SAVRŠENI K-9 tim: Miro i Lara već deset godina tragaju za unesrećenim osobama i spašavaju tuđe živote
7.8.2022. | 11:00
Kristina Šimić
Pregleda: 5164
FOTO: K.Š./ Privatna kolekcija
Dugogodišnji, iskusni HGSS-ovac iz Pleternice, Miroslav Mesić i njegova belgijska ovčarka Lara nedavno su uspješno položili zahtjevnu relicencu te time ponosno donijeli još jedna potvrdu izvrsnosti HGSS Stanici Požega koja svojim predanim radom i usavršavanjem već godinama služi na ponos i čast lokalnoj zajednici.
Miroslav i njegova vjerna uzdanica imali su zadatak na šumskom području od 15 hektara, po mogućnosti u što kraćem roku, pronaći sve zadane markirante što su uspješno obavili i time zaslužili produljenje licence od tri godine. Nadasve humana i altruistična suradnja čovjeka i psa s aspekta spašavanja života unesrećenih osoba utjelovila je jedinstvenu priču o odanosti, ljubavi i prijateljstvu utemeljenom na snažnom osjećaju brige za drugog. 
Budući da je Miro Mesić najvažnija osoba u Larinom životu zanimalo nas je kada je i zašto počeo suživot s Larom, potražnim psom Stanice Požega?
-Preko 25 godina sam u HGSS-u, a s Larom gotovo deset godina. Kada su se u selima Laze Vasine i Deževci 2007. godine izgubili dječaci od pet i tri godine bilo mi/nam je jasno da potrage za izgubljenom osobom mogu biti kraće ako se uključe i obučeni potražni psi. Potvrda tome je i uspješan pronalazak malog Branka iz Deževaca od strane karlovačkog potražnog psa Hosana, a što je i prvi značajniji uspjeh Komisije za potrage i lavine HGSS-a. Kolega rendžer iz PP Papuk, Stjepan Gal ( inače instruktor za K9 Timove) je nabavio belgijskog ovčara i ja sam mu, često, bio markirant. Svidio mi se taj trening sa psom i nevjerojatne njegove mogućnosti. Od planinara Prusine iz Osijeka, koji je imao ženku „belgijanku“, dobio sam štene, početkom 2013. godine. Larina mama, Laća već je imala djecu u HGSS-u, Larinu sestru BO i brata Maksa koji su još uvijek angažirani i uspješni potražni psi- prisjeća se Miro Mesić.
Ponosnim članom K9 tima ne može postati baš svatko, stoga je Miro pojasnio koja je i koliko traje obuka za potražnog psa.
-Obuka i učenje, odnosno potvrđivanje naučenog traju dok se pas ne umirovi, a to je uglavnom dok ne ugine. Osoba koja bi željela biti vodič potražnog psa trebala biti spašavatelj HGSS-a i preporuka je da godinu dana dolazi na naše mjesečne treninge, koji su na cijelom području Hrvatske te odlučiti da li je to za nju. Drugi korak je nabavka psa, pretežito Border Colli ili Malinois. Dalje se ide na polaganje poslušnosti psa, a što podrazumijeva izvršavanje desetak zadataka ( mirno odležavanje 5 minuta na mjestu, povlačenje iz igre s drugim psima, hod uz nogu uz nalog za sjedenja dok vodič odlazi, mimoilaženje s drugim psom bez reakcije).
Kada dva instruktora K9 tima, uz praćenje napredovanja psa, odluče da pas ide na licencu tada za vodiča počinju lagane muke vodiča i intenzivni treninzi.-
Iako je Lara iznimno disciplinirana, usredotočena i odana svom vodiču put do zahtjevne licence nije nimalo lak. A što je uopće licenca i kako se do je dolazi pokušali smo doznati kroz najosnovnije informacije.
