Machu Picchu začinjen erotskom masažom
03.05.2013.
Marko Barčan
Pregleda: 9789
Aguas Calientes
(FOTO: Marko Barčan)
Zamislite gradić bez automobila. Do kojeg se može doći samo vlakom kojim se uz transport ljudi obavlja i transport svih resursa. Ulice su dovoljno uske tek za pješake i kolica kojima stanovnici vuku sve potrepštine za život. Radi se o Aguas Calientesu, malenom mjestu nekoliko stotina metara udaljenom od podnožja “Starog vrha”, “Old Peak” ili na starom Quechua jeziku Machu Picchu, najpoznatije turističke atrakcije Južne Amerike.
Iako je ‘Aguas’ smješten u trokutu strmih litica što će mu u jednom trenutku onemogućiti širenje, ovdje se preko dana još uvijek na veliko gradi. Pretovaraju se cigle i materijal s vlaka na kolica te se većinom uzbrdo razvlači po naselju. Tek navečer, kad utihnu radovi, kad se iz mješavine zvuka mješalice i šuma dvije rijeke izluči potonji, dobije se dojam prirode, prekrasnog malog mjesta koje preplavljuju suvenirnice i restorani zanimljivih interijera. Uvečer, baš kad sam stigao, Aguas Calientes me očarao. Danju pomalo razočarao. No, kako doći u ovo mjesto ako ne želite platiti skupu opciju prijevoza vlakom iz Cusca? Kako ‘osvojiti’ Machu Picchu na najjeftiniji način, samostalno bez organiziranog obilaska?
Koštat će vas to nekih 600 kn. Prvo je potrebno kupiti kartu iz Cusca za Hydroelectricu. Povratna karta za 16 h vožnje minibusom košta oko 100 Nuevo Sola (225 kn). Osam sati u jednom smjeru po vrlo zanimljivom krajoliku do Hydroelectrice gdje možete ‘uzeti’ vlak koji vozi pola sata do Aguas Calientes. No, ljepše je hodati dva, dva i pol sata uz tračnice jer priroda je prekrasna. Nesretna okolnost po tom putu mi je bila kiša, no taj dan bio je nebitan za mene. Sve želje bile su usmjerene na to da se sutradan digne sunce.
U mrak, ranom zorom u 5:15 h krenuo sam iz Aguas Calientesa te sam brzim hodom za sat vremena stigao do vrha, do ulaza na Machu Picchu. Ulaz se otvara u 6 h, a s kraja Aguas Calientesa do ulaza ipak ima prometala - autobusi koji prevoze turiste voljne platiti 18,5 $ (cca. 106 kn) za povratnu kartu.
Koliko god ta šetnja prugom dan prije bila impresivna, tek kad se penjete prema vrhu, kad zora sviće dobivate sve impresivnije slike. Sve više i više ne možete vjerovati kakvom prirodnom ljepotom ste okruženi. Nakon ulasku u Machu Picchu, kad se popnete na jednu od najviših točaka naselja ostajete bez daha u nevjerici da je netko nekad ovdje u toj pripizdini išao ovo graditi. Duboki naklon do poda, par slika dok je Machu Picchu još prazan i nakon toga brza šetnja do kraja naselja gdje je ulaz na Huayna Picchu, obližnju planinu s koje se pruža najbolji pogled na Machu Picchu. Ako imate kartu za Machu (50 $) isplati se dodati tih 10 $ za Huayna Picchu, ali se treba karta rezervirati koji dan, a u špici sezone i tjedan unaprijed budući da postoji ograničenje od 400 ljudi dnevno. Do vrha Huayna Picchu još tridesetak minuta uspona po strmoj litici i tu dobivate kompletnu sliku cijelog područja. Dolina rijeke Urubamba kojom prolazi vlak, a vi ste tu jučer i sutra ćete pješačiti. 450 metara visoke litice na kojima se nalazi grad te brojne okolne planine. Teško je ovo riječima opisati, a i fotografijom dočarati.
