Slavonci i zemljani lonci
08.07.2012.
Željko Lukić
Pregleda: 40089
Pečenje zemljanih posuda
(FOTO: Arhiv)
Proizvodi od gline u našem kraju imali su takav ugled da se govorilo kako se lonci - „zidaju“.
Janjetina ispod sača, kruh ispod sača, krumpir ispod sača… svakome sladokuscu u ovome kraju na spomen takvih jela rastu odmah zazubice. Kad bi neki restoran na svome meniju preporučio „jela ispod pokljuke“, ili „jela ispod cripnje“ mnogi bi se čudili – što je to? Naime, kako se u kulinarskoj tradiciji izgubio izvorni slavonski izraz „pokljuka“ i „cripnja“, tako se izgubio i izvorni taj proizvod od pečene gline. Današnje ugostiteljstvo „sačom“ naziva svakakvo pokrivalo za pečenje jela, pa čak i metalno. A požeški kraj bio je nekada poznat po izradi pokljuka, odnosno sača, odnosno cripnji, odnosno cripulja, odnosno vršnika… A tek ostala grnčarija… Jer, u zemljanom se loncu kuhalo, zdjele su služile za razlijevanje mlijeka, tegle za kiseljenje, vrčevi za vodu, ćupovi za mast, med, maslo, zimnicu, testije za vodu, ulje, ocat, čuture i bukare za vino i rakiju…
Golo Brdo i Novo Selo dva su najpoznatija seoska lončarska lokaliteta u požeškom kraju, jer su se u njima najduže zadržali i bili najbrojniji lončari i pokljukari čiji proizvodi su se prodavali čak i izvan granica Hrvatske.
Pokljuke su zemljani poklopci u obliku malo spljoštene polulopte pod kojima su se na nekad otvorenom ognjištu pekla različita peciva (pecivo se sve što se peče, a ne samo „kifla“ kako se danas neispravno titulira). Brojni grnčari u Novome Selu specijalizirali su se baš za proizvodnju pokljuka i nisu ih smatrali lončarima, premda su i oni bili oslovljavani s „majstore“. Nisu imali lončarsko kolo, nego su svoje proizvode oblikovali na zemljanom kalupu.
Golobrđani su bili ugledni proizvođači ostale keramike, koja je po vrstama i namjenama činila izuzetno veliku paletu. Prema nedokazanim predajama vozili su ih na prodaju u Bosnu i Mađarsku, a u katalogu izložbe u Budimpešti 1896. zabilježeno je da je Ivan Paprić iz Golog Brda izložio „jednu zemljanu garnituru za paljenje rakije, jedan lonac za kuhanje, dva velika ćupa za mast, jedan ćup za sirće“.
Mnogima je nepoznato da su stari Slavonci sami proizvodili sirće (ocat) tako što su crno vino stavljali u posebne zemljane ćupove gdje bi se odvijalo vrenje u toplome podrumu. Kao dijete sam vidio da se na površni tekućine formira sluz (kolonija bakterija vrenja) koju su seljaci nazivali „gnizdo“ i koja bi se odstranila prije pretakanja octa u boce. Jeo sam i kiselo mlijeko iz zemljanih ćupova na selu, a svaki stari Slavonac, kao i ja, potvrdit će vam da se takvo vrhunsko kiselo mlijeko nikada ne može napraviti u drugačijim posudama. Bolje obrazovani ke(ra)mičari znaju da je posrijedi poroznost posude. Zbog istoga razloga je voda u zemljanoj testiji ljeti dugo bila hladna.
Dakle, zemljane posude (ćupovi, bukare, testije, cjedila…) radile su se namjenski prema sadržaju koji bi se smještao u nju, pa su tako neke bile ocakljene, a neke ne. Osim što su neke bile namijenjene i držanju suhih tvari, bilo je i takvih posuda za koje je teško vjerovati da se mogu napraviti od pečene gline. Tako je zabilježeno da se u Golom Brdu mještanka Agica Gril do 1962. služila zemljanom parjačom za pranje rublja koju je njen svekar, lončar Luka Gril izradio 1917. kada je i prestao s tim zanatom. Još je teže povjerovati da su se pravili zemljani kapci kotla za pečenje rakije koje znamo kao isključivo bakrene.
Znali su golobrdački lončari proizvoditi ukrasne „kapelaje“ za krovove, figure kao igračke za djecu i još koješta usput, a proizvode ne samo da su ukrašavali ornamentima, nego su se na neke urezivali prije pečenja svoj znak. Mukotrpan posao je bio okrunjen praktičnim, ali i lijepim proizvodom kojim se majstor ponosio, pa je želio da ostavi neki trag o svome tvorcu. Čak su i toj proizvodnji dali neuobičajen naziv – „zidanje“. Iza spomenutog Paprića i drugih lončara ostala su sjećanja da su govorili „ziđem lonce“. Taj izraz se sreće još u nekim hrvatskim krajevima, dok su lončari selima oko Sinja svoje lonce „gradili“.
