Što učiniti kada ti se upucava budući svekar? (1. dio)
13.05.2014.
Sanja Petričević
Pregleda: 12763
Ilustrativna fotografija
(FOTO: Shutterstock)
- Matija, moraš li baš posvuda odlagati ono što svučeš sa sebe? – nervozno sam upitala shvativši da je muškarac mog života umjesto u košaru za prljavo rublje svoju potpuno promočenu jaknu i ovoga puta nonšalantno prebacio preko naslonjača u dnevnom boravku. Upravo se po najvećem pljusku vratio iz noćne smjene u bolnici i budući da sam baš prethodnog dana detaljno pospremila stan, takvo ponašanje držala sam neoprostivim. Dok se s jaknom u ruci, puževim korakom vukao do kupaonice nisam osjetila ni trunku grižnje savjesti. Oduvijek sam bila pedantna i premda je već na prvi pogled bilo jasno kako smo Matija i ja po tom pitanju dva različita svijeta, činila sam sve kako bih njegovu šlampavost barem donekle dovela u red.
- U redu, oprosti, nije bilo namjerno. Ne moraš se odmah ljutiti – pomalo uvrijeđeno je rekao čim se vratio strovalivši se u naslonjač. Opazivši koliko je iscrpljen, moja je ljutnja, kao i nebrojeno puta dotad, počela popuštati.
- Teška noć, ha? – blago sam upitala promrsivši mu kosu.
- Prilično, ali kad bolje promislim, mislim da je u meni ipak preostalo još malo snage. A kasnije se ionako moramo dogovoriti kamo ćemo na novogodišnji doček – šaljivo je odgovorio privlačeći me k sebi. Već sljedećeg trenutka usne su nam se spojile u strastvenom poljupcu i osjećala sam kako unatoč prvotnoj ljutnji, ali i nesnosnom gastritisu i ovog jutra, polako, ali sigurno počinjem gubiti tlo pod nogama.
Nešto kasnije, dok smo iscrpljeni, ali sretni, zagrljeni ležali na trosjedu, Matija je ponovno potegao pitanje oko dočeka.
- Znam da baš nećeš biti oduševljena, ali moji su nas pozvali k sebi na večeru. Mislim, ne moramo se dugo zadržati kod njih. Lijepo se upoznate, večeramo, a potom možemo dalje. Siguran sam da se mama i tata neće ljutiti zbog toga – dodao je.
- Ne znam... Nisam sigurna. Možda da ipak još malo pričekamo? – pokušavala sam se izvući jer iskreno baš i nisam bila oduševljena idejom da najluđu noć provedem u kurtoaznom razgovoru s Matijinim roditeljima.
- Gle, ne moraš odmah odlučiti. Ima još vremena dotad, ali eto... Iskreno, puno bi mi značilo da dođeš sa mnom i upoznaš moje roditelje. Osim toga, ionako nećemo biti jedini gosti na večeri. Mama je pozvala još neke prijatelje, tako da... - nelagodno je zastao u iščekivanju mog odgovora.
- Imam li uopće izbora? Uostalom, ionako je već i vrijeme da ih upoznam – uzdahnula sam nakon nekog vremena.
- Hvala ti, ljubavi. Ali to još uvijek nije sve. Što kažeš da kasnije odemo na tulum kod Nikše, mog kolege s posla? Ondje će biti uglavnom svi dečki s odjela zajedno sa svojim boljim polovicama. Mislim da bi moglo biti jako zabavno – navaljivao je uvidjevši moje kolebanje dok konačno ponovno nisam popustila. Nakon što me izljubio od oduševljenja, okrenuo se na bok i mirno zaspao snom pravednika. Dok sam osluškivala njegovo ujednačeno disanje, osjetila sam kako me preplavljuje golema ljubav.
Matiju sam upoznala posve slučajno u bolnici, kada sam jednog popodneva ondje odlučila posjetiti kolegicu s posla. Nakon lakše prometne nezgode Vanja je morala ostati nekoliko dana na promatranju. Baš sam se s vrećicom voća u jednoj i buketom cvijeća u drugoj ruci uspinjala stubama na odjel intenzivne njege, kad sam iza leđa začula nečiji glas.
- Dopustite, pomoći ću vam. Idete nekome u posjet? – zanimalo je privlačnog tamnokosog muškarca u bijeloj kuti dok mi je uzimao vrećicu iz ruke. Susrevši se s prodornim pogledom njegovih inteligentnih smeđih očiju, osjetila sam kako bezrazložno počinjem rumenjeti.
- Da, ovaj, prijateljica mi je tu negdje na odjelu pa... – petljala sam.
- Ukoliko mi kažete njezino ime, siguran sam da vam mogu pomoći. Oprostite, nisam se predstavio. Ja sam Matija, jedan od liječnika – predstavio se.
