Slobodan Praljak srušio dugogodišnju farsu Haaškog tribunala
14.12.2017.
D.R.
Pregleda: 8010
Slobodan Praljak
(FOTO: google.com)
"Dat ćemo Srbima 49 posto Bosne. Ne možemo im dati više jer bi nas svijet osudio” - rekao je krajem 1993.g., tadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije, Douglas Hurd siru Martinu Garrodu, tada čelnom čovjeku Ureda Visokog predstavništva europske komisije za Bosnu i Hercegovine sa sjedištem u Mostaru, prisjeća se prof. dr. T. Ž. 73 g., znanstvenik na hrvatskom institutu Ruđer Bošković, tada u funkciji promatrača mirovnih pregovora u BiH, a na tu dužnost ga je imenovala Europska Komisija iz Bruxellesa.
"Vozili smo se prema Mostaru. Ministar Hurd i sir Garrod sjedili su straga, ja sam sjedio do vozača na prednjem sjedištu. Ministar Hurd je to rekao siru Garrodu posve otvoreno, ne obazirući se uopće na mene ni na vozača. Kad kažem ne obazirući se mislim na činjenicu da ministar Hurd nije niti razmotrio mogućnost razumijemo li mi engleski jezik ili možda ne, i ne obazirući se na činjenicu da bi netko od nas dvojice mogao biti svjedokom težine jedne takve rečenice, izjave. Tada sam shvatio, a i kasnije da je Velika Britanija imala već unaprijed određene stavove i rješenja oko Bosne i Hercegovine, ili bar ministar vanjskih poslova Hurd, koji se kasnije i pokazao kao izraziti promicatelj i srbijanskih i srpskih interesa na području tada ratom zahvaćene gotovo cijele bivše Jugoslavije”.
U kontekstu ove zapravo povijesne rečenice i stava britanskog ministra vanjskih poslova Douglasa Hurda čini se kako je čimbenicima međunarodne zajedice bilo posve nevažno ili svejedno kako će izgledati i(li) biti uređen ostali dio Bosne i Hercegovine, dakle onih 51 posto ostatka Bosne i Hercegovine gdje su se i oružano sukobile Armija BiH i HVO.
ZAŠTO JE TREBALO DO KRAJA PROVESTI USPOSTAVU
DRŽAVE HERCEG BOSNE
"Trebalo je, posve i do kraja, izvesti i realizirati plan stvaranja i uspostavu Herceg Bosne bez obzira na to što bi svijet rekao” - tvrdi M.D., 54g., politolog, i profesor hrvatskoga jezika i književnosti, sudionik Domovinskog rata 1991-1992., na nekoliko bojišnica u Hrvatskoj. "Tamo gdje su Hrvati većina, staviti pod kontrolu HVO-a sve borce Bošnjake- muslimane, u ratu protiv Srbije koja je oružano napala BiH.
Bezuvjetno uspostaviti Herceg-Bosnu i ne pristati ni na kakve drukčija uvjetovanja od međunarodne zajednice uključujući razne planove, Wens-Owenov ili Wens-Stoltenbergov plan o rješenju i razrješenju rata u BiH koji su se, svjedoci smo i danas, pokazali posve utopističkim pa tako i neprovedivim. Svijet bi, na koncu, prihvatio zatečeno stanje kao što je prihvatio i Republiku Srpsku. Bilo je jasno da s Bošnjacima-muslimanima ne može biti nikakvog dogovora, jer su preko noći okrenuli oružje protiv Hrvata, a više i nije tajna da je Hrvatska vojska išla braniti i Bosnu i Hercegovinu od srbijanske agresije, pa i te Bošnjake-muslimane koji su preko noći izdali Hrvate, one koji su i njih branili od srbijanske agresije. Kome to nije bilo jasno kako Alija Izetbegović neće pristati na savezništvo s Hrvatima i da će ih izdati, kao što je to i učinio?
Kome nije bilo jasno da će Alija Izetbegović, autor Islamske deklaracije iz 1970., u kojoj se eksplicitno zalaže za državu po šerijatskom pravu, a ne za državu koja se temelji na demokratskim načelima zapadne civilizacije, odustati od takve svoje ideje, statične ideologije, zbog koje je bio osuđen na 14 godina zatvora u bivšoj državi Jugoslaviji? Očito je kako je predsjedniku Hrvatske dr FranjiTuđmanu odavna bilo jasno tko je, i kakav je Alija Izetbegović, i da je spreman, kada mu se bude ukazala prva prigoda, sprovesti islamsku džamahiriju u Bosni I Hercegovini, i na račun Hrvata, ali i Srba.
S ove se vremenske distance može sagledati kako je dr Franjo Tuđman bio vizionar visokog kalibra, i upravo je stoga trebalo bespogovorno uspostaviti državu Herceg-Bosnu tamo gdje su Hrvati bili većina. Sjeća li se tko danas činjenice da Alija Izetbegović nije pristao potpisati Wens-Stoltenbergov plan, i sjeća li se tko što je Stoltenberg nekoliko puta rekao o Aliji Izetbegoviću, kako jedno govori javno, drugo govori u razgovoru jedan na jedan, a posve treće radi? Doista, kome to nije bilo i tada jasno, a kamoli ne danas, s ove vremenske distance kada se stvari mogu i jasnije i šire sagledati. I kada smo svjedocima kako smo mi Hrvati koji smo obranili Hrvatsku a i BiH od srbijanske agresije, u konačnici ispali najveći gubitnici. Pobijedili smo u nametnutom nam ratu, a izgubili smo u miru. Ima li u povijesti čovječanstva takvog primjera? Zapravo, često pomislim da mi je na jedan način drago da predsjednik Tuđman nije ovo doživio, ovakvu sramotu i poraz Hrvatske i Hrvata."- kazao nam je na kraju razgovora hrvatski politolog, i profesor hrvatskog jezika i književnosti M.D., koji je izričito naglasio kako hoće ostati anonimnim sugovornikom zbog i poradi već ranijih prijetnji njegovoj obitelji.
