Postadosmo tuđinci i na svom i na njihovom!??
24.6.2018. | 09:23
Franjo Memedović
Pregleda: 3613
Novac
(FOTO: google)
Vijesti kako neki poslodavci svojim radnicima povećavaju plaće od šest pa sve do trideset posto, paraju medijski prostor i zvuče nestvarno pa pomalo i panično. Kažu ti poslodavci, da s tim povećanjima plaća svojim radnicima žele pokazati i dokazati koliko su im oni značajni, potrebni i neophodni u njihovim poslovnim procesima. Da ovakve izjave nisu cinične bile bi i komične , kao da ti isti radnici do sada nisu bili sastavni dio njihovih poslovnih procesa i kao da ti isti nisu doprinosili poslovnim rezultatima i debelo punili džepove tih istih gazda-poslodavaca svih proteklih godina. Ma jako se dobro zna da ni sada oni plaće svojim radnicima ne povisuju iz nekog posebnog poštovanja prema njima , nego to čine iz puke nužde i panike koja ih je zahvatila nedostatkom radne snage na tržištu rada. U ovoj priči interesantnim se ističe jedna činjenica, a to je, da se ova i ovolika ,,povećanja" plaća većinom ili u potpunosti odnose na niže kvalificirana radna mjesta, koja su desetljećima bila podcjenjivana i potplaćena, omalovažena i na takav način mladim generacijama neinteresantna i neprihvatljiva. Oni koji su u tim i takvim poduzećima bili na rukovodećom mjestima i s plaćama u omjerima tri, četiri pa čak i pet naspram jedan, očito više nisu više toliko ,,sposobni i zaslužni" za poslovne uspjehe i procese, pa tako i za ukupne rezultate poduzeća. Njima plaće ostaju iste ili se smanjuju. Vrlo čudno i interesantno, a do jučer su bili i ,,sposobni i zaslužni". ? Izgleda da je netko konačno shvatio kako su im postali skupi i neučinkoviti ti ,, goniči robova". Ne bi oni ni dalje bili skupi da ,,robova" (radnika) i dalje ima u izobilju, i da im se može govoriti,,ako nećeš ti raditi na tvoje radno mjesto čeka drugih deset". E nema više tih deset, nema više niti tog jednog radnika . I zbog toga ti ,, robovi" (radnici) odjednom postadoše gazdino cvijeće, kojem se sada tako tepa, a koje su ti isti poslodavci desetljećima zalijevali toplom vodom kako bi im dobro i bolje ,,cvjetalo". Nakon svega toga i takvoga odnosa sada imamo rezultate takvog tretiranja. Nema više ,,cvijeća" , ostadoše pusti ,,cvjetnjaci i aleje" proizvodnih hala, polja, hotela i restorana i mnogi drugih gospodarski sadržaja, je l' radnika (cvijeća) stručnih i kvalificiranih jednostavno više nema. A gdje nestadoše? Odoše trbuhom za boljim kruhom gdje ih neće zalijevati toplom vodom , gdje neće biti ničije ,,cvijeće"nego samo radnici , gdje im nitko neće stalno govoriti kako na njihovo radno mjesto čeka drugih deset, gdje će biti poštovani i plaćeni prema svojim sposobnostima i zaslugama i gdje će od svoga rad moći dostojanstveno živjeti.
