Ispovijest Požežanke koja je javno priznala da je gay : ʺNikad ne bih mijenjala svoj identitet da bih se dopala drugimaʺ
10.1.2022. | 11:54
Kristina Šimić
Pregleda: 19567
FOTO: privatna kolekcija/ 034
U društvu protkanom preljubima, nasilnim ponašanjem, malverzacijama i nepotizmom ništa ne sablažnjava više, nego kad gay osoba odluči „izaći iz ormara“ i svoju seksualnu orijentaciju podijeliti s okolinom. U izrazito konzervativnoj sredini kao što je Požega takav javni iskorak zahtijeva određenu dozu hrabrosti da se suočite sa svime onim što će pasti na vas u trenutku kad duboko intimnu tajnu podijelite sa svima.
S popularizacijom društvenih mreža upravo je to učinila aktivistica za ljudska prava i protagonistica naše priče, 50-godišnja Požežanka, Ivana Bouček. Iako je u ranoj mladosti izlazila s osobama suprotnog spola nikada se sa svojim tadašnjim partnerima nije uspjela povezati na dubljoj emocionalnoj razini. Nakon povratka s privremenog rada u Njemačkoj, u ranim dvadesetima svoju tajnu priznala je majci- Vjerujući da će me majka prihvatiti, u jednom trenutku sam joj rekla: „Mama, ja volim žene.“ Moja majka na to je odgovorila: „Dođi kćeri da te zagrlim i poljubim.“ A, zatim sam joj kao prava baraba napomenula: „ Nemoj slučajno da mi pri prvoj svađi to nabiješ na nos.“-prepričava Ivana Bouček.
Ivanina majka ne samo da joj nikad nije spočitala njezinu seksualnu orijentaciju, nego je objeručke prihvatila sve njezine partnerice, uključujući i sadašnju, s kojom je u sretnoj vezi već dvadeset godina. Za vrijeme Ivaninog boravka u Zagrebu, majka je s njom u dva navrata posjetila gay zabavu.- Ljudima je to u početku bio šok i nije im bilo jasno o čemu se radi. U prvi mah mislili su da je stara lezbijka koja se došla zabaviti, a kad bi im rekla da je to moja majka bili su pozitivno iznenađeni. Sve su to bili ljudi koji su od strane svojih obitelji doživjeli odbacivanja, protjerivanja i omalovažavanja. Doslovno su mojoj majci plakali na ramenu, i pronalazili utjehu u njezinom razumijevanju.-pojašnjava.
Na pitanje jesu li u posljednjih 30-ak godina došlo do određenih društvenih promjena kad govorimo o LGBT zajednici Ivana kaže da jest, ali na gore.
-Kad povučem paralelu, i prisjetim se svojih izlazaka tijekom 80- ih godina prošlog stoljeća mogu reći da su generacije bile puno tolerantnije. U mom društvu nitko nije bio zlostavljan ili ismijavan zato što je bio „out“, neki drugi filmovima ljudima su bili u glavi. Pokretala ih je glazba i tada sam bez problema mogla doći na Atletski stadion držeći se sa svojom partnericom za ruke. Danas, vjerujem da bih zbog takve radnje bila fizički napadnuta. U ono vrijeme generacije su bile otvorenije, ali je sistem bio protiv nas i često bi nas ondašnja milicija u Zagrebu „trpala“ u marice.
U vrijeme bez mobitela i razvijene tehnologije imali su načine da nas pronađu, privede, legitimiraju i strpaju u policijske marice gdje bismo proveli cijelu noć samo zbog toga što smo se deklarirali kao gay. Nisu nas fizički zlostavljali, ali ste mogli vidjeti podrugljive poglede kojim vam se željelo dati do znanja da ste društveno smeće. Danas vidimo jako puno homofobnih mladih, što je žalosno jer su im informacije dostupnije no ikad prije. Postoje knjige i filmovi na tu temu, YouTube kanali, internet, a na koncu i u Gradskoj knjižnici možete pronaći dosta edukativnog sadržaja, poput knjige „Comming out“. Umjesto da malo pročitaju stvaraju vlastite projekcije. Moja majka je 30. godište i spada u starije generacije te samim tim ruši predrasude da su starije generacije zatucane.-govori Ivana.