-Da bi K9 tim ( vodič + pas) bio vjerodostojan u potragama mora proći „mjerljiva izvršenja“, Znači, voditelj licenciranja ( baza) upiše vodiču potražnog psa u GPS uređaj na digitalnu kartu terena tri segmenta, A, B i C, i to je zbirno cca 20 ha. U jednom je ništa, u drugom živi markirant, i u trećem „tkivo“ ( najsličniji miris mrtvoj osobi). Vodič, pojma nemam gdje je što. Kada pas detektira npr. markiranta mora 100 puta ustrajno lajati oko njega da bi tako obavijestio vodiča koji dolazi na to mjesto i upisuje koordinate točke pronalaska i to javlja Bazi/ zapovjednom vozilu. Ako se, npr. javi Bazi/ zapovjednom vozilu da u segmentu B nema ništa, jer pas nije zalajao u njemu, Baza/ zapovjedno vozilo opoziva vodiča uz informaciju da je u tom sektoru npr. „tkivo“ i pas tj. potražni tim je pao licencu. Ili, na Tirolsku prečnicu/zip line dužine od pedesetak metara se ocjenjuje prenošenje psa preko užeta na koje su ukopčaju, putem penjačkog i psećeg pojasa, i vodič i pas.
Zajedno se vodič, dok mu je pas u naručju, spuštaju niz nju i po iskapčanja se ocjenjuje mirnoća psa u zraku tijekom tog transporta i ev. plašljivost psa. U potragama HGSS često se, u početku, kreće u pronalazak nestalih uz prometnice, putove i sl. pa odatle i vježba traženje markiranta koji se sakrije uz šumski put. U vježbi se koristi dužina puta od 1000 m, ali markirant ne smije biti sakriven u prvih 500 m te ga pas po pronalasku mora „oblajati“. Za polaganje licence ima još izvršavanje određenih zadataka; nošenje brnjice, usmjeravanje na strmi nepristupačni teren, usmjeravanje u tri smjera- govori Mesić.
Potražni psi neizostavni su resurs u svakodnevnim akcijama traganja i spašavanja. Kako pas uopće pronađe živu nestalu osobu ili tijelo Miro Mesić pojasnit će riječima.
-Pas je moćni „resurs“ za potrage. Svake minute čovjek izgubi oko 40 000 ljuskica svoje kože i kada napuste tijelo one lete po zraku i nevidljive padaju oko čovjeka ili se vjetrom raspršuju. Pseći nos ima oko 300 milijuna receptora mirisa, a čovjekov oko 6 milijuna. Čak trećinu svog mozga pas koristi za analizu mirisa i stoga može identificirati miris i do 10 000 puta! bolje od ljudi. I zato pas, učinkovito, uz kvalitetnog vodiča može zamijeniti i 20 osoba u potragama, a naročito u teže prohodnom području. Air scent potražni pas, kao Lara, uz slobodnu kretnju „pokupi“ miris nestale osobe ( donese mu vjetar) i kreće prema izvoru. Vodič i pas često u potragama nisu u vizualnom kontaktu ( ali im je svekolika uzajamna komunikacija uvježbana) i kada pas pronađe unesrećenu osobu ( živu ili tijelo) alarmira vodiča ustrajnim lajanjem. Tada vodič prilazi i „nagrađuje psa“ (hranom, igranjem).
Pas je našao „svoj plijen“ i dobio nagradu, a vodič spasio unesrećenog i oboje su u toj simbiozi zadovoljni. Malo drugačije je sa Mantraill metodom potrage. Psu se daje npr. komad odjeće nestale osobe i odvede ga se na mjesto zadnjeg viđenja nestale osobe. Pas prati samo taj individualni miris po putu gdje je prošla nestala osoba. I Mantraill potražni psi polažu licencu, modificiranu.-
Lara je već stariji pas koji je nedavno, kao dio K9 tim, položila zadnju relicencu. Stoga, nismo mogli ne upitati Miru Mesića tko će ju u njegovoj HGSS Stanici naslijediti?
