16.09.2011.
Željko Lukić
Pregleda: 4990
Ilustracija
(FOTO: 034portal.hr)
U monarhijama su oduvijek klicali: „Kralj je umro – živio kralj !“ simbolizirajući nastavak tradicije s novim vladarom, jer institucija je važnija od svakog pojedinca. Može li se u požeškoj monarhiji taj usklik parafrazirati u sljedeći: „Festival je umro – živio festival !“ ? Kako ni pravi kraljevi nisu bili isti, pojedinim ličnostima grada na Orljavi više odgovaraju one famozne uzrečice: „Država (festival), to sam ja !“, odnosno „Poslije mene (mog mandata) potop !“. Tko je tu naš Luj XIV neka si svatko sam odredi.
Godine 1969. grad je bljesnuo, a svjetlo je dugo obasjavalo do tada učmalu Požegu i njenu okolicu. Muzički festival Slavonija (MFS) proslavio je Požegu širom „bivše naše“, ne samo u estradnom smislu, nego kao i jedino mjesto najšireg predstavljanja regionalne (slavonske) tradicije u verbalnom, glazbenom, vizualnom, kulinarskom… i kojem sve ne identitetu. On je bio upaljač koji je pokrenuo turizam u gradu i okolici, zanimanje za tamburu i prilično zamrli domaći folklor, doveo do toga da se Požega po nečemu prepoznaje. Jednostavni logotip „MFS“ preplavio bi javne prostore i izloge, krasio gramofonske ploče, a stariji Požežani poput mene, još čuvaju male ukrasne zastavice s tim znakom. Može se reći da je pojavom festivala grad prestao biti palanka bez spomena vrijednog suvremenog identiteta (ostavimo po strani bogatu stariju povijest).
Festival su vodili ljudi koji su u gradu nešto značili (direktor KPD-a, direktor Elektroslavonije, šef Arhiva… dok se prva garnitura profesionalnih političara nije trpala u organizacijski odbor, ali bez njihova utjecaja se nije moglo. Naime, treba jednom shvatiti da niti jedan festival ne može početi ni opstati bez podrške političke vlasti, ne toliko u financijskom smislu koliko u organizacijskom i logističkom, Kako je politika jako klizak teren, simbioza festivala i lokalne političke vrhuške može se poremetiti pri čemu uvijek trpi slabiji, a to je festival. Počinje se s kojekakvim ustupcima na štetu kvalitete priredbi, a ako se uprava festivala tome odupire dolazi do neminovnog kraha.
Tako je bilo s MFS-om početkom 80-tih kada je gospodarska kriza zakucala na vrata, a vladajuća partija u cijeloj državi je jedan od načina zamagljivanja stvarnosti našla u „njegovanju i očuvanju revolucionarnih te(n)kovina“. Takva klima „očešala“ je i bivši festival, pa je pod pritiskom u program na pozornici, a i oko nje ušlo sve i svašta, među ostalim nastup kojekakvih amaterskih zborova na „večeri revolucionarne pjesme“. Svojom suhoparnošću taj dio programa odudarao je od vesele i raspojasane slavonske atmosfere koja je za festivalskih dana vladala ne samo na Grabriku, nego u cijelome gradu. Labuđi pjev festivalu otpjevali su estradnjaci iz istočno-europskih zemalja: Rumunjske, Istočne Njemačke, Bugarske, Mađarske, Čehoslovačke.. pa su ga neki pakosni Požežani nazvali festivalom Varšavskog pakta. Tada je MFS već bio zombi nakon što su sponzori stegnuli kesu, a televizija je odbila prijenose iz Grabrika. (ovaj razlog je čak službeno naveden kao uzrok ukidanja festivala). Sve se vrti oko para – stara izreka se ponovo potvrdila.
Povijest drugog festivala poznata je i nešto mlađemu naraštaju – krenulo se s „berbom grožđa“ koja je prerasla u festival. S kojim teškoćama su se borili organizatori znaju samo oni, a ja se sjećam sredinom 80-tih jednoga mješovitog sastanka entuzijasta i političara kad je V. V. Škorvaga rekao da Požega može i treba ponovo postati festivalski grad. Tada je jedan od vodećih općinskih socijalističkih političara ocijenio tu ideju nadobudnom i naivnom. Ni promjena režima vlasti nije baš išla na ruku organizatorima, pa je na sjednici Izvršnog vijeća od strane jedne visoke dužnosnice HDZ-a iznesen prijedlog da se prihod od festivala dijelom namijeni obnovi gradskih spomenika (!?). To je bio prijelomni trenutak kada su spomenuti Škorvaga i Ivo Pavić – vodeći festivalski dvojac – čak htio odustati od svega.
Ipak se festival nastavio. Koliko je u startu bio skroman svjedočio je upečatljiv prizor pozornice smještene na sjevernu stranu trga. Pozornica je više odgovarala nekoj seoskoj školskoj priredbi nego festivalu: malena i ukrašena samo uvelim grančicama loze, „šarenicom“ i nekoliko slavonskih „peškira“. (zanimljivo da je taj truljavi dizajn potpisala ugledna zagrebačka kostimografkinja).
