Lijepa zemlja u kojoj su najveći Hrvati najnepismeniji, a svi drugi su im kurve i pederi
10.12.2017.
M.M./index.hr
Pregleda: 6047
(Ilustracija)
(FOTO: index.hr)
"I KAKO ti se sviđa Stuttgart?", pitao me moj novi prijatelj u prolazu koji je inače iz Kölna gdje radi kao odvjetnik, a u Stuttgart je došao s ekipom za vikend. Lik je to od 34 godine koji izgleda kao da ima 40.
Već sam prije primijetila da mi puno Nijemaca izgleda starije nego što to stvarno jesu pa se i nisam puno iznenadila.
"Sviđa mi se, jako je živ grad", rekla sam.
"U Hrvatskoj je sigurno ljepše živjeti zbog mora i obale koju imate", rekao je.
Nisam bila sigurna što da odgovorim. To je lijepa zemlja, ali i zemlja u kojoj će zbog najmanjeg senzacionalizma u kojem Šimleša Lidiju naziva neuzornom ženom nezaposlenost i svi tekući problemi pasti u zaborav. Jako lijepa zemlja, ali i zemlja sposobna u jednoj sekundi zbog generala iz rata od prije 25 godina podijeliti se na Hrvate i one ostale. U kojoj je najveća Hrvatina ujedno i najnepismenija ne pokazujući ni poznavanje osnova hrvatskog jezika. I dok isti na polupismenom hrvatskom odjednom sve ostale nazivaju mrziteljima svega hrvatskog, često su upravo ti pojedinci oni koji će prvi oprati svoje sunarodnjake, redovito krsteći random Hrvatice u kurve, a Hrvate u pedere jer je to najveća uvreda koju mogu smisliti.
Zemlja u kojoj su najglasniji oni koji najmanje znaju jer tako rješavaju svoj osjećaj manje vrijednosti. U kojoj ti isti najglasniji ljudi nikako ne mogu krenuti dalje od prošlosti i to nije najgore od svega, najgore je što iste osjećaje mržnje, netrpeljivosti i antagonizama prenose i na svoju djecu. S takvim mentalitetom teško se može o bilo kakvom većem napretku govoriti.
"Mi smo vama ovo prije 25 godina, vi ste nama ono" diskurs je koji se svako malo probudi, umjesto da se zamijeni sa "Hajdemo sada ovako da nam svima bude bolje" i "Od podjela i mržnje koje smo imali nije proizašlo ništa dobro".
Perspektiva je skučena, limitirana emocijama, često zamagljuje i razum i istinu, a umjesto argumenata i činjenica koriste se prijetnje, psovke i slavljenje podjela. Ali kako to objasniti jednom Nijemcu, koji je odrastao u okolini gdje su osobni razvoj i tolerancija glavni diskurs u društvu, a ne gdje si bio `91.?
"Da, imamo jako lijepu obalu", rekla sam.
Sjedili smo na Schlossplatzu, najvećem trgu u srcu Stuttgarta. U daljini su se nazirali vinogradi, iz žablje perspektive tik uz moderne nebodere. Na prvu sam zavoljela tu kombinaciju modernog i tradicionalnog u ovom gradu. Smješten na rijeci Neckar, a omeđen brdima i vinogradima, Stuttgart odiše neodoljivim spojem tradicionalne njemačke kulture, modernih građevina, raznolikog mentaliteta, napredne tehnologije i inovacija.
Povijesno, područje na kojem se grad razvio bilo je poznato po ergeli (Stutengarten), stočarskom gospodarstvu na kojem se uzgajaju visoko kvalitetni konji. Od tud potječe i današnji naziv grada i simbol konja na njihovom grbu (i Porscheovom logu). Pionirski inženjeri autoindustrije Gottlieb Daimler i Carl Benz rođeni su u blizini Stuttgarta i svojim postignućima zauvijek obilježili ovaj grad kao kolijevku auto-industrije. Njihova ostavština danas se može vidjeti u muzeju Mercedes- Benz gdje možete prošetati automobilskom poviješću starom više od 130 godina. Na 16,500 kvadratnih metara izložbenog prostora, imate priliku vidjeti više od 160 vozila i oko 1500 drugih izložbi, uključujući i prvi Benzov patent iz 1886., modele iz pedesetih i Silver Arrows model.
