Što učiniti kada ti se upucava budući svekar? (2. dio)

Zabrinuta žena - ilustrativna fotografija
(FOTO: Shutterstock)

26.05.2014. | Sanja Petričević
Pregleda: 11724

Ovo je nastavak priče. Ako ste propustili prvi dio, pročitajte ovdje.

- Nekako si mi zamišljena. Još uvijek te boli želudac? – zabrinuto je upitao Matija prenuvši me tako iz razmišljanja.

- Znaš što? – nastavio je. - Mislim da je tata u pravu i da bi napokon trebala provjeriti o čemu je riječ. Evo, možemo već sutra popodne zajedno otići kod njega i dogovoriti termin za pregled – predložio je Matija. Već i na samu pomisao o tome obuzela me panika. Nisam mu mogla povjeriti svoje sumnje. Bojala sam se da ne bi shvatio. S druge strane, bila sam sigurna da bi ga moje optužbe na račun oca s kojim je, znala sam, oduvijek bio jako blizak, silno povrijedile.


- Više me ne boli. Trebala bih samo malo više pripaziti na prehranu. Bit ću dobro. Ne brini – požurila sam uvjeriti ga premda je to bilo daleko od istine. Moji problemi sa želudcem trajali su već neko vrijeme i unatoč lijekovima koje sam prilično neodgovorno uzimala na svoju ruku nikako nisu prestajali.


– Ah, napokon smo stigli – tobože veselo sam rekla kako bih promijenila temu kad smo se napokon zaustavili pred zgradom u kojoj je stanovao Nikša. Premda mi više nije bilo do proslave, odlučila sam dati sve od sebe kako bi mi ostatak večeri protekao u malo opuštenijoj atmosferi. Ako ništa drugo, barem sam bila daleko od Lukasovog pohotljivog pogleda.

 Idućeg dana probudila sam se oko podneva. U krevetu pokraj mene Matija je još uvijek čvrsto spavao. Budući da je prethodne noći u žaru proslave malo više popio, odlučila sam ga pustiti da još malo odspava. Na prstima sam se iskrala iz sobe i krenula u kuhinju skuhati kavu kad se oglasilo zvono na ulaznim vratima. Povjerovala sam kako je zacijelo u pitanju dostavljač novina i požurila otvoriti ih.

 - Dobar dan, Monika. Nadam se da vas nisam probudio – ispričao se Lukas čim sam otvorila vrata. Bila sam toliko iznenađena njegovim neočekivanim posjetom da nekoliko trenutaka nisam znala što bih mu odgovorila. Pritom sam naravno potpuno zaboravila na činjenicu da na sebi imam samo tanku spavaćicu. Dok sam se u neprilici zbunjeno premještala s noge na nogu, zaklela bih se kako me moj budući svekar gutao pogledom.

- Lukas. Otkud vi ovdje? – nelagodno sam upitala.

 - Bio sam u blizini. A gdje je Matija? Sigurno još uvijek spava. Zašto me to ne čudi? – pravio se da ne primjećuje moju zbunjenost. – I, ako dobro poznajem svog sina, a poznajem ga, siguran sam da će nakon svega prespavati veći dio današnjeg dana – nastavio je. – No, zar me nećeš pustiti unutra? Nadam se da imaš kave. Baš bi mi prijala jedna – rekao je, na što mi nije preostalo ništa drugo, već propustiti ga u stan.

- Lijepo, jako lijepo – dodao je osvrnuvši se oko sebe kad sam ga uvela u dnevnu sobu.

 - Trudimo se – mrzovoljno sam odgovorila. – Slobodno se raskomotite, a ja idem u kuhinju skuhati kavu.
 - Ma, zapravo, znaš što? Možda je bolje da ne stvaramo buku kako ne bismo probudili Matiju. Što kažeš da lijepo prošećemo do kafića iza ugla i ondje popijemo kavu? Napolju je prekrasan zimski dan – zatekao me svojim prijedlogom. Premda baš i nisam bila oduševljena njegovom ponudom jer mi po ovoj hladnoći baš i nije bilo do šetnje, a još manje do povlačenja po kafićima s njim, ipak je Lukas bio moj potencijalni, budući svekar i nisam ga željela uvrijediti.
 - U redu, samo da se odjenem – promrmljala sam na što je Lukas radosno poskočio iz naslonjača. Dok sam odlazila u sobu odjenuti se, i dalje sam osjećala njegov pogled na sebi.

