazbenike i krenula u realizaciju te ideje. Za sve treba vremena i sada sam nakon osam godina sretna što imam krug ljudi koji me motiviraju i inspiriraju, uz koje se osjećam kao da sam konstantno u “radionici”. Jako je važno biti dio nekog konteksta, scene koja te motivira i podržava, te u kojoj, što je najvažnije, vlada solidarnost.
Imate li želju vratiti se u Hrvatsku jednom za stalno?
Sve je otvoreno, nisam nikada imala jasan plan da ću otići iz Hrvatske i živjeti u Berlinu. Nisam planirala, a mnoge su se stvari eto dogodile. Ono što me gura i motivira isključivo je neki kreativni zvuk ili glazbena ideja, koju tražim kroz projekte, kompozicije, eksperimente s glasom. Gdje ću biti, u kojem ću gradu živjeti za pet, deset godina, to ovisi o tome kamo će me ta potraga dalje dovesti. Iako, jednom kad se otisneš iz onog poznatog, lakše je otisnuti se drugi i treći put.
Otisnuli ste se davno i iz Požege gdje ste odrasli. Kakvo vam je bilo djetinjstvo i kakvu ste glazbu slušali tada?
Imala sam krasno djetinjstvo koje bih poželjela svakome. Život kraj rijeke, krađa jabuka i kukuruza, plivanje u rijeci tijekom ljeta, veliko društvo, mali grad - jedno krasno djetinjstvo. Glazba koju sam slušala bila je šarolika, voljela sam kao mala slušati Lepu Brenu, obožavala sam Tajči i Bajagu, odrastala sam uz jugoslavensku muziku koja je tada bila mainstream i puštala se na radiju. Dok nisam okupila bend u čijem sastavu je bio Jurica Leikauff koji sada svira klavijature u Prljavom kazalištu, s njim sam hodočastila po dječjim emisijama od Turbo limacha i Hrtić hitića. Oliver Sertić je bio gitarist u bendu, a danas je bitno ime scene dokumentarnog filma. Bila je to generacija koje se rado nostalgično sjećam.
Biciklizam je vaš hobi i tjelovježba, razmišljate li i o natjecanju u ovom sportu?
Vježba je bitna svim glazbenicima, a pogotovo pjevačima, jer mi nemamo ništa osim vlastitog tijela kao instrumenta. Tako da je nužno težiti za tom nemogućom harmonijom tijela i duha. Biciklizam je nešto što me opušta i veseli, iako ne natjecateljski, ne bih našla vremena i za to. A nakon jedne dulje pauze upravo sam se vratila s jednog velikog izleta na snowboardu i to u pravoj divljini kosovskih planina, daleko od skijališta, uz tzv. “turno” vožnje. Možda jedan od najljepših odmora koje pamtim.
Pratite li politička i društvena događanja u Hrvatskoj?
Pratim i doziram iako imam dane kada sjedim i pročitam sve novine, kako strane tako i naše i tad mi je potreban gotovo čitav dan da se ‘očistim’ od svijeta i pojedinaca, od pohlepe, ograničenosti i predrasuda, te od ove trenutačne situacije koja je poprilično zabrinjavajuća. Ne znam što će se dogoditi da bi se nešto promijenilo nabolje, ali nešto se mora dogoditi.
Zadesio nas je opet veliki val iseljavanja, ponajviše iz vaše Slavonije. Kako gledate na to?
Uvijek je tužno gledati kako krajevi i gradovi propadaju i kako ljudi odlaze. No to kod nas nije neočekivano jer je situacija doista teška, ne samo u gospodarstvu ili politici, već i u kulturi i umjetnosti. S druge strane, migracije su oduvijek postojale kroz povijest, i ljudi uvijek traže uvjete za organiziranje svojih života nabolje. Uvijek ću podržavati težnju za boljim, iako je pitanje kako i ovi naši krajevi mogu ponovno “uhvatiti korak”.
Projekt “Naša velika pjesmarica” zanimljiv je koncept. Kako se rodila ideja?
Ideja se javila još 2004. godine na pjesničkoj večeri Maje Perfiljeve koja me upoznala s nekim vlastitim pjesmama kao što su “Tiha tugo moja” i “Nemam te”. A Maja mi je time nehotice otvorila vrata u riznicu pop-glazbe Jugoslavije 50-ih i 60-ih, što je bilo inspirativno za jedan suvremeni pristup. Zapravo, tom smo projektu na neki način pristupili isto kao što je Charlie Parker pristupio brodvejskim pjesmama koje su se puštale na radiostanicama: sačuvali smo formu, a zaigrali smo se, improvizirajući, sa strukturom i sadržajem - odakle i ta ironična referenca na “The Great American Songbook”. Svi koji nas žele poslušati sljedeći petak mogu doći u KSET.
Tekst: Večernji list
