14.03.2017.
Kolumnist
Pregleda: 7700
Grgurevo-nekad i sad
(FOTO: Arhivska fotografija)
Još jedno Grgurevo je iza nas. 329-o po redu. Utihnuli su plotuni iz mužara i topova na požeškim brdima, razišao se dim baruta, gosti su napustili Požegu, domaćini su se vratili svakodnevnim obavezama. Ostalo nam je da zabilježimo dojmove i primjetimo po čemu je ovo Grgurevo bilo osobito, ili drugačije od onih prethodnih.
Ovo 18-o Grgurevo koje smo ujedno proslavljali i kao Dan Grada Požege, kao i proteklih nekoliko godina odlikovalo se jedinstvenom proslavom bez podjela i netolerancije. Naime, nakon nekoliko uzastopnih godina sa paralelnim proslavama gdje smo na jednoj strani imali udruge i povijesne postrojbe predvođene Društvom Sv. Grgur, a na drugoj Grad Požegu, Trenkove pandure, i mažoretkinje, 2014. godine, tada novi požeški gradonačelnik Neferović, napokon je posjeo sve zainteresirane strane za isti stol, i donesena je odluka da se napravi jedna, centralna proslava Grgureva, kako to i dolikuje potomcima sudionika bitke na Sokolovcu. Tada je donesena odluka da Grad Požega bude organizator centralne proslave Grgureva u kojoj mogu sudelovati svi ljudi dobre volje bez razlika i podjela.
Tako proslava Grgureva nije pripala ni Grgurima, ni Pandurima, već Požežanima, kako je oduvijek i bilo, dok je veliki dio organizacije dočeka, i smještaja brojnih povijesnih postrojbi iz zemlje i svijeta, te njihove prezentacije Požežanima i gostima, podnijela Požeška gradska straža Društva Sv. Grgur. Nakon nekoliko sjajnih, rekao bih i veličanstvenih proslava Grgureva početkom 2000.-tih, tihi sukob na relaciji Grad Požega, pod vodstvom tadašnjeg gradonačelnika Ronka, sa Društvom Sveti Grgur na drugoj strani, uzrokovao je brojne neugodne situacije, od organizacije paralelnih proslava Grgureva, do kulminacije na Grgurevo 2011. godine kada su gostujuće povijesne postrojbe na Trgu Svete Terezije zalivene šmrkovima vode od strane gradskog komunalnog poduzeća, koje je "samo radilo svoj posao". Bilo je tu podizanja kaznenih prijava protiv Zdravka Ronka, dok je 2012. godine zbog "grgurevske situacije" reagirao čak i Ivan Zvonimir Čičak u ime Hrvatskog Helsinškog odbora za ljudska prava, sa molbom tadašnjem gradonačelniku "da u okviru ljudskih mogućnosti i gradonačelničkih ovlaštenja pomogne umjesto da odmogne požeškim Grgurima". Ove neugodne situacije nakon 2014. godine već su počele padati u zaborav, i požeško Grgurevo dobilo je "novi vjetar u leđa".
Program obilježavanja Dana grada Požege 2017. godine, tijekom cijelog tjedna bio je ispunjen glazbom, promocijama i izložbama, uz vrhunski odrađeno javno snimanje HTV – ove emisije Lijepom našom, što je u požešku športsku dvoranu Tomislav Pirc privuklo veliki broj Požežana, te uz neizostavan mimohod dvadesetak povijesnih postrojbi ulicama Požege. Tradicionalna Svečana sjednica Gradskog vijeća u Gradskom kazalištu Požega, ove 2017. godine nije održana, kako je to običaj nalagao na samo grgurevsko jutro. Naime Svečana sjednica održana je dan uoči Grgureva, 11. ožujka, i na njoj su dodijeljene nagrade i javna priznanja zaslužnim laureatima. Za razliku od proteklih 17. Grgureva koja smo proslavili kao Dan grada Požege, uobičajena "gradska" fešta za uzvanike, goste i laureate, također nije održana na samo Grgurevo,i nije održana na Požeškoj gori, već nakon Svečane sjednice, 11. ožujka, na imanju Zlatni Lug u Emovačkom Lugu.. Nekadašnji scenski prikazi bitke na Sokolovcu, u kojima je prije nekoliko godina znalo sudjelovati i po nekoliko desetaka glumaca i konjanika, i ovaj puta su izostali, dok je na Trgu Svete Terezije, također 11. ožujka, upriličena demonstracija pucanja za prisutne Požežane i goste. Grgurevske vizuale koje je Turistička zajednica Požege izradila još davnih dana, dok je njome presjedao požeški obrtnik Drago Glasnović, i u doba Grgureva su krasili izloge i požeški trg, ove godine su bili viđeni jedino na najpoznatijoj maloj fešti u brdima – na samo Grgurevo 12. ožujka u vinogradu obrtnika Vlade Bauera. Izostala je i fešta TZ Požega na Svetom Vidu te "bure Vina za građanstvo”, što je godinama bila jedina prilika da u grgurevskoj proslavi uživaju i građani "bez pozivnice". Vjerujem da su na ovaj način postignute određene uštede u gradskom proračunu, što je u svakome slučaju pozitivno, ali pitanje je da li se moralo štedjeti upravo na ovoj stavci.
