MJESEC LJUBAVI: Sjećanje na požeške parove- Hermina i Josip E. Tomić
Hermina i Josip E. Tomić
(FOTO: GMP)
Ona je bila prelijepa glumica, izrazito domoljubno orijentirana, književno nadarena, a on ugodne vanjštine, okretan i duhovit, talentiran za glumu, pjevanje i pisanje. Rođeni iste godine, 1843., on, Josip Eugen Tomić u Požegi, ona, Hermina Prešern, u Zagrebu. Njihov susret u Karlovcu 20 godina poslije bio je sudbonosan. On je nakon pet godina bogoslovije odustao od svećeničkog zvanja te je došao u Karlovac za prvog urednika časopisa „Glasonoša“, a ona se nakon desetak godina djetinjstva u Karlovcu s obitelji preselila u Varaždin gdje je nastavila školovanje u samostanu uršulinki da bi se uskoro ponovno vratila u Karlovac nakon očeve smrti.
Hermina se 1862. prijavljuje na audiciju dobrovoljačkog teatra koji pod ravnanjem Ivana Trnskog priprema „Graničare“ u kojima briljira u naslovnoj ulozi Mace. Od prvog Hermininog nastupa uzavrelo je zanimanje za sve javne priredbe u organizaciji Društva narodne čitaonice. Središte zanimanja bila je prelijepa Prešernova čiju je štokavštinu Trnski neumorno dotjerivao pa je mimo svih pravila postala začasnom članicom toga, pretežno, muškog Društva. Pod utjecajem Trnskog počela je pisati članke i anonimno ih objavljivati u raznim novinama i časopisima. Bila je česta gošća obitelji Trnski koja je imala izvrsno opremljenu knjižnicu i tu se susretala s brojnim ličnostima hrvatskog javnog i kulturnog života. Tu se dogodio i sudbonosni susret Hermine i Josipa Eugena.
Nesumnjivo je da je Hermina imala brojne udvarače, ali mladi požeški književnik i novinar vrlo brzo je osvojio njezino srce. Između ostaloga, spojila ih je i ljubav prema kazalištu i književnosti, pa su se 5 godina nakon prvog susreta, odnosno 1868. i vjenčali. Zašto su tako dugo čekali na vjenčanje? Naime, Tomić je vrlo brzo shvatio da neće moći obitelj uzdržavati od skromnih i neizvjesnih novinarskih prihoda te je upisao studij prava, a po njegovom završetku slijedilo je vjenčanje. Dok ga je čekala, Hermina je sve rjeđe nastupala, ali je zato sve više pisala i prevodila članke za novine i časopise.
Prvu godinu bračnog života proveli su u Požegi, a onda se sele u Zagreb jer je Josip Eugen tamo dobio posao. Njihov zagrebački dom postao je stjecište domoljubnih intelektualaca kao što je bio August Šenoa, Trnski, Tade Smičiklas, Ivan Dežman, Fran Marković…Za njihovo ugošćavanje posebno se brinula Hermina. Od 1872. godine kada je Eugen imenovan savjetnikom za dramu započela je njihova živa djelatnost u Hrvatskom zemaljskom kazalištu.
Hermina je posebno vodila brigu o mladim i nadarenim glumicama kojima je nastojala pomoći na različite načine. Njezina književna karijera počinje 1883. kada se anonimno zagrebačkoj publici predstavila veselom jednočinkom „Kita cvijeća“. Ne znajući o kome se radi predstavu je pohvalio i književnik Ivo Vojnović. Nakon toga Hermina je napisala još dva dramska djela pod svojim imenom. Nesumnjivo je da su se u svome književnom radu podupirali i da je Hermina bila velika potpora svome mužu, ali i on njoj, i da se sigurno ne bi odvažila pisati bez njegovog dopuštenja, a možda čak i nagovora.
U braku su dobili troje djece, dva sina, Eugena i Dražena te kćer Zdenku. Herminu je jako pogodila smrt supruga 1906. godine, a onda još više njihovih sinova, dvije godine kasnije sina Dražena, odvjetničkog perovođe te Eugena ml. 1913. godine, domobranskog časnika. Umrla je nakon duge i teške bolesti dvije godine kasnije, 1915., u 74. godini života, u domu svoje kćerke Zdenke i njezina muža, odvjetnika Vladimira Prebega.
izvor: Gradski muzej Požega
