MISONARSTVO KAO POZIV: Vlč. Karlo Prpić život je posvetio pomažući drugima u Kamerunu
15.11.2022. | 12:36
Kristina Šimić
Pregleda: 2820
FOTO: Ustupljene fotografije
Svećenik Požeške biskupije velečasni Karlo Prpić već 33 godine ustrajno kroči misionarskim stazama ljubavi donoseći zrake nade i utjehe u srce afričkog kontinenta. O misionarima i njihovim misijskim djelovanjima skloni smo razmišljati kao o izuzetnim pojedincima koji svojim neumornim svjedočenjem Kristove blizine vraćaju smislenost u svakodnevicu ljudi na marginama zaboravljenog svijeta.
A što to potakne čovjeka da se iz blagodati zapadnog svijeta otisne u nepredvidivosti dalekih horizonata pojasnit će vlč. Prpić.
-Onih davnih 70 tih godina prošlog stoljeća bilo je zanimljivo čitati uglavnom rijetke dopise naših hrvatskih misionara u dalekim prostranstvima Azije i Afrike. Iz moje rodne župe Nove Kapele gotovo sav svoj redovničkiživot i rad u to je vrijeme u Kongu Kinšasa provela Anka Luketić. Međutim osobno sam o sličnoj mogućnosti počeo razmišljati tek nekoliko godina nakon svoga ređenja za svećenika ranih osamdesetih. Jednog dana mi se svidio dopis jednog biskupa iz afričkog Kameruna koji je preko ondašnje Katoličke Biskupske Konferencije bivše države i misijskog časopisa Radosne vijesti tražio neke nove sile i raspoložive osobe za pastoralni rad s mladeži u svojoj mladoj i tek uspostavljenoj biskupiji. Valjda je to bio okidač. Sve je uostalom nakon toga išlo dosta brzo i s dopuštenjem nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića otisnuo sam se u jesen 1989. Prije slijetanja na južnu polutku Zemlje proveo sam nekoliko mjeseci na odsjeku za strane jezike pariškog Katoličkog sveučilišta. Početak traženja nekog dubljeg smisla u cijeloj priči, u svom osobnom pozivu i zvanju.-
Iako počeci znaju biti teški i izazovni, pogotovo kad se nađete u sredini toliko različitoj od vašeg prirodnog okruženja vlč. Karlo ima samo pozitivna iskustva jer ga je od prvih koraka u novoj državi pratila gostoljubivost i otvorenost Kamerunaca.
-Prvi dodir s afričkim podnebljem me nije iznenadio: bilo je jedne rane večeri prije zalaska crvene vatrene kugle. Pravi toplinski udar po izlasku iz zrakoplova. I prva besana noć u jednom od inače najtoplijih gradova u regiji. Poslije sam shvatio da i domorodci mjesecima noću ne ulaze u domove i spavaju pod nadstrešnicama ili slično, kroz čitavo i mjesecima dugo iznimno suho i vruće godišnje doba. Biskup i njegovi suradnici su me srdačno primili. I nakon tjedan dana poslali kao duhovnika u obližnju srednju katoličku školu od otprilike 1200 učenika. To je bio predznak i ustvari je donekle usmjerilo moje misionarske dane sve do danas. Rad s mladićima i djevojkama u odgojnim ustanovama i nastojanje u potrazi za novim i zapravo prvim domaćim duhovnim zvanjima među mladim kandidatima za buduće potrebe biskupije Ngaoundéré u samoj središtu države Kamerun. Međusobno se povjerenje relativno brzo uspostavilo i nisam nikada poslije osjetio bilo kakav žalac netrpeljivosti ili neprihvaćanja u susretu s djecom, mlađim i starijim uzrastima. Na duhovnom polju se radi i djeluje bez pritiska i pretjerane tjeskobe inače postaje neizdrživo. Spontanost domaćega puka mi je uvijek bilo ohrabrenje. Misijska prisutnost u zemlji od 26 milijuna otprilike od kojih su po procjenama oko 8-9 milijuna katolici, uglavnom je s poštovanjem prihvaćena još od samih početaka s kraja 19. stoljeća na ovim prostorima. Misionar nije strani plaćenik koji vreba svoj plijen u zasjedi. Niti predstavnik vanjskih kompanija i korporacija, materijalnih i financijskih interesa. Vjernici to jako dobro razumiju i s poštovanjem ga susreću bez obzira na značajne rasne ili kulturološke razlike i korijene. Moj slučaj nije iznimka od pravila.-
Biskupija Ngaoundéré u dalekom Kamerunu za vlč. Karla Prpića već 33 godine je drugi dom. Od samog početaka usmjeren je na rad s mladima na području obrazovanje od čega ga ipak najviše raduje otkrivanje ljepota svećeničkog poziva svima koji pokažu interes za duhovna zvanja.
-Ngaoundéré na domaćem jeziku fulfulde znači mjesto "pod kamenom ili stijenom". Gradić od nekih 30 tisuća stanovnika. Čitava pokrajina je velika visoravan vulkanskog podrijetla, bazalt i granit, i uživa umjerenu tropsko kontinentalnu klimu. Adamawa /"zemlja Adamova"/ je jedna od deset regija koje čine današnji Kamerun. /'kameroeš' kažu dolazi iz portugalskog jezika jer su oni u davnini bili prvi istraživači ovog podneblja/. Biskupijske se granice poklapaju s pokrajinskim. Prostor veći od Hrvatske koji sada broji oko 60 tisuća rimokatolika. Suživot je to ovdje nezaobilazno s brojnim muslimanima te pripadnicima staro- afričke religije animizma. U tridesetak misijskih postaja. Trenutno su domaći svećenici i redovnici u većini kao i mjesni ordinarij - biskup. Za naše vjernike. Upravo je obratno bilo još devedesetih godina 20 og stoljeća. Većinu svoga vremenu do sada sam proveo kao ravnatelj katoličkih privatnih škola te rektor tzv. Dječačkog sjemeništa za našu biskupiju. Ujedno trajno pomažem na susjednim zajednicama poglavito nedjeljom i blagdanom. U kraćim razdobljima sam bio i upravitelj nekih okolnih župa te sada već 12tu godinu pripomažem domaćim zvanjima na ovdašnjoj vojnoj župi. U svemu svakodnevni susret s mladima ljudima i mladićima koji razmišljaju o mogućem ulasku "u religiju" kako ovdje kažu osta i do danas prva pa i najdraža dužnost.- govori.
A kako izgleda prosječan dan misionara vlč. Karlo opisat će riječima-Prosječni dan misionara je splet susreta i prijama, počesto više slušanja nego li govorenja, a između dvoga neophodno određeno vrijeme "za sebe": čitanje kao najbolji odmor i neizostavni trenutci molitve. Nisu nam strani ni susreti s bolesnicima. To je obično dosta teško poglavlje zbog sveprisutne malarije i nekih drugih tropskih bolesti a na razini biskupije jedna grupa laika i redovnica se u ime Crkve brine o više gubavaca kojih se još nađe u ovim krajevima.-
Posebno zanimljiv, a dosad nedovoljno poznat je afrički način doživljavanja Boga u kojem je obitelj, molitva i zajedništvo uvijek prioritet. 