Da je ovo Grgurevo nešto drugačije od drugih "modernih" grgurevskih proslava vidjelo se (i čulo) 12. ožujka širom "Babje gore”. Manje prometa, manje parkiranih automobila, izostanak "velikih fešti” i tišina u brdima, prekidana rijetkim pucnjima iz topova i mužara. Jednom riječju "kriza” je dohvatila i Požešku goru. Na mjestima gdje smo prijašnjih godina bili svjedoci glomaznih proslava sa stotinama, pa i tisućama gostiju, ovoga puta nije se pretjerano slavilo. Valja istaći jedino veliku feštu koju je upriličio požeški "Alles”, ali ona je zbog praktičnosti ove godine prebačena sa Požeške gore u Emovački Lug. Sa obronaka Požeške gore nije se zato preselila "najveća mala Grgurevska fešta” u vinogradu Vlade Bauera. I doista, svi koji žele biti viđeni – došli su i ove godine kod Bauera, tako da se u mnoštvu moglo prepoznati poznatih lica iz javnoga, estradnoga i političkoga života grada Požege i Republike Hrvatske. Naravno, slavilo se širom brda na malim feštama kod onih koji su grgurevsku tradiciju i spasili od zaborava – u klijetima vinogradara i njihovih obitelji, u dobrom društvu prijatelja i rodbine.
Inače, tišina na brdima bila je gotovo sablasna. Jer mi Požežani navikli smo da svakoga 12. ožujka čitavim gradom cijeloga dana odjekuju plotuni iz mužara i topova sa okolnih brda. Plotuni su odjekivali, ali puno rijeđe nego je moje uho pamtilo poslednjih 40-ak godina. Kako ne vjerujem da bi kriza natjerala Požežane da se odreknu gromoglasnog "TjeranjaTuraka”, pitao sam neke od vinogradara: "zašto se ne puca kao prije?”. Rečeno mi je da se danas puca (ili ne puca) u skladu s novim "regulama". Naime, posljednje tri godine na snazi je policijsko priopćenje koje otprilike kazuje: "Kazna od 40 do 100 tisuća kuna svakome tko za vrijeme Grgureva puca iz mužara ili topa, ako nije član Društva Sv. Grgur ili Trenkovih pandura te uz to i prošao obuku iz pucanja, i za nju dobio ovjereni certifikat.” Što reći na to? Dakako da reda biti treba,ali nismo mi pucali po požeškim brdima 70-ih godina prošloga stoljeća sa dozvolama tadašnje milicije. U svakoj od rijetkih klijeti u kojima se Grgurevo obilježavalo, bili su probrani Požežani, dok su "oni po dužnosti" hodali gore dolje po brdima i bilježili tko se usudio slaviti, a ne - tko puca. Pucao nam je kufer... za dežurne dušebrižnike... pa Turke smo tjerali... Nisu tradiciju Grgureva očuvali i pronijeli ni Panduri ni Grguri, iako su nakon Domovinskog rata učinili mnogo na popularizaciji iste kod širokih masa. Tradicija se nakon 1945. godine održala kod Slavka Hardta, Ive Legca, Pave Grgurića i nekolicine drugih, mahom vinogradara. Grgurevo je požeški brand, i kao takvo - treba mu dati sve šanse, ne smije ga se ograničavati, niti svrstavati pod zastave društava niti vodene topove političara. Moramo ga slaviti na obroncima Požeške gore, na Sokolovcu, Velikom Kamenu, Mizerovcu, pucnjima iz mužara, čašama vina i slavonkim delicijama, te pjesmom koja je bila ključna za očuvanje tradicije u mračnim vremenima. Stoga se nadam da će "glasno pucanje” kao važan dio grgurevskog naslijeđa, biti u budućnosti regulirano na jednostavniji način, kako bi brojni Požežani i njihovi gosti, imali priliku "opaliti iz topa”, za to čak dobiti i prigodnu diplomu, kao što je to bio običaj do prije nekoliko godina na poznatoj sokolovačkoj fešti obitelji Šajnović. Upravo to je grgurevsko naslijeđe koje će posjetitelje ove najpožeškije obljetnice nagnati da se Požegi gradu i Grgurevu jednoga dana opet vrate...