- Sijemo od svega po malo nešto jer moramo zbog plodoreda, a nešto jer se nikada ne zna kakva će godina biti i koja će kultura uspjeti. Ako se odlučimo samo za jednu ili dvije pa one propadnu, propadamo i mi. Trenutačno nas spašavaju ratarske kulture koje predajemo Agronomu jer oni redovito plaćaju. S povrćem nikada nije bilo teže. Niti ga kome imate prodati niti vam plate. Evo, recimo, za kupus sam se dogovorio s Varaždincima i pitam mogu li na novac računati do Božića, a oni mi odgovaraju kako nisu sigurni da će mi moći platiti do Uskrsa – u nevjerici je pričao Zvonko.

Proteklih godina Jagodićevi su povrće predavali jednoj domaćoj tvrtki koja je otišla u stečaj. Trenutačno, kažu, u Požeško-slavonskoj županiji nema nikoga tko bi otkupio njihove proizvode.



- Od trgovačkih lanaca nema koristi, ne plaćaju. Zapravo, nitko danas nema novaca i svi žele kompenzirati. Nude mi gorivo, gume, a meni treba novac da mogu posijati, platiti branje. Treba i novih strojeva za ovako velike površine. Jednostavno, nekad mi dođe da od svega odustanem kao i što je većina odustala i da po malo na pijacu prodajem. Sinovi žele nastaviti raditi. Pokušavamo sada tražiti negdje dalje otkupljivače za povrće i ako ih ne nađemo, nakon toliko godina ćemo odustati od povrća, nema nam druge – zaključio je Zvonko Jagodić.