I što smo iz svega ovoga do sada naučili? Bilo bi dobro da smo išta, ako i za ono malo ništa nije prekasno. Ovi koji ostadoše u ovoj ,,lijepoj, bogatoj i perspektivnoj " državi još uvijek se nadaju i vjeruju kako će se općedruštvena situacija može promijeniti.To se može dogoditi samo na jedan način, a to je, onaj, koji je tridesetih godina prošlog stoljeća izrekao poznati hrvatski političar Vladko Maček u svoje dvije mudre misli i izreke,, ZA NOVU MUŽIKU POTREBNI SU NOVI MUŽIKAŠI" i ,,DA BI SE LAJBEK (prsluk) MOGAO PONOVA ZAKOPČATI MORA SE NAJPRIJE RASKOPČATI". Ove misli i izreke puno i sve govore. Ako je netko u nekoliko navrata u proteklih skoro tri desetljeća imao priliku da ovu državu stvori bogatom i perspektivnom , državu zadovoljnih i sretnih ljudi, a to mu nije uspjelo, onda to može značiti samo jedno , ili nije znao ili su mu namjere bile nešto drugo. Kroz sve te silne godine takvog vođenja države skoro sve je izgubilo svoje vrijednosti od kulture rada i dostojanstvo radnika i građanina, pa sve do identiteta nacije i to sve kroz silne eksperimente raznih politika, klijentelizma, lutanja u magli i traženju nekih ,,pametnih rješenje" koja su toliko ,,pametna" bila da su nas odvele, manje ili više, u smjeru utapljanja i prilagođavanja raznim tuđim interesima i zahtjevima i na takav način postali smo , kako bi narod rekao, repa bez korijena . Propadanjem svih industrija , od prerađivačke do poljoprivredne, postali smo područje plasmana stranih roba upitne kvalitete, kao i raznih skupih usluga, te tržište jeftine radne snage, jednostavno dovedeni smo u ovisničko i dužničko ropstvo. Svi ti trendovi i okolnosti doveli su do ovakvog stanja i situacije u kojoj nas je svakim danom sve manje gdje su životne potrebe sve skuplje a unutrašnja politička situacija sve depresivnija i kao da se sve vrti u nekom začaranom krugu. Poraza na demografska politika u posljednjih tridesetak godina , masovno pražnjenje stanovništva , prvenstveno iz ruralnih krajeva, a i većih gradova, te odlazak ostatka vitalne radne snage prije svega zbog potplaćenost rada u domaćim poduzećima, stvorili su nestašicu radnika u svim gospodarskim granama , od turizma pa do poljoprivrede, ma kako nam god ona bila.
I kako iz ovog našeg zla u neko naše dobro ? Vrlo teško, i vrlo sporo će to ići. Teško se oteti dojmu da se sve ovo slučajno dogodilo , kao što je teško povjeravati da bi kiša mogla padati a da se ne naoblači. Možda ovakva situacija može poslužiti i kao neko dobro? Možda treba dotaknuti dno, kako bi započeo ponovni uspon prema vrhu? Možda apsurdu treba prepustiti da do kraja odradi svoje , a onda da nastupe razum , pamet, otrežnjenje i poštenje ? Možda se sve to još dugo neće trebati čekati? Istina u tom čekanju i nadanju još će mnogi napustiti ovu zemlju , ali sigurno je, da će se neki i vratiti. Na žalost ni višestoljetna nam povijest nije bila puno bolja, ali iz nje ništa naučili nismo . Pečalba je uvijek bila sudbina malih i siromašnih naroda, ili su za nekog radili ili su za nekog ratovali. Ovaj narod na ovom tlu je uvijek ,manje ili više , imao vođe koji su se zaklinjali u dobro tog istog naroda , samo što taj narod nije shvaćao i osjećao tu dobrotu. Čudan je taj neki narod, ili kako ga još nazivaju građanima, kad ne osjeća to ,, dobro" i ,,blagostanje", primjerenih plača i dobrog života, pa to mora potražiti negdje drugdje. U tom nerazumijevanju između vlast i naroda neka se promjena mora dogoditi da na svom ne budemo tuđinci i jeftini najamnici , kada to moramo biti tamo gdje nas je ,,dobra" vlast otjerala. Zna se tko koga bira i smjenjuje i nikako ne treba stajati uvijek ona, da narod zaslužuje vlast onakvu kakav je taj narod. Ovaj narod zaslužuje bolju vlast i bolji život.