Dok smo nešto kasnije sjedili za stolom u polupraznom kafiću, Lukas je počeo pričati o tome koliko voli svoj posao. Dok sam mu odgovarala pristojnim kimanjem glave, već sam počela razmišljati o tome kako sam krivo shvatila njegovu naklonost kad je razgovor, potpuno neočekivano, krenuo u drugom pravcu.

- Znaš, premda se bližim pedesetoj, još uvijek se osjećam kao mladić – nasmijao se primivši me za ruku.
- Lijepo. Sigurna sam da to ima i nekih svojih prednosti – odgovorila sam bez ikakvih primisli uz usiljen smiješak. Situacija je svakog trenutka postajala sve neugodnija. Barem meni. Osjećala sam silnu potrebu izvući ruku iz njegove, ali nisam znala kako to učiniti, a da ga ne uvrijedim.
- Zapravo, usudio bih se reći da u meni ima više energije i života nego u kakvom mladiću. S tim u vezi, sposoban sam ja za još puno toga. Nažalost, Nada... Baš i nema previše razumijevanja za moje potrebe – dovršio je. Dok mi je rumenilo oblijevalo obraze, napokon mi je pošlo za rukom osloboditi se njegovog stiska.

 - Drago mi je zbog vas. A sada, ako nemate ništa protiv, trebala bih krenuti. Hvala na kavi – žurno sam dodala pridižući se.
- Ali, Monika, mislio sam te pozvati k nama na ručak. Nada nas očekuje. Sinoć je pripremila toliko toga. Bila bi prava šteta da propadne sva ona hrana. Osim toga, ručak je bio upravo njezina ideja. Sviđaš joj se i htjela bi te ponovo vidjeti. Matija ionako još uvijek spava i tko zna kad će uopće ustati. Nećeš valjda danas kuhati samo za sebe? – navaljivao je. Na spomen Nadinog imena osjetila sam kako otpor u meni polako popušta. Za razliku od Lukasa, Matijina majka mi se svidjela već od prvog trenutka. Znala sam da bi bilo veoma nezahvalno od mene kada bih je iznevjerila.

 - U redu. Ako ste sigurni da vam neću smetati... - smeteno sam promucala.
- Zaboga, Monika, što ti pada na pamet? Ti si prelijepa djevojka. I dobra, naravno – brzo je dodao.

 Već desetak minuta kasnije bili smo pred kućom Matijinih roditelja.
- Dođi, dušo, Nada nas već zasigurno očekuje – požurivao me Lukas uhvativši me za nadlakticu premda to uopće nije bilo potrebno. Dok je otključavao ulazna vrata, ponovno sam osjetila poznatu nelagodu.

 - Izvoli, raskomoti se. Idem nam donijeti piće. Hoće li pjenušac biti dovoljno dobar? – upitao je kada smo ušli u dnevnu sobu. Kuća mi se činila neobično tihom. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako smo Lukas i ja po svoj prilici jedine osobe u njoj.
- Nije li ipak malo prerano za pjenušac? A gdje je gospođa Nada? Zar nije kod kuće? – zbunjeno sam upitala.
- Ne brini za nju. Zacijelo je otišla kod susjede poželjeti joj sretnu novu godinu. Znaš već kako to ide s tim sredovječnim ženturačama. Bapska posla – pomalo sarkastično je dodao moj budući svekar. Premda bih mu najradije odbrusila kako ni on više nije u cvijetu mladosti, uspjela sam se suzdržati na vrijeme.

 Nekoliko trenutaka kasnije vratio se s čašama i bocom pjenušca i sjeo na trosjed pokraj mene.

 - Nego, reci mi, kako tvoj želudac? Nadam se da se sutra vidimo u ordinaciji? – započeo je ulijevajući mi malo pjenušca u čašu.
- Na sreću, mislim da to ipak neće biti potrebno. Naime, već mi je puno bolje – izvlačila sam se.
- Zapravo, bilo bi mi jako drago da dođeš. Nakon pregleda mogli bismo otići nekamo na ručak. Samo nas dvoje. Što se mene tiče, Matija ne mora znati za to, što kažeš? – znakovito se zagledao u mene.

