2. dio: Moje prvo sponzorstvo (18+)
28.06.2013.
Mala Vražica
Pregleda: 13820
Sponzoruša
(FOTO: Ilustracija)
UPOZORENJE: Ova priča je izmišljena i nema veze sa stvarnim događajima i osobama. Svaka sličnost je slučajna. Nije za mlađe od 18 godina.
Ne opravdavam se
Obećala sam sve ispričati. Bez laganja, bez uljepšavanja. Stvarni svijet mnogih žena. Od neki dan, i moj svijet. Nisam ušla u taj svijet s neznanjem, čula sam puno o tome. Ne mogu se izvući na foru – nisam znala. Da, nisam znala u potpunosti, i to ni sad ne znam. Ali, imala sam neko znanje. Ušla sam, kao što sam i rekla, zbog onih 60 kuna koje je trebalo rasporediti na tjedan dana, ali i iz znatiželje. I ne opravdavam se. Samo govorim istinu. Nema opravdanja, kad nešto učiniš, učinio si. To je to. Opravdavaju se kukavice. Slabići. Koji sami sa sobom nisu na čistome. Koji se boje suočiti. Ne ja. Ja se nikada ne opravdavam. Sve što činim, činim zato što imam razlog.
Spremanje i oblačenje
Eto, kako je bilo? Odmah krećem s prisjećanjem, samo da otpijem gutljaj kave. Više mi kavica nije luksuz!!! Konačno si je mogu priuštiti i ne moram više paziti na svaki gram. Dakle, spremila sam se, iako stvarno nisam znala što to znači spremiti se na takvo što. Da, vidjela sam milijune žena koje tako preživljavaju, nekima je to stil života i sve su manje-više na istu foru. Kratka suknjica, haljinica, što manje treba prikriti. Štikletine od 15 cm pa ako se razbiješ, nikome ništa, barem ćeš doktorima na Hitnoj podići... raspoloženje, jel... Nisam htjela biti jedna od... Moram nekako izgraditi vlastiti prepoznatljivi znak. Nekakav brand. Pa sam odlučila odigrati na foru slatke, nevine. Obukla sam ono u čemu se najbolje osjećam, što znači tuniku. Malo svečaniju, ne opet onu u kojoj šećem gradom i slinim po izlozima butika. Sivu, koja ima sitan izrez sprijeda. Ništa previše, nema ni remena. Samo nekoliko strahovito lažnih dijamančića. Kupljena je kod Kineza, tako da znam da je lažna. S obzirom da mi je trbuh ravan, što nije posljedica teretane nego uštede na hrani, baš mi fino pristaje. Nisam umišljena, samo govorim istinu. Ja uvijek kažem istinu, ma kakva ona bila. Kome se sviđa, sviđa, kome se ne sviđa, ne sviđa. Izvukla sam iz ormara najlonke, zadnje u zalihi koje nisu poderane i to one sjajne, boje kože. Da, a na noge? Nisam uzela štikle, ipak ne. Uzela sam lagane platformice, zatvorene, s minimalnom peticom. Malo pudera, malo rumenila, maskara na oči, olovka na oči i balzam na usne. Svoju kosu sam skupila u rep. Kad sam bila zadovoljna sama sobom, a to znači da sam se 10 minuta uvjeravala da nisam loša zato što ovo činim, da nisam manje vrijedna, da ja to mogu...Ma mogu ja to, ali nekada me uhvati panika pa i sama sa sobom popričam. Pa, nešto čudno??? Kad bi svi pričali sami sa sobom, onda bi znali pričati i s drugima. A ne kad ti netko dođe, a ne zna sastaviti običnu rečenicu bez mucanja. Bez zastajkivanja.
Sastanak
Krenula sam ipak ranije, mislila sam kasniti, ali ne volim kašnjenje. U biti, imam alergiju na kašnjenje. Kad se s nekim dogovorim, a osoba kasni, znam se i izderati. Jer svi znaju koliko im vremena treba da dođu na neko mjesto i većina ljudi ima sposobnost tumačenja onoga što sat na ruci ili mobitelu pokazuje. Došla sam na dogovoreno mjesto, s tim da sam se cijelo vrijeme okretala, nekako, ne želim da me netko vidi. Ljudi bi me odmah osudili jer to danas rade. Kad bi postojao natječaj za osuđivanje, prije nego nekoga upoznaš ili prije nego što čuješ nečiju priču, sva mjesta bi bila popunjena za idućih milijun godina.