- Vanja – smeteno sam promucala.
- Drago mi je Vanja – dodao je pruživši mi ruku.
- Ma ne, zapravo...Monika. Ja sam Monika – nastavila sam petljati kad su nam se ruke spojile. Kad se Matija zbunjeno zagledao u mene, shvatila sam da mu tek sad zapravo više ništa nije jasno.
- Volio bih kada biste se napokon odlučili – rekao je uz nelagodan osmijeh.
- Ja sam Monika, a Vanja je moja prijateljica zbog koje sam ovdje – napokon mi je pošlo za rukom objasniti mu.
Ubrzo me Matija uveo u bolničku sobu moje prijateljice. Gotovo sam prasnula u smijeh ugledavši Vanju kako već potpuno spremna za odlazak kući sjedi na krevetu i dotjeruje nokte na rukama.
- Dakle, moje dame, bilo mi je zadovoljstvo – dodao je Matija uz nonšalantan naklon dok smo se grlile. – Nadam se da ćemo se vidjeti još koji put. Naravno, u nešto boljim okolnostima – brzo je dodao mahnuvši nam na odlasku, a pogled mu je i dalje počivao na meni.
Otprilike tjedan dana kasnije rano ujutro mi je zazvonio telefon.
- Bok curo, što ima? Nisam te valjda probudila? Ali dobro, čak i ako to jesam, sigurna sam da ćeš mi brzo oprostiti kad čuješ što ti imam za reći – uzbuđeno je započela Vanja čim sam se javila.
- Pucaj – pospano sam promrmljala i jedva čekala kraj razgovora kako bih se ponovo vratila u krevet.
- Upravo se vraćam iz bolnice. Morala sam otići po rezultate nekih pretraga, ali dobro, to sad nije važno – nestrpljivo je dodala. – Važno je to da sam ondje vidjela Matiju. Pitao je za tebe. Čini se da mu se jako sviđaš. Nadam se da nećeš imati ništa protiv što sam mu dala tvoj broj – dovršila je, a ja sam osjetila kako mi tlo izmiče pod nogama. Matija? Onaj doktor Matija? Oh, Bože - proletjelo mi je glavom dok mi je srce glasno tuklo od uzbuđenja.
- Naravno da se neću ljutiti. Čak štoviše, zahvalna sam ti. Vidimo se na poslu – smeteno sam promucala prekinuvši vezu.
Suvišno je reći kako sam ostatak dana provela u iščekivanju Matijinog poziva, no unatoč tome on nije došao ni tog, a niti narednog dana. Trećeg dana već sam se počela brinuti da Matija nikad neće ni nazvati i da se zacijelo samo htio našaliti s Vanjom, kad mi je u večernjim satima ipak zazvonio mobitel. Bio je to Matija i pozvao me na piće. Dok sam drhtavim rukama prebirala po ormaru u potrazi za onim što bih večeras mogla odjenuti, sva sam treperila od uzbuđenja. Ruku na srce, Matija mi se već na prvi pogled jako svidio i gorjela sam od nestrpljenja vidjeti ga ponovo.
Nije potrebno govoriti o tome kako se naš prvi zajednički izlazak pokazao kao pun pogodak. Premda sam, s obzirom na njegovu liječničku titulu u početku razgovora osjećala laganu nesigurnost, zahvaljujući njegovom šarmu i dosjetkama već ubrzo sam se uspjela opustiti. Matija mi je ispričao većinu toga o sebi. Tako sam doznala da živi s roditeljima i da mu je otac također liječnik, dok mu je majka šefica računovodstva u jednoj uglednoj tvrtci. Nije trebalo dugo da shvatim kako je Matija jednostavan muškarac te da nas dvoje unatoč svemu imamo puno toga zajedničkog. Osim što je bio silno duhovit i neprekidno me nasmijavao šaljivim dosjetkama, Matija je obožavao životinje što mu je definitivno bio veliki plus kod mene. Naš razgovor je potrajao do dugo u noć. Niti uz najbolju volju se nisam mogla prisjetiti kad sam se posljednji put toliko nasmijala u nečijem društvu.
Od toga dana nastavili smo redovito izlaziti. Nije trebalo proći dugo da shvatim kako sam se do ušiju zaljubila u Matiju. Koristili smo svaki slobodan trenutak kako bismo što više bili zajedno. Jedina nevolja, ako se tako uopće mogla nazvati, bila je u tome što nismo imali prostor koji bi bio samo naš. Premda je Matija više puta predložio da odemo k njemu, redovito sam odbijala tu mogućnost. Ipak je stan dijelio s roditeljima i nisam željela da bilo kome od nas bude neugodno. Uza sve to, nisam htjela da međusobnim upoznavanjem s roditeljima eventualno upropastimo naš odnos. Dok sam ja potjecala iz skromne obitelji, njegovi roditelji su bili ugledni ljudi u našem gradu i iskreno, bojala sam se da ne bi najbolje prihvatili našu vezu. Kada sam to jednom prilikom povjerila Matiji, činio se iznenađenim.
- Daj, Monika, što ti je? Ti si divna osoba i žena koju volim. Siguran sam da ćeš im se svidjeti – rekao je pomilovavši me po kosi. Premda sam se zbog njegovih riječi osjetila malo bolje, ipak sam odlučila i dalje odgađati susret s njegovim roditeljima dok god to bude moguće.
Ipak, kada smo se jednog dana zasitili držanja za ruke, kilometarskih šetnji, ukradenih poljubaca u parku i čekanja prilika da jednom od nas roditelji barem na sat dva odu u goste, odlučili smo potražiti vlastiti stan. Imali smo sreće i već nakon nekoliko dana pronašli upravo ono što nam je trebalo, malu garsonijeru koja nam je, uz najnužniji namještaj, već ubrzo postala pravo ljubavno gnijezdo. Živcirala me jedino Matijina neurednost, no unatoč tome i dalje sam ga voljela svim srcem.
Kako se približavao 31. prosinac i odlazak na večeru kod Matijinih roditelja, osjećala sam sve veću nervozu. Nije pomoglo čak ni kada se Matija te večeri s posla vratio s golemim buketom cvijeća za mene i sretno me obavijestio kako je upravo razgovarao s majkom.
- Zanimalo ju je što najviše voliš jesti. Vjeruj mi, gori od nestrpljenja upoznati te – vedro je rekao.
- Matija, opet mi nije dobro. Užasno me boli želudac. Možda bi ipak bilo bolje da ostanemo doma – pokušala sam se izvući po posljednji put ni sama ne znajući zašto.
- Dobro, Monika, što ti je? Da te ne poznajem, rekao bih da se bojiš. U pitanju je najobičnija večera. Opusti se malo. Zaboga, ne ideš na vješala. Osim toga, tata je liječnik opće prakse. Siguran sam da ti može preporučiti nešto čime bi se napokon riješila tih svojih bolova u želudcu – bio je neumoljiv.
Napokon mi je postalo jasno da nemam izbora. Duboko uzdahnuvši pošla sam u kupaonicu urediti se.
Dok smo se zaustavljali pred lijepo uređenom prizemnicom Matijinih roditelja, na samom izlazu iz grada, osjećala sam u sebi sve veći nemir, no nisam željela da Matija to opazi.
- Oh, Bože, kako sam mogla biti tako glupa?! Mislim da sam zaboravila ponijeti dar za tvoju mamu. Ako se ne varam, ostavila sam ga na stolu u dnevnoj sobi – procijedila sam u neprilici.
- Ne brini za to. Mama ionako nikada nije previše držala do takvih trivijalnosti – utješio me.
- Oh, dušo, napokon ste stigli! Izvolite, uđite, vani je jako hladno. Večera je gotova, svi još samo čekamo na vas. A ova prelijepa mlada dama je sigurno Monika. Ja sam Nada, Matijina mama. Drago mi je što ćeš večeras biti naša gošća – nasmiješila mi se visoka tamnokosa žena u elegantnoj haljini, pružajući mi ruku kad nam je otvorila vrata. Sličnost između nje i Matije bila je golema. Čak su i jamice na njihovim obrazima kad bi se nasmiješili bile identične.
- Monika, drago mi je – odgovorila sam prihvativši njezinu ruku. Stisak joj je bio čvrst i topao. Nakon što me zaštitnički obgrlila, proletjelo mi je glavom kako je moj strah od upoznavanja Matijinih roditelja bio potpuno bezrazložan. Gospođa Nada je bila topla i srdačna osoba i napokon sam osjetila kako se polako počinjem opuštati.
- No, što još čekamo? Ne mogu dočekati da Lukasu i našim gostima predstavim svoju buduću snahu – namignula mi je u znak ohrabrenja.
Već pola sata kasnije zajedno s drugim gostima sjedili smo za ukusno postavljenim stolom. Gospodin Lukas, Matijin otac pritom se pokazao iznimno spretnim domaćinom. Prije same večere neprekidno nas je nutkao kojekakvim aperitivima i silno se trudio zadržati veselu atmosferu. Unatoč tome, niti uz najbolju volju nisam mogla ne primijetiti kako u njegovom ponašanju ima neke prijetvornosti. Posebice je to dolazilo do izražaja u razgovoru s ostalim gostima za stolom, od kojih je većina imala značajniju funkciju u našem gradu.
Čitavo vrijeme večere Lukas je vodio glavnu riječ i pritom se, potpuno nepotrebno, razmetao svom silom stručnih ili čak latinskih termina. Premda to nikada ne bih priznala Matiji, za razliku od njegove majke Lukas mi se zapravo uopće nije svidio. Nikako mi nije bilo jasno kako je nježna i topla duša poput Nade mogla pregurati gotovo tri desetljeća zajedničkog života s davežom kakav je po meni bio Lukas. Kad smo napokon završili s večerom, Lukas se u jednom trenutku našao pokraj mene i pokušao mi doliti još vina u čašu. Budući da sam već dovoljno popila, odbila sam to uz ispriku kako se posljednjih nekoliko dana ne osjećam najbolje.
- Da? A u čemu je problem, ako smijem pitati? – upitao je.
- Ma, ništa, vjerujte. Tek manje smetnje sa želudcem. Doista vas ne bih željela večeras zamarati svojim problemima… - nelagodno sam se pokušala izvući.
- Monika, dušo. Ipak sam ja liječnik. Kada bi mi rekla gdje te točno boli ili, još bolje, kada bi dopustila da te pregledam, siguran sam da bi ti uz adekvatnu terapiju već ubrzo bilo bolje – navaljivao je liječnik u njemu. Sada su već svi gosti za stolom s velikim zanimanjem zurili u nas dvoje. Nisam si mogla pomoći. Osjetila sam kako rumenim. Koliko god da sam pokušavala dati nekakav znak Matiji, činilo se kako on to uopće ne primjećuje. Dok sam ja mijenjala boje poput semafora, moj voljeni je zajedno sa svojim susjedom po stolici živo raspravljao o vodećim igračima u nadolazećoj nogometnoj sezoni.
- Dakle, Monika, gdje točno osjećaš bolove? – protrnula sam kada je Lukas nastavio. – No, ne boj se. Samo ću nakratko pogledati - nisam mogla povjerovati kad su se njegove ruke bez ikakvog upozorenja odjednom našle na mom trbuhu.
- Ovdje? Ili pak ovdje? – zanimalo ga je i dalje.
- Reci mi kada si posljednji put imala mjesečnicu? – nastavio je ispitivati kao da smo sami u sobi dok je nelagoda u meni postajala sve većom. Upravo sam se spremala vrisnuti kako ovo nije ni mjesto ni vrijeme za pregled, kad se iz kuhinje s pladnjem kolača u rukama pojavila Nada.
- Molim te, Lukas, pusti djevojku na miru. Zaboga, zar ti baš niti na jedan jedini dan ne možeš zaboraviti na posao? Zaboravljaš kako je Monika gošća u ovoj kući – ukorila je svog supruga uvidjevši moju nelagodu.
- Ali, draga, nisam mislio ništa loše. Htio sam joj samo pomoći – odskočio je kao oparen dok mu se na licu jasno nazirala krivnja.
- Oh, ljubavi, oprosti mi što sam te nakratko zapostavio. Baš sam razgovarao s Goranom – odahnula sam začuvši Matijin glas iza leđa. Činilo se da je ipak na vrijeme shvatio što se događa.
– Ako si spremna, možda bismo mogli polako krenuti dalje. Što kažeš? – nastavio je na što sam gotovo glasno odahnula od olakšanja.
- Matija, svakako već prekosutra dovedi Moniku k meni u ordinaciju. Stvarno nema smisla da sirota djevojka trpi toliku bol kad... – započeo je Lukas, ali, na sreću, nitko više nije obraćao pažnju na njegove riječi.
- Ali, djeco, kamo vam se toliko žuri? Tek je 10 sati...
- Žao mi je, mama, ali imamo još neke planove za večeras – ispričao se Matija kad nas je Nada pokušala zaustaviti. Nakon što smo navukli kapute i ljubazno zahvalili na ukusnoj večeri, zagrljeni smo izašli u hladnu, ali prekrasnu zimsku noć.
- Oprosti, ljubavi, moj otac ponekad stvarno zna biti davež. Nadam se da ti večeras ipak nije bilo previše neugodno – rekao je Matija kad smo se nešto kasnije napokon zaputili k Nikši.
- Ne, naravno. Sve je u redu. Sudeći prema onome što sam večeras čula od drugih, tvoj otac je doista vrstan liječnik. Samo mi je pokušao pomoći – odgovorila sam što sam mirnije mogla, premda to baš i nije bilo ono što sam doista mislila u tom trenutku. Kad bolje promislim, Lukas se cijele večeri ponašao prilično čudno u mojoj blizini. Kao da se svim silama trudio impresionirati me. Prisjetivši se njegovih pogleda, napokon mi je postalo jasno kako Lukas u meni nipošto nije gledao samo buduću snahu. Bilo je tu još nečega. Nečega o čemu sam se bojala i razmišljati. Ipak, koliko god se trudila odagnati tu misao od sebe, više nije bilo nikakve sumnje da mi je Matijin otac zapravo cijele večeri udvarao.
Nastavak pročitajte ovdje.
