Hanžek...hm, tko bi to mogao biti?
08.09.2013.
Željko Lukić
Pregleda: 10937
Izgradnja atletskog stadiona u Požegi
(FOTO: Arhiv)
"Kraljici sportova" u Požegi politika nije bila naklonjena, unatoč izuzetnim rezultatima atletskih klubova i pojedinaca
Najveći sportski događaj u Hrvatskoj, atletsko natjecanje "Hanžeković memorijal" i ove godine obilježavaju vodeća imena svjetske i domaće atletike. Među zaljubljenicima u "kraljicu sportova" mnogo je Požežana, a kladim se da dobar dio njih ne zna po kome je ova značajna manifestacija dobila ime. Popularni "Hanžek" - kako mu tepaju uglavnom Zagrepčani - nazvan je po Požežaninu Borisu Hanžekoviću, atletičaru blistave sportske karijere i tragične sudbine. Zato evo nekoliko osnovnih podataka o njemu.
Rođen je 1916. godine u Požegi, kao student prava u Zagrebu nastupa u atletskoj sekciji HŠK "Concordia" i postiže ubrzo izuzetne sportske rezultate - bio je višestruki juniorski prvak Jugoslavije u trčanju na 100 i 200 m, na 110 m prepone i u trčanju štafeta 4x100 m i 4x400 m. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 10 puta, a 1938. godine postiže balkanski rekord u utrci na 110 metara s preponama (15 sekundi), pri čemu se proslavio pobjedom nad slavnim Grkom Hristosom Mantikasom. Na početku rata napušta sportsku karijeru i odmah se priključuje Narodnooslobodilačkom pokretu, zbog čega je srpnju 1944. uhićen i odveden u logor Jasenovac. Tu je i poginuo 22. travnja 1945. pri pokušaju bijega iz logora. Njemu u čast od 1951. g. održava se redovito "Hanžekovićev memorijal".
Do 1957. to je bio samo dvoboj atletskih klubova „Mladosti" i „Dinama", a od tada značajna međunarodna atletska manifestacija u Zagrebu. Natjecanje se nalazi u godišnjem kalendaru EAA (Evropske atletske asocijacije). Godine 1998. popularni «Hanžek», zauzeo je 1. mjesto na ljestvici mitinga EAA (Europske atletske federacije) te je sljedeće 1999. godine uvršten u viši rang - među mitinge pod okriljem IAAF-a (Svjetske atletske federacije). U čast ovome sportskom velikanu u Zagrebu je imenovana i velika ulica - Poljana Borisa Hanžekovića. (Ima i Požega ulicu s nazivom B. Hanžekovića, duga je, ali spada u grupu onih polupraznih periferijskih putova koje nazivamo "kukuruzištem").
Dakako, Požega kao grad izuzetne sportske tradicije imala je svoje atletičare i prije Hanžekovića. Prema nekim podacima prvi atletski klub osnovan je ovdje još 1911. godine, no do preciznijih podataka o tome nisam mogao doći (moguće je da se grupa entuzijasta rekreativaca udružila bez papirnatih statuta i održavala međusobna natjecanja). Između dva svjetska rata uz Hanžekovića je Požegu proslavio i Vilim Mesner, državni rekorder u bacanju koplja (1928.).
Požeška Gimnazija bila je u to vrijeme okosnica razvoja atletike pa je tako gimnazijski profesor francuskog Jason - Jaša Bakov (1906. - 1974.) organizirao u Požegi više atletskih natjecanja, a i sam je bio vrhunski atletičar: jugoslavenski rekorder u skoku s motkom i sudionik Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine. I nakon odlaska iz Požege ostajao je u kontaktu sa svojim bivšim učenicima, bodrio ih i davao im savjete.
