Požeškom gorom od Pleternice do Požege
HPD Sokolovac
(FOTO: HPD Sokolovac)
"Unatoč zastrašujućim prognozama snijega, leda, zime, vjetra i svega ostaloga planinari su se masovno odazvali na ovaj izlet. Već u samom startu činilo se zanimljivo i atraktivno. Ako je bilo potrebno doživjeti „Vlak u snijegu“ bili smo spremni. Svi smo stigli i prije vremena, kupili kartu, slikali se i oduševljeno ušli u vlak očekujući konduktera. I sama njegova pojava, štucanje karte činilo nas radosnim. Preplavljeni osjećajima iz davnih dana svatko je prepričavao svoju zadnju vožnju vlakom. Dolazimo do Jakšića gdje ulazi Mišo. Mašemooo Božici uz prepostavku da joj i nije lako vidjeti nas tako vesele, a ne ići s nama.
Stigli smo u Pleternicu. Krećemo prema centru i ulicom prema vinogradima. Iznenadilo nas naglo skretanje prema privatnoj kući. Ne znajući o čemu se radi prihvaćamo izazov. Domaćin nas ljubazno dočekuje u zagrijanoj prostoriji s okusima Slavonije i mirisima Rame.
Domaćin Jure Vidakušić živi u Pleternici pravi je čuvar običaja i tradicije svoga kraja koji ne dozvoljava da njegov rodni kraj padne u zaborav. Sve to čini okupljajući oko sebe svoje zemljake, te zajedno s njima na poseban način dočarava kako se nekada živjelo u Rami. Uz mezu, kuhano vino, čaj i gusle bili smo svjedoci dobrih ramskih običaja.
Zahvaljujemo Juri i krećemo dalje put vinograda. Cesta je nova, asfaltirana, bez rupa i ne bi se nikada reklo da vodi prema vinogradima.
Ubrzo nas čeka slijedeće skretanje. U daljini prepoznajemo domaćine koji nas očekuju.
To je vinograd i vikendica Antuna Belle. Široki osmjeh, slavonski motivi, lipicaneri, kuhano vino i čaj, kredenac i razni suveniri sve u jednoj konobi. Sretni smo! Ono čemu se nikako nismo nadali je spoznaja da ćemo moći jahati konje. Antun je zbog nas planinara pozvao jahače Petra i Saru koji su nam demonstrirali jahanje i pomogli svima koji su se, ako ništa drugo, popeli u sedlo uz široki osmjeh.
Etno kuća Bello prvo je seosko domaćinstvo u našoj županiji s tom dobivenom titulom. To je mjesto gdje možete doživjeti svu ljepotu slavonskog sela, gdje možete uzjahati konja i vidjeti pravo seosko dvorište.
Zahvaljujemo Antunu, Katy, Emilu, Petru, Sari i lipicanerima na svemu što smo doživjeli.
Put nas vodi dalje uz brdo Starac i naš vodič Davor upozorava da nas do Vranduka očekuje samo hodanje, te da sve prethodne olakšavajuće okolnosti zaboravimo. Snijeg je ugodan, hladnoća nas podupire s leđa tako da ju slabije osjećamo, uspona nema,a zimski prizori ispred nas očaravajući.
Dolazimo do ostaka velike utvrde Viškovačkog grada što znači da se nalazimo između Srednjeg Sela i Viškovaca. Utvrda je na 364 m, u šumi, dobro očuvana i može se obići sa svih strana. Kula je visoka 20 metara i debela 3 metra. Spominje se oko 1400. godine. Ima veliki ovalni tlocrt i izdužena je u smjeru sjever-jug.
Uz utvrdu nalazi se i nadstrešnica ispod koje smo povadili sve moguće iz svojih ruksaka. Od raznih vrsta apiritiva, sendviča, narezaka, rasola i sarme s google, do raznih desertnih kolača. Na vatrici niže, širio se miris pečene slanine. Koliko god bili siti, to je delicija koja se ipak još malo mora probati kao da ispitujemo jel stavrno tako dobra kao što izgleda. I zaključak je uvijek isti: Mmm, odlična je! Baš onako kako treba, da je drugačija nebi valjalo.
Siti, krećemo dalje. U redovima tridesetak planinara čuju se svakakve priče. Od planinarskih, pomorskih do „lovačkih“. Čini se kako je najviše upravo tih „lovačkih“ koje najviše izazivaju smijeha. U veseloj atmosferi prolazimo kroz Laze 8jedne, druge, treće) i spuštamo se u Vranduk. Tek tada osjetimo svu silinu vjetra dok gledamo djecu i njihove vesele radosti na snijegu.
Naš „Vlak u snijegu“ preživio je i bez Pere i Ljubana."
HPD Sokolovac