Majstor iz Golog Brda radio bi kao i ostali srodni majstori – sjedio bi na niskome stolcu pored kotača, a kraj njega bi bila posuda s vodom i mekana koža. Na kotaču je bila malena okrugla daska (cca 30 cm promjera) na koju je lončar stavljao grudu zemlje koju je napravio. Ta gruda se nazivala „gvala“ (često korišten izraz među starim Slavoncima za sve amorfne materijale). Koristili su tehniku tzv. „valjušaka“ nadodavajući ih na dno sa započetom stjenkom, te kožicom tanjio. Kad bi izradili predmet sušili bi ih na daskama ili na klupi u sobi, te stavljali u peć. Još vruće lonce bi kalili, stavljali u „varaniju“ (posuda kao kotao) s čađom. Gotov proizvod bi išao na vašare ili u sela na prodaju. Lončarska peć je bila okrugla kao i krušna, ali velika. Imala je dvoja vrata – jedna su služila za stavljanje i vađenje grnčarije, a s druge se ložila vatra.
Dakako, za kvalitetu proizvoda važna je bila sirovina, odnosno glina. Zemlju lončaricu kopali su na kraju sela u dubini od 3 – 4 metra, a zanimljivo je da joj ništa nisu dodavali kao mnogi drugi lončari koji nisu mogli bez kamenog praha kao dodatka. Prirodni sastav je bio takav da je imala potrebnu plastičnost kao i druge važne komponente. Jedino bi za proizvodnju parjača i kapaka za kazane dovozili zemlju „inošenku“ iz Velike, odnosno iz Veličanke.
Zemlju su kopali u jesen i proljeće, a onda bi ju spremali u podrum, te ljeti radili s njom. Zimi su prije modeliranja obavljali pripreme, jer je sirovinu valjalo očistiti i izmijesiti. Tukli su je batom, rezali noževima s dvije ručke, izbacivali kamen i gazili nogama u sobi na koži koja je stajala na podu. Posao je bio, dakle, naporan i fizički i psihički, pa je lončar s pravom na kraju bio ponosan na svoj rad. Bilo je, dakako, proizvođača grnčarije i u Požegi, Pleternici, Pakracu, Cerniku… ali su najviše bili cijenjeni oni iz Golog Brda. 
A onda književniku Vilimu Korajcu vrag nije dao mira! Naime, on kao Kaptolčanin piše u svojim „Šijacima“ o Golobrđanima kao „tulavcima“ koji znaju nešto napraviti, ali ne znaju sačuvati. Možda bi mještani iz susjednog mu sela to i oprostili, ali ne mogu mu oprostiti što im je pripisao izradu pokljuka. Čak i pokojni povjesničar Josip Buturac oprezno upozorava da je kolega mu (oba su, ne zaboravimo, bili svećenici) pretjerao u književnoj slobodi pišući o Golom Brdu kao mjestu odakle su pokljuke zapregom kretale do tržnica.
Nipošto nije obična anegdota da su nakon tiskanja „Šijaka“ 1861. godine gotovo svi seljani u Golom Brdu bili jako ljuti na Korajca, pa nije smio godinama doći u rodni kraj. Da su Slavonci velika kolektivna zlopamtila uvjerila se ekipa etnografa iz Zagreba koja je 1962. godine došla u Golo Brdo. Tamo su dočekani s velikim nepovjerenjem i trebalo je dosta vremena da uvjere mještane kako neće bilježiti ništa slično poput znamenitog književnika (o tome je pisala etnologinja Zdenka Lechner). Jedno cijelo stoljeće nije bilo dovoljno da se zaboravi uvreda koju je majstorima lončarima nanio Korajac kojega, vjerojatno, za života ne bi ni svećenička halja mogla spasiti od batina u lončarskom selu.
Grnčarija je, dakle, bila važan dio svakidašnjice i obavezni sadržaj u svakom slavonskom domaćinstvu, posebno na selu. No, njenu važnost nije baš vrednovala narodna pjesma, pa ni drugi oblici tradicijskog izražavanja. Ne mogu se točno sjetiti riječi jedne stare poskočice u kojoj se u refrenu spominju lonci, a završava u staccato ritmu s rimom „… jer mi smo Slavonci!“
Ostala je tu i tamo i poneka uzrečica od kojih se ukorijenila fraza „polupali mu se lonci“, ili „polupao je lonce“ koja označava neku nevolju ili loš posao. (samo se zemljani lonac može razbiti). Malo manje pristojni žitelji sjećaju se uglavnom staroga bećarca: „Na polici potukli se lonci – lonac kanti utjero da pamti!“ Vjerujem da se tu ne radi o zemljanim posudama.