Iz godine u godinu festival je dobivao na kvaliteti i ugledu, a brojni problemi su se rješavali u hodu, dok se pozornica seljakala s jedne strane trga na drugu. Međutim, prvi znak krize bio je odlazak nekolicine vodećih festivalskih ljudi koji su imali ono što je izuzetno važno kod organizacije ovakvih manifestacija – veze i poznanstva s estradnim svijetom koji je uglavnom u Zagrebu, a još važnije s velikim sponzorima, kao što je npr. bila INA.
Dok je festival dobivao na raskoši (potrebnoj ili nepotrebnoj – stvar je procjene), dotle su veliki sponzori počeli „štekati“ s novcem, pa je došlo do krize koja je prijetila gašenju drugog festivala kao i kod prvoga. Kada su mnogi odustajali svoja leđa podmetnuo je tada Ivan Enjingi koji potvrđuje staru izreku: tko ima puno vina ima i puno prijatelja. Nije pretjerano reći da je on najzaslužniji u sprečavanju kolapsa festivala. Oformila se uz njega nova ekipa u festivalskom odboru, a temelj je Glazbeno društvo „Zlatne žice“. Neka od tih kadrovskih rješenja pokazala su se očitim promašajem jer se jedan dio njih u priopćenjima počeo „ograđivati“ od Enjingija najavljujući od politike orkestrirani raskol.
Pogled na imena tih „disidenata“ kazuje da svakome od njih redovito zaposlenje i rad, posredno ili neposredno, ovisi o milosti gradske vlasti (čitaj: gradonačelnika). Koje li slučajnosti !
Glazbenim rječnikom se to može opisati ovako: kao udruga možete opstati samo ako svirate po mojim notama, pod mojom dirigentskom palicom i s mojim poslušnikom kao prvom violinom. Čak se pokazalo važnim tko će iz VIP publike gdje sjediti, Tko ne ispunjava sve ove uvjete garantirano mu je izbacivanje iz gradskog proračuna, iz gradskih prostorija, pa čak i javnih manifestacija u javnome prostoru na koje isključivo pravo polaže grad (čitaj: gradonačelnik). Tamo gdje to nije odmah uspjelo, požeška vlast (čitaj: gradonačelnik) je osnovala paralelne kontra-orkestre (od vatrogasaca preko humanitarnih do čisto ceremonijalnih udruga, pa je građanstvo često zbunjeno kakofonijom paralelnih udruga – jednih bez uvjeta za rad i drugih s malo sposobnosti i s još manje muda.
Bilo je samo pitanje vremena kada će se sukob gradskog poglavarstva (opet čitaj: gradonačelnika) s civilnim udrugama prenijeti i na festival, odnosno njegova organizatora - Glazbeno društvo „Zlatne žice“.
Tko god poznaje direktora Festivala Ivana Enjingija dobro zna da je on unatoč godinama, jako tvrd orah, izuzetno uporan i ne bez ugleda i poznanstava u metropoli, navikao na bacanje svakovrsnih klipova pod noge od strane državne i lokalne birokracije. Ne želeći se pomiriti s tim da se festival pretvori u ceremoniju za „kerenje“ i privatno prenemaganje pred visokim gostima sa strane, te folkloraško cupkanje debelih baba u nošnjama. U Glazbenom društvu „Zlatne žice“ ipak dobiva podršku, pa politički puč s te strane ne uspijeva. No, to nije bilo dovoljno, Enjingi javno najavljuje mogućnost održanja festivala na drugoj lokaciji i u organizaciji na koju grad (opeeet čitaj: gradonačelnik) ne bi mogla utjecati. Je li u tome uspio održavajući kontra – festival u Kutjevu, neka svatko sam procijeni.
Raspisivanje „natječaja“ za organizatora novog festivala od strane gradske vlasti (čitaj… ma, već sam postao dosadan), već je na prvi pogled obična lakrdija u kojoj su „neki novi klinci“ (otpadnici od Enjingija) mogli naći svoj menadžersko-marketinško-produkcijski interes zaštićeni visokim blagoslovom kao nagradom za „ograđivanje“.
I tako proletješe dva festivala, a kako su po dugogodišnjoj inerciji svake godine pjesme sve lošije, moj glazbeno osjetljivi stomačić nije mi dopustio da na bilo koji način pratim ni jednoga. (još bih kreveljenje s bine i predurao, ali ne mogu bagru iz prvih sjedećih redova).
Na festival (pardon, festivale) već se zaboravilo, no lakrdija oko njih još će potrajati: koliko će se s jedne strane morati butelja prodati i koliko para iz gradskog budžeta izdvojiti da se plati fiškalija koja će na sudu dokazivati „intelektualno vlasništvo“ (ooo, silnih li intelektualaca u cijeloj priči !) nad festivalskim imenom i logotipom kojega su navodno neke seoske babe crtale i docrtavale.
Burleska se nastavlja i tko zna kako će se odraziti na festival (pardooon – festivale) iduće godine. Je li ovo sve skandal ? Ma jok ! To je način na koji već odavno funkcionira društveni život u ovoj sredini.
[email protected]