Nakon Huayna Picchu spuštam se natrag u Machu Picchu i tek sad slijedi obilazak i istraživanje svakog njegovog kutka. Ima ljudi koji dođu, vide, ostanu ‘paf’, poslikaju se, uzmu možda vodiča za sat i pol obilaska i vrate se u Aguas Calientes. Također sam čuo priče da svaki vodič ima pomalo svoju priču i da ćete na drugačiji način doživjeti nekadašnji život Inka u ovom gradu. Meni, koji sam veliki obožavatelj starih utvrda cijeli dan nije bio dovoljan. Uz vlastitu knjižicu dva put sam ga obišao, zamišljao kako je to nekad moglo biti ovdje... Otišao na najudaljenije krajeve naselja. U 12 sati ukupne šetanje sve sam vidio, pomalo dehidrirao i vratio se u hostel klecajućih koljena. Drugog dana pri povratku do Hydroelectrice još sam nesretno uganuo skočni zglob.. Noga se ohladila jedva sam kasnije hodao... Na Machu Picchu nakon početne gladi i žeđi koju sam osjetio nakon par sati proradio je u meni onaj neki inat, da ću radije biti žedan i gladan nego onim lopovima na ulazu za pola litre obične vode platiti 25kn ili za sendvič 55 kn. Rekao bih da sam se prilagodio Inka uvjetima života, da sam postao izdržljiviji. Ako baš budem morao, rekoh si, pit ću vodu s izvora što je dovedena do naselja. Iako vidim da i ona nije baš pitka, jer opet ti isti ‘maheri’ su to nekako cijevima proveli ne onako čisto kako su to nekad napravile Inke. “A što se petljaju, kad ne znaju!” - rekao bi moj stari.
No, što su to Inke sagradile sredinom 15. stoljeća? Izgleda se radi o rezidenciji za elitu, za vladara, isprva Pachacutia koji je vjerojatno i dao graditi Machu Picchu. Sve je ovdje “izgleda” i “vjerojatno” zato što o ovome ne postoje pisani tragovi i mjesto je ležalo zaboravljeno gotovo 400 godina nakon španjolskih osvajanja čije ih ruke ipak nisu dotakle jer ga nisu pronašle. Naselje je podijeljeno na dvije cjeline, tzv. poljoprivredni dio i dio gdje je obitavalo stanovništvo. Sve ono što je vidljivo oku se procjenjuje na nekih 40 %, dok su 60 % radovi skriveni ispod površine koji se tiču pametnog sustava odvodnje za vrijeme jake kišne sezone. Trebalo je napraviti potporne zidove kako bi se naselje stoljećima održalo na vrhu planine. Machu Picchu inače krase različiti hramovi, nama pomalo jednostavnog izgleda, no pomnim proučavanjem vidi se da se radi o kamenju oblikovanom do najsitnijeg detalja, koje prati oblike okolnih planina, zimski i ljetni solsticij i na neki način to su prave male astronomske postaje. Dosta o Machu Picchu o kojem ćete imati prilike uskoro pogledati i zanimljiv video prilog.
Vraćam se u Cusco, sam, sav izmoren, strgan u bolovima... Odlučio sam potražiti jednu od onih maserki što te svakodnevno povlače za rukav po Cuscu nudeći “masaje, massage my friend”. Ali, da vidimo do kud to ide... Želim da me vrati u život... Pustila je laganu duhovnu glazbu andskog podneblja, prigušila svjetlo dok sam sa sebe svlačio odjeću. Ostao sam u donjem rublju, ona je navukla zastore oko našeg stola, polegla me potrbušno te mi prišla s glave koju je prvu počela masirati. S nekoliko kapi masažnog ulja na rukama prešla je na vrat i ramena dok sam lagano rukama počeo dodirivati njene noge preko traperica. Napeta je. S 21 godinom Carlu podneblje još uvijek nije izvitoperilo. Zgodna je, crnka. Rukama se sve niže spuštala, a ja sam se zabavljao otkopčavanjem dva dugmeta na njenim hlačama pokušavajući ih zatim spustiti niže. I moje bokserice lagano gube standardnu poziciju... Sjela se pokraj mene, okrećem se prema njoj. Skida majicu, a ubrzo skidamo i sve ostalo. Ljubim je, mazim je polagano po tijelu. Rukama i polaganim pokretima pokušavam memorirati obline. Sjela je gola na mene i lagano me masira neko vrijeme. Happy end! Da, što nego happy end... Samo svatko ima svoj pojam i podrazumijevanje što je ‘happy end’, a moramo nešto ostaviti i mašti na volju...
Pratite me na Facebooku: Marko Barčan Lifestyle