Došao je vrlo brzo nakon mene, odnosno, došao je crni džip zatamnjenih stakla, otvorila sam vrata i rečeno mi je - legni na zadnje sjedište. Učinila sam traženo, srce mi je lupalo kao ludo i nisam znala što dalje, ali poslušala sam. Vozili smo se šuteći, jedino sam čula pjesme s radija. Gledala sam u mraku na sat, zanimalo me koliko se dugo vozimo. Glavu nisam dizala da vidim gdje idemo jer nisam bila sigurna smijem li.
Mjesto za seksanje
Petnaest minuta kasnije, stali smo. Više nisam mogla odoljeti i dignula sam glavu. Vraški me zanimalo gdje se nalazim. Nekakva garaža. Tad se okrenuo prema meni. - Zlato, stigli smo. Smiješ izaći iz auta. Na sigurnom smo.
Da, ti si na sigurnom, prošlo mi je kroz glavu, a ja? Hoću li ja biti sigurna? Danas, sada? Ikada više? Otvorila sam vrata, nogom stala na beton. Mrak je bio pa nisam uočila nikakav detalj koji bi mi rekao išta o ovom prostoru. - "Hodaj ravno. I sad mi smiješ govoriti tatice." Ok, ako to želiš. - Dobro, tatice. Izgovorila sam to, onako bez emocija. Ide to. Moraš isprazniti glavu i samo misliti na razlog zbog kojeg si tu gdje jesi. Moj razlog su lova i znatiželja. Uvijek imam pravo odustati. Valjda.
Promatrala sam prostor
Vodio me njegov glas, to mi je bila jedina orijentacija. Nisam naviknuta se tako oslanjati na drugu osobu pa sam se dvaput tresnula u zid. Samo neka ne ostanu masnice... Nakon dvije stepenice, začula sam zvuk ključa u bravi. Fuck, neće me valjda ovdje zarobiti??? Razina panike je bila u petoj brzini. Taman sam vrtjela po glavi scenarije kako pobjeći u stilu, opet je progovorio. "Otvori oči, mačkice!" Otvorila sam ih. Vau, koji je ovo luksuz. Ogromna prostorija s nekoliko slika po zidu, kričavo crvene boje. Ok, neću kritizirati, jedino što boja „bode“ za oči. Nekakav čupavi bijeli tepih na podu. I na zidu ispred mene, ogromna zrcala. E tu mi više ništa nije bilo jasno. Nepomično sam stajala, čekala sam daljnje upute. Glas iza mene je rekao: "Opusti se. Ovo je sada tvoje carstvo. Slobodno razgledaj prostoriju. Vjerujem da si znatiželjna. Pričekat ću te. Imamo cijelu noć." Ok, detektivka Vražica kreće u pretraživanje prostorije. Lijevo od mene su se nalazila neka vrata. Hm, još prostora. A iza mene, kad sam se okrenula, ogroman krevet. I tu sam se ukipila. Bijela krevetnina i sve posuto ružinim laticama. Latice bijele ruže. Da nisam ovdje zbog seksa, pomislila bih spoj snova. Ali, ona stvarnost je ležala u odijelu na laticama i kao da sam dobila nekoliko šamara, vratila sam se u stvarnost. Nisam znala što dalje, prići mu ili čekati da me pozove. Kao da me čuo, prstom me pozvao na krevet. Zamolio me da se izujem. Zamolio!!! Oni mole? I dalje smo šutjeli, samo smo se gledali. On s nekakvim čudnim osmijehom. Očekivala sam šampanjac, tako to ide u filmovima. A on je odvezao kravatu, raskopčao košulju i uhvatio me za glavu. Primicao me k sebi govoreći – "Dođi svome tatici..."
Božanstveno se ljubi, ali ima čudne navike
Nakon što me je cijelu izmučio preslatkim poljupcima, jer se predobro ljubi, stvarno zna kako to treba, narušavajući to zahtjevom da mu iznova govorim - "reci tatici da nastavi", poljupce je nastavio niz moje tijelo. Htjela - ne htjela, navlažila sam se. O da, jesam. I to kako. Uf, samo kad se sjetim. A onda, onda je tražio da ga cijelog skinem. I njegovu odjeću lijepo i uredno složim. Kad je bio potpuno gol, a ja u nekom čudnom stanju - kao da mi je proradio adrenalin, s noćnog ormarića je uzeo ruž boje čokolade. Tražio je da ga njime namažem. Oko uda, oko bradavica, oko pupka. Zatim je uzeo crveni ruž i isto ponovio po mom tijelu. Pritiskom na jednu od brojnih tipki ugrađenih na krevetu, svjetla su se prigušila i upalila se ona disco rasvjeta. Još je nešto petljao po tipkama i počela je glasno treštati glazba. I to ne bilo što, nego Na lijepom plavom Dunavu. Seks uz klasiku??? Čudno, ali dobro, valjda to on voli. Ja ne ispitujem. Počela sam se opuštati uz glazbu. A ona kravata, završila je na mojim očima.
Nakon toga, dobila sam najbolje lizanje u životu. Ono, ono se ne da opisati. Kako je spretan na jeziku, to je nevjerojatno. Tijelo ti tako lebdi u nekom svijetu, svijetu za koji nisi ni svjestan da postoji. Ne osjetiš više krevet, nego samo jedan vrtlog u svakoj stanici. A onda, kad sam trebala doći do kraja, nešto se tvrdo zabilo u mene. I veliko, jer mi je izazivalo veliku bol. Nabijanje je bilo sve jače, bol se širila mojim tijelom. A on je zahtijevao da mu govorim – "tatice, jače me nabij". Pravila sam se da uživam, a zapravo sam mislila bila daleko. Na nekom lijepom otoku, sama, ispijala koktele. Kad je svršavao, učinio je to po meni. Svagdje sam bila ljepljiva.
Moja nagrada
Slobodno skini kravatu. Ostani ležati dok se ne vratim. Idem u kupaonicu. I da, ovo što si ljepljiva - morao sam te obilježiti.
Nisam plakala kad sam skinula povez. Nisam mogla plakati jer se previše toga dogodilo. U prekratko vrijeme. Tupo sam gledala ispred sebe. Kad se vratio, nježno me poljubio. Kako me zbunjuje. Nevjerojatno. Poslao me u kupaonicu, uz napomenu da me tamo čeka iznenađenje. Prvo što sam napravila u kupaonici, potražila sam to iznenađenje. Velika vrećica. Ogromna. Odmah sam je otvorila. Ženska znatiželja, ništa drugo. Dva skupa parfema, set kozmetike, seksi spavaćica, dva kompleta donjeg rublja, samostojeće čarape, nekakva suknja, bijela košulja, dvije milka čokolade s lješnjacima i kuverta. Da, na dnu kuverta. Potrgala sam je u trenutku. 300 eura. Čitavih 300 eura... Uh, ovo mi je najljepši dio večeri. Stavila sam lovu natrag u vrećicu i otišla pod tuš. Topla voda, to mi je trebalo. I bilo mi je drago što ne dolazi. Dao mi je privatnost. Bila sam mu zahvalna na tome. Sad znam kako mu zahvaliti.
Krvarim, ali zadovoljna sam
Jedino kad sam se osjećala malo poniženo, bilo je dok sam ispirala crveni ruž sa sebe. I onda shvatila da to nije ruž. Bila je krv.
Pod utjecajem onih 300 eura, nisam se uspaničila. Vjerojatno me je malo pregrubo seksao. Otuširana, vratila sam se u sobu. Dočekao me obučen u odijelo, neki nervozan.
"Oblači se što je brže moguće, moram ići. Ajde, ne gledaj me zbunjeno, oblači se!". Munjevito sam navukla tuniku, hulahopke nisam ni oblačila. Nabrzinu iz kupaonice pokupila vrećicu. Tada je krenulo ponovno. Gašenje svjetla, njegove upute kako do auta. Ponovno zadnje sjedište.
Ostavio me na istom mjestu gdje me pokupio. Doslovno me izbacio iz auta i odjurio. Nije ništa govorio, ni hoćemo li se više naći, niti jesam li ga zadovoljila. Koračala sam pod svjetlom bandera doma. Čvrsto sam držala svoju vrećicu. Svoju prvu vrećicu.
Doma sam se ponovno otuširala, navukla pidžamu, stavila uložak i popila tabletu protiv bolova. Zaspala sam maštajući što ću učiniti sa svojih 300 eura...
Danas, nekoliko dana kasnije, još me malo boli. Ali, nema veze, prijeći ću preko toga. Kupila sam sve namirnice, kupila cigarete, sve tjedne novine, nekoliko knjiga. Javljam mu se svaki dan kad me zove, ali dojmove one noći ne spominje. Tješi me što se idući tjedan ponovno nalazimo... Nije to toliko loš život kao što sam pretpostavljala. Samo što ne smiješ misliti... Moraš živjeti... I šutjeti...