 - Štogod. Volim Matiju i ne želim mu ništa skrivati – odgovorila sam otpivši malo pjenušca kako bih prikrila nelagodu. Razgovor je sve više vodio u smjeru koji mi se uopće nije sviđao. Upravo sam počela smišljati neku ispriku kako bih što prije otišla, kad sam odjednom osjetila Lukasovu ruku na svom ramenu.

- Gle, malena, mene ne možeš prevariti. Zašto za promjenu napokon ne bismo igrali otvorenih karata? Poznajem takve kao što si ti. Reci mi, ali iskreno, voliš li ti uistinu Matiju ili ti je ipak važnija njegova titula kao što pretpostavljam? – podrugljivo je upitao. Najprije sam pomislila da je sve ovo samo ružan san iz kojeg ću se svakog trenutka probuditi, no Lukasova ruka koja se poput zmije polako omatala oko mog struka brzo me razuvjerila.

- Dođi lutkice, želim te od prvog trenutka od kad sam te ugledao. Ne brini, nitko ne mora doznati što se dogodilo. Bit će to naša mala tajna. Nada se ionako tek večeras vraća od svoje ljubljene mamice. Uostalom, dobro bih ti platio – teško dišući grubo me počeo privlačiti k sebi.

 - Kako vas samo nije sram?! Priznajte da ste isplanirali sve ovo samo kako biste me namamili u stan – povikala sam kada me primio za grudi.
- Mmmm... prava lavica. Sigurno si i u krevetu živa vatra. Moram priznati da obožavam takve – mrmljao je stežući me sve jače.
- Lukase, što vam je?! Pustite me na miru! – vrisnula sam kobeljajući se iz njegovog čeličnog stiska, što baš i nije bilo tako jednostavno.
- Umiri se, dušice. Evo, spreman sam ti platiti koliko god zatražiš. Otkad sam te sinoć vidio u onoj haljini, ne prestajem misliti na tebe – nastavio je.
- Odvratni ste! Kako se samo usuđujete predložiti mi takvo što? Ne shvaćate li da volim Matiju? – zaridala sam grčevito mičući njegove ruke sa svoga tijela.

 - Ha, ha, molim te, nemoj me nasmijavati. Uostalom, sve i da jest tako, što zapravo seks ima s ljubavlju? Po meni su to dvije potpuno različite stvari. Eto, na primjer, i ja volim Nadu, ali zato neću odbiti dobru priliku u krevetu. Posebice s lijepom i mladom djevojkom poput tebe – podrugljivo je nastavio grabeći me. Mislila sam da ću umrijeti od srama i gađenja kad je svoje usne grubo prislonio uz moje. U žaru borbe otimala sam se kao luda, no uzalud. Lukas je bio puno jači od mene. Kada sam u jednom trenutku osjetila njegove ruke na bokovima i začula paranje zatvarača na mojim hlačama, znala sam da je vrag odnio šalu. Iskoristila sam trenutak kada mi je pokušao svući hlače i oslobodila jednu ruku. Potom sam zamahnula i pljusnula ga svom snagom posred lica. Trenutak njegove zbunjenosti iskoristila sam da se napokon odvojim od njega.

- Vi ste jedan najobičniji besramnik! Baš me zanima što će vaš sin reći na sve ovo kad dozna. Ili, još bolje, policija? – prosiktala sam dok je šokirano zurio u mene.
- Monika, oprosti molim te, nisam tako mislio. Sve si krivo shvatila... – opravdavao se, ali ga više nisam slušala. Lica umrljanog suzama, poput furije sam izjurila iz kuće. Nije me pokušavao sustići. Nije to niti morao. Ionako više ničim ne bi mogao popraviti učinjeno.

 Vrativši se doma, odahnula sam kada sam shvatila da Matija još uvijek čvrsto spava. Dok su mi suze i dalje curile niz lice otišla sam pod tuš. Željela sam vjerovati kako će vruća voda barem djelomice isprati svu tugu, sram i ogorčenje u mojoj duši. Premda još uvijek nisam znala što ću učiniti, jedno je bilo sigurno. Matija nikad neće doznati od mene kakav je uistinu čovjek njegov otac. Mislim da bi ga to uništilo. Što se pak mene tiče, vjerujem kako ću jednog dana ipak uspjeti zaboraviti taj najgori dan u mom životu. Kako god, u jedno sam sigurna. Po cijenu života, niti u ludilu moja noga više nikad neće kročiti u Lukasov dom.

[email protected]
 


Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI