Slikanje je moja velika ljubav, ali i terapija i lijek
FOTO: Compas
„Kad me uhvati inspiracija, kad me privuče neki motiv ili kad mi dođe da slikam, ne postoji ništa drugo, ja jednostavno sjednem i mogu satima i satima samo slikati. Kad slikam osjećam se slobodno jer u slikanju mogu raditi što god mi padne na pamet, što god želim“.
Tako je, na pitanje što je privlači u slikarstvu, odgovorila Željka Pleše, 18-godišnja Lipičanka, učenica završnog 4. razreda Hotelijersko – turističke škole u Daruvaru.
Ovaj hobi koji je prerastao u ljubav traje od 5. razreda osnovne škole kad je, kako kaže, na satu likovnog nacrtala labuda, što je primjetila učiteljica i usmjerila je prema slikarstvu. Do sada je naslikala više od 150 slika u raznim tehnikama, od vodene boje i tempera, ugljena, olovke pa sve do akrila na platnu što joj je trenutno najdraža tehnika.
Najčešći motivi su priroda i pejzaži, kaže kako se okušala i u portretima, ali priznaje da joj je naporno slikati ljude. Omiljeni slikar joj je Vincent Van Gogh, a najveća inspiracija Bob Ross čije Youtube epizode guta i u njima pronalazi prekrasne motive koje onda svojom osobnošću i stilom nastoji prenijeti na platno.
Godine 2016. sudjelovala je i na likovnoj koloniji „Lipiku s ljubavlju“, motiv šetnice lipičkog parka koji je naslikala, prodavao se na razglednicama, a svoje radove objavljuje i na instagramu: pz_arts.
Željka je zanimljiva i stoga što ne koristi klasične slikarske alate, poput palete za boje ili štafelaja nego boje miješa u tanjuru, a slika na stolu.
PET GODINA BORBE S NEPOZNATOM BOLESTISlikarstvo je dimenzija koja Željku izdiže iznad prosjeka, ali ono što je čini zaista posebnom djevojkom je činjenica da se posljednjih pet godina hrabro bori s teškom bolešću. Ova borba je tim teža jer ni nakon 5 godina liječenja, kontrola i pretraga od Zagreba do Osijeka, Željka do danas nema preciznu dijagnozu svoje bolesti.
A bolest joj je u tom periodu djelomično oštetila centar za ravnotežu pa ima problema u kretanju. Ima djelomičnih problema i s govorom, slabije čuje, a majka Tajana dodaje kako je u ovih 5 godina jedina dijagnoza koju je dobila; celijakija – osjetljivost na gluten.
Ona i Željkin otac Željko kažu kako su se u proteklih pet godina naslušali raznih prognoza, često i onih katastrofalnih, od multiple skleroze pa sve do onkoloških oboljenja. Ipak, posljednji pregledi na koje su potegnuli i u inozemstvo, pokazuju da ima nade. Isključene su najcrnje prognoze, a čak postoje najave da, nakon postavljanja dijagnoze, postoji šansa za Željkino djelomično izliječenje.
„Mi smo u ovih pet godina stvarno iscijeđeni u svakom smislu. Pokušajte samo zamisliti osjećaj kada vam liječnik kaže da se pripremite na najgore, a vi ste potpuno bespomoćni jer nitko ne kaže od čega točno ona boluje? Samim time ni ne znaju od čega je liječiti. Stvarno smo iscijeđeni, i mentalno i fizički, ali i materijalno. Željko radi na ergeli, a meni od 1. siječnja, nakon tri godine rada, nije produžen ugovor na radnom mjestu čistačice u Domu hrvatskih veterana. Stvarno ne znam što i kako ćemo sada. Svi dosadašnji pregledi koštaju, košta putovanje, u teškoj smo situaciji. Bez obzira na sve, i dalje nam je najvažnije da liječnici napokon postave dijagnozu i da Željka dobije adekvatnu terapiju i liječenje“, pojašnjava Tajana.
Željkino opće stanje je dobro, prisebna je, intelektualno potpuno bistra i vjerojatno baš zbog svega toga o bolesti nerado govori. Ističe kako nastoji živjeti najnormalnije što može i ne želi da je bolest obilježi na bilo koji način. „Zadnji pregledi su prošli dobro i liječnici kažu da ima nade. To su dobre vijesti, naravno, ali iskreno, ja se ne želim previše nadati jer ne želimo opet doživjeti neko novo razočaranje, ako stvari krenu loše“, priznaje ova hrabra i odvažna djevojka koja će, usprkos svemu, već u sljedećem naletu inspiracije, sjesti za svoj stol, u tanjuru razmutiti boje i potonuti u slikarski svijet u kojem može raditi što god poželi!
https://www.compas.com.hr