I učenici su bili pokretači atletskog duha u Požegi poslije rata, a među njima se ističu dvojica: Josip Šajnović i Zvonko Panežić koji su 1949. godine osnovali Atletski klub "Slavonija" čiji članovi nastupaju na svim natjecanjima u Hrvatskoj. Oni i drugi atletičari trenirali su pod vodstvom Vjekoslava Barca na vojnom atletskom stadionu izgrađenom 1948. pored Ljevaonice. No, važan poticaj razvoju "kraljice sportova" i stasanju novih požeških atletskih talenata dao je novi stadion od 1950. godine u čijoj izgradnji su dobrovoljnim radnim akcijama sudjelovali brojni građani. (Ljubaznošću Požežanina Branka Matića dobio sam stare fotografije koje o tome svjedoče).
Nemoguće je nabrojiti sve požeške atletičare koji su postizali zapažene rezultate na prestižnim natjecanjima. Spomenimo neke: Ivan Maričević, Josip Muhar, Željko Skala, Marijan Strbašić (kasnije bio predsjednik Općine) i drugi. Nakon njih perjanica požeške atletike postaje izuzetni trkač Hrvoje Vincijanović, državni rekorder i balkanski prvak na 100 m. Kao vrstan trener pokazao se Ivan Maričević koji je uvježbao novu generaciju reprezentativaca: Željka Matešića (višestruki prvak Hrvatske i Jugoslavije na 3.000 i 5.000 m), Milana Erora, Dražena Maričevića i druge.
Novi stadion, kao zelena oaza u središtu grada nije bio namijenjen samo atletičarima: održavala se nastava tjelesnog odgoja za nekoliko škola, zatim sletovi, koncerti i druge veće manifestacije (tu je i predsjednik Tuđman 1990. održao govor pred masom građana). Ovo je bilo i mjesto neslužbenog okupljanja mladeži koji su ondje svirali gitare, pomalo "cugali" i družili se. A onda, kako to inače biva u Požegi, često leglu koječije bahate samovolje, stadion se ruši da bi na njegovo mjesto, nakon nekoliko dugih godina obilježenih financijskim aferama i građevinskim mrcvarenjima, osvanula ružna zgradurina nove Gimnazije čiji ulaz podsjeća na mauzolej nekog orijentalnog diktatora. Vapaj brojnih sportaša i građana da se zdanje gradi uz nekadašnji srednjoškolski centar pokraj Ratarnice ostao je bez odjeka.
Tako je ironijom sudbine požeška Gimnazija kao ustanova bila više od stoljeća rasadnik atletičara, da bi kao zgrada, jednim potezom pera atletiku unazadila. Atletski klubovi u prošlosti često su mijenjali ime (AK "Slavonija", pa AK "Junior", pa opet "Slavonija" itd.) Atletski klub Požega koji sada djeluje pruža nadu da će požeška atletika vremenom moći vratiti barem dio stare slave.
Stagnacija u atletskom životu grada nakon političarske uzurpacije stadiona brzo se osjetila pa se atletski život odvijao niz godina samo kroz Memorijal Zvonka Panežića (utrka Požega - Velika). Uz profesora Panežića zvanog Pande, dobar atletičar je bio prof. Nikola Dugandžija zvani Nino (rođen 1933. u Požegi). Imao sam čast da mi oba ova izvrsna pedagoga budu predavači u gimnaziji, a možda će se stariji bivši gimnazijalci sjetiti da se za uz Dugandžiju, danas umirovljenog svučilišnog profesora i istaknutog sociologa, vezala atletska anegdota. Prema njoj je Nino došavši s nekog puta i s kovčegom odmah svratio na stadion. Ondje su baš održavalo natjecanje u skoku u vis. Kad je profesor to vidio, s kovčegom u ruci se zatrčao i preskočio popriličnu visinu pred zabezeknutim natjecateljima, a zatim mirno otišao kući. U mom bivšem razredu se jedan učenik usudio pitati ga ima li u tome istine. Profesor se na to samo grohotom nasmijao. Ni njemu, a ni brojnim građanima Požege vjerojatno nije bilo do smijeha kad je odlučeno da stadion mora nestati.
[email protected]