Tragedija i jest u gotovo shizoidnoj podjeli hrvatskog bića odnosno u dijametralno suprotnim stavovima, ideološkim, unutar samih Hrvata, hrvatskog bića i hrvatskog bitka. Ta se tragedija očitovala zapravo i za života dr Franje Tuđmana, prvom izdajom, od njegovih bliskih suradnika, Josipa Manolića i Stjepana Mesića 1993. Pa u punini nakon smrti hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, dolaskom na mjesto predsjednika Hrvatske upravo Stjepana Mesića koji već ranije izdaje hrvatske interese i državu, i upravo on postaje nasljednikom Tuđmana odnosno postaje predsjednik Hrvatske. Posljednji predsjednik Jugoslavije postaje predsjednikom Hrvatske. Upravo tim povodom i u takvim okolnostima nastaje rečenica jednog uglednog hrvatskog povjesničara Antuna Abramovića: " Jugoslavija je umrla u Beogradu, a živi u Zagrebu".
Stjepan Mesić postaje sinonim hrvatskog Quislinga, čime i počinje tragedija Hrvatske koja je u agresiji, počam od 1991., slomila kralježnicu Jugoslaviji i JNA, kao u prispodobičnoj biblijskoj priči o borbi Davida protiv Golijata, ali se u hrvatskoj stvarnosti takva priča iz Biblije preokreće odnosno pobjednik biva poražen. I time ta biblijska priča postaje prispodobično antibiblijskom, antikristovskom pričom. U službi i novog svjetskog poretka, hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u suprotnosti s Ustavom RH i hrvatskim državnim interesima predaje dokumente s oznakom državne tajne, i još nadodaje krivotvorene dokumente, te ih predaje haaškim istažiteljima.
Haaški sud, ustanovljen zbog i poradi farse, a zapravo kao poligon vježbe moći i vlasti osnivača i promicatelja novog svjetskog poretka tobože sudi jednakim mjerilima svim stranama u ratnom sukobu bivše Jugoslavije. Već je ta prva premisa znakovita. Jednako sudi svima. I agresorima i žrtvama. Posve suprotno od suđenja u Nürnbergu. Pa tako Veselin Šljivančanin, koji je bez imalo milosti i bez ikakvih kriterija pobio ranjene i bolesne u Vukovarskoj bolnici i na Ovčari, biva oslobođen nakon samo osam godina zatvora, a žrtve, branitelji, primjerice Ante Gotovina, biva sedam godina u Haaškom zatvoru, proglašen krivim za pljačku palež, ubijanje, i protjerivanje i dobija kaznu zatvora od 24 godine. Pa potom taj isti Sud utvrđuje kako Gotovina nije kriv za ono što mu se stavljalo na teret, i biva oslobođen 2012.
Dakle, sedam godina je Haaškom sudu trebalo kako bi utvrdio da je Ante Gotovina nevin i nije odgovoran za zločine koji mu se stavljaju na teret. Prvo je bio kriv pa potom nije bio kriv za obranu svoje domovine od agresora. A Šljivančanin, oficir agresorske JNA na Hrvatsku je nedovoljno kriv za zvjersko ubijanje civila, ranjenih i bolesnih u bolnici hrvatskog grada Vukovara. Pa i pripadnici HVO koji su branili Bosnu i Hercegovinu od srbijanske agresije, branili i Hrvate i Bošnjake-muslimane od agresora na suverenu BiH, bivaju osuđeni u Haagu zbog "zločina nad civilima Bošnjacima”, dakle za "zločine” nad onima koje su branili od agresora, a ti koje su branili su se preko noći okrenuli protiv svojih branitelja i oružje što su im Hrvati, njihovi branitelji, donijeli kako bi se pridružili obrani, to su oružje Bošnjaci-muslimani prodavali svojim agresorima, Srbima, i javljali pozicije HVO-a kako bi ih srbijanski agresori lakše locirali i gađali topništvom. Pa su za to Prlić, Stojić, Pušić, Ćorić, Petković, Šušak, Bobetko Tuđman i Praljak proglašeni krivima, ratnim zločincima, i dobili kaznu od 111 godina zatvora. A agresor Šljivančanin 7 godina. Je li kad u povijesti čovječanstva zabilježen ovakav slučaj?!
Kako će ikada "ugledni” Haaški sud sprati ljagu sa sebe za, usudila bih se reći, najveću farsu u povijesti čovječanstva, namještanje i fabriciranje dokaza o tome kako su zapravo žrtve agresije i ratnih zločina, ratni zločinci? Posebice nakon samoviktimiziranja Slobodana Praljka. Tragičnim činom, ispijanja otrova u sudnici Slobodan Praljak je u jednom trenu okončao dugogodišnju farsu Haaškog suda. U jednom su se trenu ugledni suci pretvorili u bizarno groteskne figure s lažnim sudačkim odorama, postavši nespretni i nesretni pajaci. Propala im je predstava. Odvažni Slobodan Praljak ih je razotkrio, srušio im je predstavu. I pretvorio je u trajni, povijesni Fijasko. A što će sad, gdje i kud mogu pobjeći prsti desne ruke Haaškog Tribunala, Stjepan Mesić, Ivo Sanader, Josip Manolić, Vladimir Šeks, Jadranka Kosor... kud će oni? Kamo i kuda bi oni?
Diana Rexhepi