-Da, uspješno smo prošli relicencu ( a što je licenca u manje vježbi/zadataka) na Sljemenu uz otežane vremenske i terenske uvijete. Licenca traje tri godine pa se mora obnavljati. Od šezdesetak K9 timova ( potražni pas i vodič) u RH samo polovica ima važeću licencu, odnosno relicencu što govori i o rigoroznosti stjecanja statusa. Kada imate službenog potražnog psa to uzima puno, puno slobodnog vremena, strpljenja i morate imati razumnu i tolerantnu suprugu. Ne samo potrage, kojih je bilo stotinjak, već i mjesečni vikend treninzi, dežurstva, prezentacije, dnevno istrčavanje, liječenje, čišćenje kuće ( Lara spava u dnevnom boravku jer je dio familije)!, osobnog automobila, okućnice, traže sveobuhvatno angažiranje. Dok je štene, a i kasnije sa psom se mora stvoriti interakcija, treba ga socijalizirati koja je drugačije nego kod kućnih ljubimaca, pomoć mu u nesigurnosti ( traženje u mračnim ruševinama, let helikopterom, plovidba čamcem, rad u laviništu, … ) puno se igrati, raditi motivacijske vježbe, znati čitati znakove. Sve to znaju kolege iz Stanice Požega i teško se odlučuju na prihvat psa. Naša stanična spašavateljica Vanja iz Pakraca počela je s Lunom ali je ona (pas) nesretno nastradala-pojašnjava.
Poznati planinar, visokogorski penjač, ex. rendžer PP Papuk, ekološki aktivista, suautor Projekata planinska infrastrukture na Papuku, Miroslav Mesić, ni u mirovini ne miruje.
-Gotovo pedeset godina sam u planinama i to još drži. Sa suprugom Anitom i mojim Klikunašima uređujemo i markiramo planinski putove po Dilj i Požeškoj gori. Iz PP Papuk me pozovu za organizaciju manifestacija Astro party i Međunarodni dan planina, kao autor HGSS zemljovida Papuka ispravljam, na terenu, neke greškice, surađujem na nekim „ekološkim projektima“.Lara je i dalje radno sposobna ( nije umirovljena) i moramo biti oboje u kondiciji pa šetamo i bicikliramo po Pleternici i okolici, a što nam čini zadovoljstvo. Baš kao i vaša, novinarska, znatiželja-zaključuje.
S obzirom na to da ovaj iskusni HGSS-ovac iskustva u raznoraznim potragama ima na pretek zamolili smo ga da za kraj svoje mudre savjet podijeli s planinarima, rekreativcima i vikendašima koji krenu na izlete, kako ih on i Lara jednog dana ne bi morali trebali tražiti.
Nikada ne ići sam/a, nositi mobitel s punom baterijom i znati s njega iščitati koordinate svoje pozicije, obavijestiti obitelj o ruti i vremenu povratka, prije izleta od iskusnijih prikupiti podatke u ruti, vremenskim uvjetima, planinarskim objektima (interaktivna karta HPS-a), upisivati se u knjige HGSS-a na vrhovima i u planinskim objektima, ponijeti baterijsku lampu, torbicu prve pomoći te rezervnu odjeću i zaštitu od kiše i vjetra, držati se označenih planinarskih staza. Na Papuku je, kroz dva EU projekta, postavljeno oko 250 putokaza na raskrižjima planinskim putovima i šest vidikovaca koji mogu biti nužno sklonište. Teško da bi se čovjek na tom prostoru mogao dezorijentirati ili izgubiti.
Za one koji planinare po drugim krajevima i inozemstvu najbolje je da završe planinarsku školu. Članovi HGSS stanice Požega imaju mnogo iskustva u potragama, dobro barataju svim elementima i alatima za uspješan pronalazak izgubljenih i ozlijeđenih. U Hrvatskoj , naš stanični tandem Josip Kraker i Mario Babić prednjače po uspješnosti pronalazaka nestalih osoba pomoću bespilotne letjelice- drona- pojašnjava Miro Mesić.