-Afrički čovjek je nepobitno religiozna osoba. To priznaju i svi oni koji imaju potpuno suprotna životna opredjeljenja. To je osjetljiva religiozna duša. Nikada nisam čuo ni čitao da bi se netko ovdje javno "pohvalio tzv. naprednim ateizmom ili bezvjerom" u skladu s vremenom i modom. Opstojnost Božja, Stvoritelja i Svedržitelja, nije upitna i duboko je utkana u svijest i mlađih i zrelijih naraštaja. Kršćanstvo je tome pridodalo svoje uvjerenje u istinitost spasenja za vječnost u osobi Mesije, Isusa Krista. U skladu s tim nedjelje i posvećeni dani su svetinja. Jako dobro posjećene crkve bogomolje vrve još uvijek mnoštvom djece i mladih osoba. Bračnim parovima u najsnažnijoj dobi. Zauzetost i prisutnost u župskim zajednicama je velika potpora i voditeljima i animatorima duhovnih događanja, susreta, slavlja i bogoštovlja. Kako bi stariji ovdje sažeto znali spomenuti: ako je za Boga, ne žalimo i spremni smo se založiti. Vrijeme i sredstva, obitelj i potomstvo. Mise i molitveni susreti su nezamjenjivi za mnoge. Za to se uvijek mora naći dovoljno prostora. Bez žurbe i nervoze. Ostatak svijeta ima uru ili sat, ponekad se kaže, a Afrika vrijeme. Bogoštovni čini ne trpe sakaćenje i skraćivanje. Neprestano pogledavanje na sat i približavanje izlaznim vratima, što prije i kraće to bolje, nepoznato je ovome svijetu.-pojašnjava vlč. Karlo.
Život u misiji zasigurno nije za svakoga, ali kad jednom odlučite služiti zajednici, prenositi Radosnu riječ i postati utočište ljudima, vaš život oblikovat će iskustva kroz koja ćete rasti, a u svemu što radite vaša djela nosit će odlike kristolikih osobina.
-S punom sviješću nakon 33 godine u srazu i susretu sa "misijom" mogu mirno potvrditi da se, upravo neočekivano, u ovom odabiru načina života i rada ustvari više prima nego li daje. Nipošto u materijalnom smislu ,ali zato nesumnjivo na duhovnom, moralnom pa čak i na intelektualnom planu. U počecima nisam ništa posebno tražio. Nisam ni slutio što me čeka. Sada je jasno da sam se dobrano okoristio ovim iskustvom. "Gubitnici" su oni kojima sam bio poslan. Misijsko zvanje je uvijek dobitna kombinacija. To ne isključuje neizbježne poteškoće kao i u drugim zanimanjima, pitanja bez odgovora, zastoje i nedoumice, privremeno...-
U cijeloj priči neizostavan je i doprinos Požeške biskupija koja dugi niz godina materijalno i duhovno pomaže.
-Izdašnija suradnja i duhovno - materijalna pomoć požeške biskupije jednoj mladoj lokalnoj crkvi /Ngaoundere/ na prvoj crti u misijskoj zemlji počela je otprilike 2004. godine. Župna crkva sv. Josipa u radničkom naselju tik uz središte provincije u potpunosti je izgrađena doprinosom sestrinske požeške biskupije. Slijedi niz potpora i nekim drugim projektima; pastoralnim centrima, kapelama u izgradnji...Tisuće misnih nakana uz pripadni stipendij su već godinama značajni doprinos domaćim afričkim mladim svećenicima u svakodnevnom pre -življavanju. Nekoliko svećenika i vjernika raznih zanimanja s područja požeške mjesne crkve u posljednje vrijeme pomaže određeni broj naših studenata, bogoslova, kandidata za svećeničko zvanje. I to ih ohrabruje u nastavku njihove pripreme. Tu je i nesumnjiva duhovna izmjena od velike koristi. Moć ustrajne molitve je nepobitna. Misije su volja i djelo božje. To je molitveno ozračje. Duhovna stvarnost. Svako naviještanje Evanđelja je hitno i ne trpi odlaganja. Crkva se svoje srži nikada neće, ne može i ne smije odreći.- napominje vlč.Karlo.
Velečasni Karlo Prpić život posvetio je vjeri, molitvi i brzi za druge. Svakodnevno se bori za podizanje kvalitete života i ljudima je svojevrsno utočište. Puno je to obaveze, previše briga za pojedinca koji se trudi odgovoriti na svaku molitvu i svaki poziv. Ipak, na kraju dana, i on je samo čovjek. Stoga nas je zanimalo na koje načine se duhovno krijepi, gdje pronalazite snagu za dalje i što ga motivira da ne odustane, u trenucima kad su stvari teške.
- Kada jednom osjetite da ste na pravom mjestu u pravo vrijeme onda prestanete uvijek ponovno preispitivati svoju odluku o ispravnosti i suvislosti onih prvih koraka u prošlosti. To je neko stanje duha koje vas vodi još malo naprijed pa onda još malo dok se bude dalo..Nije to vidljivo i fizički na dohvat ruke. Nije to bengalska vatra koja naglo plane, još brže se ugasi i nestaje bez traga. Ako to raspoloženje i odlučnost potraju u srcu, "zvanje u zvanju" se samo po sebi opravdava. Nema jačih motiva od ovih. Jer to isključuje svaku (štetnu) sumnju koja inače nagriza i umara duh i svaku spremnost na služenje kao i najbolja i nesebična nastojanja.- kazuje.
Uz ustrajan rad, žrtvu, i konstante doprinose na duhovnom i materijalnom planu trebali bi doći i rezultati. Vidljivi i opipljivi. Kojom brzinom dolazi do promjena u Kamerunu i jesu li one moguće vlč. Karlo pojasnit će-
Bolna je to tema, ako sam dobro shvatio svih ovih godina, u većini zemalja i država tzv. 'crne Afrike'. Kada je naše podneblje u pitanju /Kamerun sa svojih pola milijuna kvadratnih kilometara prostora između Oceana na jugu i južnih granica rubova pustinje Sahare na sjeveru/ ne možemo se pohvaliti posebnim napretkom i razvijenošću još tamo od proglašenja neovisnosti oko 1960 tih. Nakon drugog svjetskog rata navodno su Kamerun i sadašnja Južna Koreja bili otprilike ruku pod ruku. Danas je to nebo i zemlja. Ulažu su neki napori i pokušaji za unaprjeđenjem gospodarstva i poboljšanjem svodnevnih uvjeta života ali se istovremeno produbljava ponor između dobrostojeće manjine i ogromne siromašne ranjive većine. Zato se unatoč svemu opipljivo osjeća tjeskoba i zabrinutost posebice mlađih naraštaja za blisku sutrašnjicu a ne samo daleku budućnost. Već odavno nedovoljno a sada i derutno stanje većine infrastrukture, napose cesta te odgojnih i zdravstvenih ustanova i slično sigurno ne pridonosi boljim osjećajima u širokoj populaciji. K tome možemo pridodati uglavnom kržljavi osjećaj za pravdu i pravednost javnog sektora i državnih službi. Uz prilično raširenu korupciju po uredima, u zapošljavanju i ostalome, izgledi ovoga društva unaprijed ne izgledaju posebno blistavo. Nadajmo se da to neće konačno dovesti jednoga dana do tragičnog "clash of generations". Apsurdno i neshvatljivo, općenito gledano, iz kuta inače najvećeg i kažu, po prirodnim resursima, najbogatijeg kontinenta.-
I možda se Kamerun ne razvija brzinom kojom bi stanovnici to željeli, možda i promjene dolaze sporo i teško, i taj jednoličan ritam posebno je bolan za one koji su svjesni potencijala i svjesni blagodati države u srcu Afrike. Ipak, godine provedene služeći drugima obogatile su život vlč. Karla nekim od najvrjednijih spoznaja.
-Da je ljudski život neprocjenjivi dar Božji koji vrijedi braniti, uzdržavati, njegovati i cijeniti bez obzira na žrtve i ulaganja. Potom da je međusobna solidarnost u poteškoćama posebna značajka maloga čovjeka u čijem životu još uvijek snažnu ulogu igra utjecaj obitelji, klana i srodne skupine. Nema boljeg primjera od samog Kameruna zvanog "Afrika u malom" sa svojih stotinjak i više etnički dosta raznorodnih grupa, jezika, narječja i običaja. Bezimeni i bez glasa i važnosti se međusobno prepoznaju i udružuju u borbi za opstanak kao brana protiv određenih nepravdi u društvu. U njihovim očima imanje i stanje nisu ni jedini ni najvažniji razlog u procijeni kakvoće jedne ljudske egzistencije. Konačno ništa ne može zamagliti i još manje zamijeniti čovjekov odnos sa Vrhunaravnim.-govori vlč. Karlo.
Do sljedećeg posjeta Požegi, proći će godinu dana, koja će sudeći po obavezama i planovima proletjeti u trenu.
-Moje je svakodnevno danas - zapravo jučer. Dužnosti i obveze preuzete proteklih godina su iste i identične i danas. Ne vjerujem da će se to promijeniti do završetka boravka u misijama. To je ucijepljenost u život i rad, u nade i nevolje ove crkve biskupije u jednoj manjinskoj kršćanskoj zajednici koja se čvrsto drži i ne želi potonuti u multietničkoj i raznolikoj religioznoj sredini. Ta tri potpornja ostaju mi nekako poput svjetionika u misijskom djelovanju: predlaganje tradicionalnih i provjerenih vrijednosti i vrlina mladima, uobičajene župske aktivnosti i po potrebi i mogućnostima uključiti se u djelovanju prema slabijima i onima na rubu - bolesni, siromašni i ne(o)sigur(a)ni,...U našoj pokrajini od gotovo pola milijuna duša još uvijek prema državnim statistikama, nekih 48% djece ne pohađa ili sigurno neće završiti ni osnovnu školu. Dosta se teško probija ideja i nastojanje oko školovanja i pripremanja za život i odgovornosti djevojčica i djevojaka. Na tome polju su postotci još skromniji. "Vuku noge" reklo bi se ovdje. Za sada se ne uspijeva privući odgoju i obrazovanju ni djecu i mladež u ovome kraju posljednjih afričkih Pigmejaca. Zov prirode je još puno snažniji: lov i plodovi u prašumi.- pojašnjava.
Nakon ove inspirativne priče o altruizmu, dubinama ljudske duše, moći ustrajne molitve i snažnom svjedočenju vjere vlč. Karlo za kraj je udijelio pokoji savjeta za sve one koji razmišljaju poći misionarskim putevima ljubavi.
-Svojim savjetom mogućim novim misijskim zvanjima u našem narodu među svećenicima, redovnicima, vjernicima laicima i volonterima ne bih želio ići niz dlaku ,ali još manje ih obeshrabriti. Naprotiv! Ipak mladići i djevojke, muškarci i žene koji se odluče pokušati nešto će morati žrtvovati i ostaviti iza sebe. Okrenuti prema novom obzorju neće uvijek moći neograničeno uživati u svim blagodatima digitalno - satelitske - android 4. ili 5. generacije. /u mojoj sadašnjoj biskupiji gotovo polovica naših župa još nema ni spomena o struji, na primjer/ Dobri stari "makadam" nam pokriva i u 21. stoljeću većinu cestovnih pravaca. Usporeniji i jednostavniji način života i manje komunikacija je zaštitni znak ovoga podneblja. Osobne potrebe svesti na najnužnije i samo neizostavno potrebno. Govorim iz iskustva koje ne mora nužno pokrivati neka druga prostranstva Afrike, "kolijevke ljudske vrste" kako danas tvrde brojni etnolozi...ili se ipak može primijeniti? Ali im zato neće nedostajati , uz poneku muku, puno radosti i spokoja, i blagoslova, znajući da su uložili svoje najbolje sile za dobro i razvoj čovjeka, svoga brata u svemu im jednakoga. Ovo je zvanje duhovnog usmjerenja: i tako se na nj priprema, malo razmišljanjem, malo molitvom. Nema drugog puta. Možda i jesmo svi nakon svega sluge beskorisne ali na kraju upravo je takvima zajamčena nagrada za vjernost do kraja i Kraljevstvo. -zaključuje