Upravo kako bi rušila predrasude, educirala ljude, ali i utrla put generacijama koje dolaze Ivana je aktivno sudjelovala u provođenju referenduma o braku.- Izložila sam sebe i od Zagreb Pride-a tražila letke. Poslali su mi 500 letaka. Htjela sam da u Požegi bude zastupljena jedna kontra strana koja će dići glas. Nisam to radila isključivo za sebe, nego za sve druge koji su još u „ormarima“, i njihove obitelji koje to ni ne znaju. Big band je baš tada održavao koncert u Gradskom kazalištu te sam ja pretpostavljajući da će protok ljudi tamo biti najveći, u haustoru dijelila letke. Prolaznici su uglavnom uzimali letke, jedan mladić je uzeo letak, a zatim ga iskidao na komadiće i bacio iza sebe u prolazu. Stariji bračni par je također uzeo letak, da bi mi muškarac nakon što je pročitao sadržaj letka rekao: „To svom ćaći daj.“ U svom malom protestu rukom me udario u trbuh, ne jako, ali dovoljno da zaboli-prisjeća se.
Ivana Bouček danas živi mirnim i povučenim obiteljskim životom u Požegi. U izrazito prijetećim i po život opasnim situacijama nije se nalazila, a većina neugodnih stvari koje doživi proizlaze iz neznanja. – Moj najveći problem su javni zahodi te propitivanja kojeg sam spola. Čak i u komunikaciji s ljudima zbog svoje fizionomije dobivam etiketu muškog spola: mladiću, dečko, momak, gospodine. Uvijek mi se izričito tako obraćaju. U javnim zahodima znala sam biti i fizički napadnuta jer sam ispadala kao neki muški manijak koji ulazi u ženski WC.
Moja reakcija u pojedinim situacijama zavisi o mom raspoloženju, ali u pravilu kažem: „Halo, ljudi pa i ja znam pročitati na vratima što je ruž, šešir, lula ili neki znak dame i bradatog muškarca.“ Također, ako mi neka prijateljica „sjedne“ kao osoba, spoje nas zajedničke teme i interesi, a ja već unaprijed znam da bi ona zbog svojih stavova moju srdačnost mogla krivo protumačiti, brecnem se. Ne trebaju mi problemi s tuđim muževima koje sam znala imati jer bilo je situacija kad su muževi mojih prijateljica naša isključivo na prijateljstvu bazirana druženja znala krivo protumačiti pa su i njih nazivali lezbijkama- govori Ivana.
Da bi se povećala tolerancija, a kompletno društvo napravilo korak naprijed ka razumijevanju osoba drugačijih od njih, Ivana smatra da spas treba potražiti u edukaciji od najranije dobi.- Temelji idu iz obitelji, ali po meni bi od vrtićke dobi trebalo krenuti s edukacijom. Primjereno uzrastu, približavati teme i učiti djecu da mi nismo pedofili, ako smo homoseksualci. Ljudi kad napadaju LGBT osobe, onda im vole prišivati i taj dodatak. Bitna je samoedukacija. Prvo da se roditelji obrazuju, da pročitaju koju pametnu knjigu jer sve homofobija proizlazi iz strahova i neznanja. Ljude generalno treba vrjednovati po nekim drugim kriterijima, i ako sam ja gay, ne moraš se bojati da ću te zaraziti, jer to nije bolest. Imam slučajeva u svojoj obitelji, gdje znaju tko sam, ali ipak iza leđa čujem šuškanja. Pitaj me, tu sam.- poručuje.
Ivanu Bouček žalosti veliki postotak onih koji žive duple živote, skrivajući svoju pravu prirodu kroz krinku sretne heteroseksualne obitelji.- Smatram da je život prekratak i da ga treba živjeti punim plućima ne čineći pri tome drugima loše. Homoseksualnost nije izbor, s tim se rodiš, a kroz pubertet ti se manifestira. Ima puno prikrivenih homoseksualaca koji ulaze u brakove i imaju djecu. To je žalosno.
Na kraju sazna supruga i djeca, i sve je to na kraju jedna velika trauma za cijelu obitelj. Svima koji razmišljaju „izaći iz ormara“ poručila bih da izaberu trenutak koji će biti samo njihov kako bi to objelodanili ljudima za koje vjeruju da će ih prihvatiti. Moj problem nije ako me ne prihvatite. Prijeđite ulicu ako vam se ne sviđam, ali to sam i dalje ja. Svoj život nastojim živjeti pošteno i pri tome ne činim nikome ništa nažao. Smatram se normalnom osobom sa svojim manama i vrlinama. Živimo u 21. stoljeću, imamo zakon o životnom partnerstvu, napravljeni su određeni pomaci.
S nekim stvarima treba se hrabro suočite, a prije nego nas krenete suditi sjetite se da smo mi vaši liječnici i liječnice, odvjetnici, suci, trgovci, davatelji krvi, vatrogasci, babice na porodima, kirurzi koji vam spašavaju živote. Pružatelji smo raznih usluga pa nemojte misliti da s tim nemate doticaja. I neka nitko nikada ne kaže, kod mene toga u obitelji nema. Nikad ne bih mijenjala svoj identitet kako bih se time drugima svidjela- zaključuje Ivana Bouček.