Po jednoj studiji iz 2016. (pod palicom HWWI-a) Stuttgart je zauzeo prvo mjesto među njemačkim gradovima za kulturu i kulturna zbivanja - s više od 190 glazbenih, plesnih, književnih, umjetničkih, gastronomskih i kulturnih festivala godišnje.
Ipak, najveći razlog zbog kojeg volim putovati su prilike za upoznavanje novih, različitih ljudi i njihove priče. Iznenadila sam se što sam zapravo uopće i naletjela na Nijemca, s obzirom na to da sam do tog trenutka mogla čuti samo naš govor u prolazu.
"Ljetovao sam u Hrvatskoj nekoliko puta, a jedan prijatelj je ovo ljeto poslom preselio u Split", rekao je.
Nijemac koji je zbog posla došao u Hrvatsku. To još nisam čula. Razgovor je prešao na temu karijere pa su stvari postale još zanimljivije. Spomenuo je kako po cijele dane radi i da i nema baš priliku upoznati ljude izvan posla.
"Nekad na poslu čak igramo igru tko će ostati dulje u uredu. Šaljemo si selfije i snimke slučajeva na kojima radimo i onaj tko zadnji ostane pobjeđuje", rekao je.
Odmah sam se sjetila svojih i kako ne samo da jedva čekaju da otkuca 16, već pod pauzom redovito "skaču" do pošte, doktora, ljekarne, trgovine, manikure i pedikure. Jedna mi je frendica čak otišla na frizuru usred pauze.
"Onda stvarno voliš svoj posao", nasmijala sam se.
Počeo je okretati glavu gestom koja je označavala tako-tako.
"Mi Nijemci ponosni smo na svoje aute i godišnje odmore. Zato toliko ganjamo karijeru", rekao je.
"Iako, primijetio sam da se naš mentalitet polako mijenja. Uočavam kod nove generacije mlađih kolega da im privatni život dobiva sve veći značaj. Postaje bitnija ravnoteža karijera- privatni život nego sama zarada", dodao je.
Virtualni uredi, mobilnost, strast prema poslu; sve su to obilježja najnovije generacije koja puno više cijeni svoju slobodu nego starije, prošlo mi je kroz glavu. Postalo je kasno i morala sam na vlak pa sam svom novom prijatelju u prolazu poželjela sve najbolje.
"Ako se ikad udaš za Nijemca i odlučiš za rastavu, sredit ću ti neki popust za odvjetničke usluge", nasmijao se.
Zahvalila sam se na ponudi i uzela posjetnicu, nikad se ne zna.
Uočila sam zgradu Muzeja umjetnosti, na čijem vrhu stoje ljudi i fotogafiraju te odlučila još tamo svratiti prije vlaka. Popela sam se i dobila pogled na Schlossplatz. Grad je svijetlio, a između štandova stiskalo se na tisuće ljudi.
"Mogu li zamisliti svoj život u ovom gradu?", počela sam razmišljati o vlastitoj budućnosti usred centra.
Na jednom od ekrana počele su se vrtjeti slike Birkenkopfa, brda koje nudi još spektakularniji pogled na Stuttgart. S nadmorskom visinom od 511 metara to je najviša točka u gradu gdje je odloženo više od 15.000.000 kubičnih metara ruševina iz Drugog svjetskog rata s natpisom (u grubom prijevodu): "Ovo brdo, izdignuto od ruševina grada nakon 2. svjetskog rata, predstavlja sjećanje na žrtve i podsjetnik živima".
Nisam mogla ne pomisliti da je njihova povijest tu, priznata i prisutna koliko god bila neugodna, ali u njoj se ne živi i na njoj se naučilo. Zbog nje se odgajaju tolerantnija djeca i osuđuju podjele i mržnja, a ne potiču iste. Koliko li je samo lakše i kvalitetnije tako živjeti, i za pojedinca i za društvo u cjelini, neopterećeno utezima bremena iz prošlosti lagano koračajući putem inovacija, rasta i razvoja.
