Svestrani Lipičanin: ¨Dok radim, nemam vremena za kukanje¨
20.09.2014.
Mario Barać
Pregleda: 5062
Ivica Stokić
(FOTO: Mario Barać)
Lipičanin Ivica Stokić je po zanimanju stolar, prekvalificirani urar, za vrijeme odsluženje vojnog rok u bivšoj državi je položio i tečaj za kuhara koji je mogao prenijeti i u civilni život. Ipak, Ivica je prije svega umjetnik - slikar. Iako je slikar amater, ovaj 53-godišnjak je uspio izgraditi prepoznatljiv stil zbog kojeg je dobivao i pohvale i akademskih umjetnika.
Još kao dijete shvatio je da ima dara za slikanje i slikarstvo ga je jako zanimalo. Nakon završene srednje drvno-tehničke škole, odlučio je upisati likovnu akademiju pa je uz posao zaštitara, koji je radio u Zagrebu, imao dovoljno vremena za učenje i usavršavanje.
- Puno sam ulagao u sebe, plaćao sam tečajeve kod renomiranih slikarskih imena u Zagrebu, Beogradu, vještine sam brusio na Rokovom perivoju, na Petlovom brdu.
Za akademiju nije imao "špagu"
- Puno sam naučio od majstora, ali nisam imao "špagu" i nisam upao na akademiju jer su od petstotinjak prijavljenih primali svega desetak studenata. Da ne stojim, tada sam se odlučio prekvalificirati za urara i godinama sam radio kod privatnika urara - započinje svoju priču.
Urarska znanja koriste mu i danas jer se u posljednje vrijeme, nakon puno godina stanke, ponovno intenzivnije počeo baviti izradom satova po narudžbama.
- Ovi satovi su odličan poklon, suvenir i radio sam ih godinama prije rata. Sada sam se ponovno uhvatio toga i za sada ide, ima dosta narudžbi i ovo može biti dobar posao - kaže Ivica. Za razliku od slikarstva, za koje čovjek mora imati "žicu", Ivica kaže da posao izrade satova može naučiti raditi svatko. Ipak, i ovdje njegova umjetnička crta dolazi do izražaja.
- Mogu napraviti sat s bilo kojim motivom koji možete zamisliti - portret, akt, karikaturu, motiv s razglednice, grb, zastavu, bilo što. Neke motive je u pripremi potrebno napraviti rukom što meni nije problem - ističe Ivica. Satove radi na staklu i plastici, a u njih ugrađuje samo kvalitetnje njemačke mehanizme. Cijena ovisi o količini, a pojedinačna izrada sata košta i do 200 kuna. - Nekada sam radio satove za Volkswagen, a odmah poslije rata sam puno radio za UNPROFOR.
Život s gelerima u glavi
Ivica je umirovljeni hrvatski branitelj, ratni vojni invalid koji je teško ranjen u listopadu 1991. godine u svojoj Frankopanskoj ulici. Preživio je nekoliko operacija glave, vilice lica, bubnjića, a i danas u sebi nosi gelere od granate koja mu je eksplodirala pored glave. Iako je u mirovini, tvrdi da ne može mirovati.
- Kuća traži svoje i sve što mogu oko kuće radim sam uz suprugu Milku. Svoje traži i petoro djece: Luka (19 godina), Magdalena (17), Sofija (15), Katarina (5) i 8-mjesečna Kristina. Za sada nitko od djece nije pokazao afinitet prema slikarstvu, ali moram priznati da nisam baš najbolji učitelj jer nemam strpljenja i živaca.
Ipak, stigne biti aktivan u vatrogastvu, ranije je bio aktivan i u moto klubu, stigne i raditi novu stolariju i vrata za kuću, ali o čemu god započeli razgovarati, uvijek se vraća na slikarstvo.
Umjetnost je unutarnja potreba
- Moram uvijek nešto raditi jer, kada radim, ne stignem kukati. Iako nije uvijek lako. U zadnje vrijeme me ubija ovo loše vrijeme, poklopilo se i lošije zdravstveno stanje i određeni problemi kod kuće. U toj fazi lutam po kući "k`o gluva kuja", vrtim se u krug i sve mi je mrsko započeti. I onda se moram smiriti da bih nastavio normalno funkcionirati, da ne odem u letargiju i depresiju. To je konstantna borba, ali se borim i ne odustajem. Tu mi pomaže umjetnost, to je moja unutarnja potreba. Ona me odmara, relaksira, rasterećuje, ali i ispražnjava - kaže Ivica.
Najčešće radi grafike, suhi pastel, a kako kaže, ako treba, nekad nabaci i ulje. Motivi su originalni i iz svakodnevnog života, svakoj slici želi udahnuti poruku, a prepoznatljivost njegovih djela su nježne, duge, zaobljene linije. Svrstati ga u neki slikarski stil također bi bilo dosta teško.
- Rekli su mi da ima puno bliskosti s Dimitrijem Popovićem. Moje slike imaju elemente nadrealizma, kubizma, apstrakcije jer u njih na slobodan način unosim svoje vizije i ideje. Na neki način slike odražavaju i moje raspoloženje, moje unutarnje borbe, svakodnevne situacije i njihovo malo dublje poimanje. To pokušavam prenijeti.
Aktovi Jadranke Kosor i Blanke Vlašić
- Primjerice ova slika. Ovo je žena s djetetom. Dva su motiva koja u njoj dominiraju, odnosno ja sam ih tako vidio i shvatio. Dakle, žena za ruku drži dijete, pazi ga i naglasak je na njezinom neproporcionalnom uhu koje osluškuje oko sebe. S druge strane slika ima izraz ženske senzualnosti, umjerene erotičnosti, ima elemente akta. Takva ideja se u glavi rodi sama od sebe, tako mi je usađeno. Ova slika se zove "U šetnji Lipikom", a trebala se zvati "Jadranka u šetnji Lipikom" jer mi je motiv i asocijacija bila Jadranka Kosor koja je u mladosti bila jako zgodna. Ipak, odgovorili su me od tog naziva. Ili ova slika. Ideja za njeno nastajanje je bio skok u vis Blanke Vlašić - pojašnjava Ivica i dodaje da je radio puno aktova, ne samo ženskih.
- Akt je osnovna vježba za osjećanje linije, za dobivanje volumena tijela. Nisu sve linije jednake.
Do sada je naslikao stotinjak slika, prodavao ih je u Njemačku, Italiju, London, a što se tiče cijene tvrdi da se uvijek podcjenjivao. - Najskuplju sliku sam prodao za nekoliko tisuća kuna iako kažu da vrijedi više.
Godinama sudjeluje na humanitarnoj likovnoj koloniji, izložbi i aukciji radova branitelja o čemu svjedoče i njegovi radovi u katalozima koje nam je i pokazao, a ni sam ne zna po kojoj su cijeni izlicitirani neki od njegovih prodanih radova.
"Nikada nisam mogao sjediti kao panj"
Za sebe će reći da ima odličnu moć koncentracije pa zato i može raditi u bilo kakvim uvjetima, ali priznaje da najviše voli raditi noću.
- Kada krenem raditi, ja ne mogu stati. Neke sam slike radio i po dva dana i noći. To što sam u mirovini mi daje slobodu da mogu tako raditi. Tako je i s knjigom jer kada krenem čitati neku koja ima 300 ili 400 stranica, jednostano ne mogu stati dok je ne pročitam. Ono što počnem, moram privesti kraju. Nikada nisam mogao prihvatiti suhoparan život i svesti ga na "pojesti i popiti" niti sam mogao sjediti kao panj - zaključio je Ivica Stokić.
